renesansa

ilustracija
RENESANSA, A. Aleši, Krštenje Kristovo, 1466–67., Trogir, pročelje katedrale
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35

renesansa (franc. renaissance: obnova, preporod), naziv za razdoblje u europskoj kulturi XV–XVI. st. koje općenito odlikuje obnavljanje antičkih kulturnih zasada, razvoj novih umjetničkih oblika te postupna afirmacija individualizma ostvarena u koncepciji velikog umjetnika, odnosno svestrana, intelektualno radoznala, čovjeka (tal. uomo universale).

Naziv se prvi put javio u djelu G. Vasarija Životi najvrsnijih talijanskih arhitekata, slikara i kipara (1550–68). Renesansu su kao zasebno razdoblje prvi definirali u XIX. st. J. Michelet te posebice J. Burckhardt, koji je osobito bio zaslužan za teorijsko osmišljavanje pojma i za širenje koncepcije renesanse kao razdoblja otkrića klasične kulture i revitalizacije znanosti i umjetnosti (Kultura renesanse u Italiji, 1860). Prema Burckhardtu, renesansa je označila odlučan zaokret u europskoj civilizaciji koji je omogućio nastanak tzv. zapadne uljudbe temeljene na ovozemaljskom i laičkom poimanju svijeta.

Renesansa se nadovezuje na → humanizam kao kulturni pokret kasnoga srednjeg vijeka. Nastala je u Italiji, i to u urbanim središtima sjeverne i srednje Italije (najprije u Firenci, potom Sieni, Lucci, Ferrari, Mantovi, Urbinu, Milanu, Rimu), u sklopu razvoja neovisnih gradova država (ponajviše i zbog toga što se feudalizam u sjevernoj Italiji nikada nije potpuno razvio) i njihove građanske kulture od sredine XIV. st. nadalje. Na nastanak renesanse utjecale su i ekonomske i intelektualne razmjene Europe i arapskoga svijeta koje su bile posljedica križarskih ratova i španjolske rekonkiste, propast Bizanta, nakon koje su mnogobrojni grčki učenjaci došli u Italiju, širenje zanimanja za prirodu i ljudsko tijelo (što je bilo potaknuto razvojem anatomije a i teorije perspektive), izum tiska, potom, osobito u Firenci, uspon obitelji Medici čiji su članovi postali glavni pokrovitelji umjetnosti od sredine XV. st., kao i općenito razvoj međunarodne trgovine i bankarstva te razdoblje nagla gospodarskog rasta 1410-ih i 1420-ih. U širem smislu i neizravno, na nastanak renesanse utjecale su i krize koje su obilježile XIV. st.: Stogodišnji rat, propadanje poljoprivrede i pojava gladi kao posljedice ratova i razdoblja maloga ledenog doba, epidemija kuge, koja je promijenila poimanje života (jer se Crkva pokazala nemoćnom u pružanju djelotvornoga načina suzbijanja epidemije) a i dovela do smanjenja broja stanovništva, što je poslije omogućilo nivelaciju materijalnoga bogatstva, naposljetku pak i dugotrajni ratovi Firence i Milana koje su firentinske elite predočivale kao sukob republikanskih i despotskih monarhijskih ideja. Dosegnuvši svoj vrhunac u Italiji potkraj XV. st., renesansa se tada proširila u Francusku (napose nakon početka francuskih vojnih intervencija u Italiji), približno u isto doba (druga polovica XV. st.) u Poljsku i Madžarsku, gdje je Budim bio prvo središte renesanse u srednjoj Europi (madžarsku renesansu prekinula su osmanlijska osvajanja početkom XVI. st.), Hrvatsku (dalmatinski gradovi – Split, Šibenik, Hvar i osobito Dubrovnik) te u Španjolsku i Portugal (preko onodobnog aragonskoga posjeda Napulja). Iz Francuske se proširila dalje u Nizozemsku i Njemačku te naposljetku u Englesku i skandinavske zemlje; u tim područjima renesansa se prožimala s protestantskom reformacijom. Završetak razdoblja renesanse u Italiji su označili već sukobi Medicija i G. Savonarole potkraj XV. st., niz francusko-habsburških ratova oko talijanskih posjeda, koji su (i simbolički) kulminirali pljačkom Rima 1527., potom osobito katolička protureformacija, ali i premještanje svjetske trgovine s Mediterana na Atlantik.

U XX. st. gledišta o renesansi sve su različitija. J. Huizinga renesansu je smatrao dekadencijom u odnosu na visoki srednji vijek, marksistički povjesničari često su kritizirali i sam pojam i njegovu definiciju kao elitističke, javile su se studije koje su upozoravale na to da su se mnogi negativni društveni čimbenici, poput siromaštva i vjerske nesnošljivosti, u tom razdoblju pogoršali (pojava korumpiranja papinstva), iako se, nasuprot takvim negativnim gledištima, sam naziv renesansa odnosi gotovo isključivo na intelektualni i kulturni, a ne ekonomski i socijalni razvoj. Pojam je izgubio jedinstveno značenje: Charles Haskins upozorio je na razdoblje renesanse u XII. st., a javili su se i termini karolinška renesansa (IX. i X. st.) te otonska renesansa (X. st.), pa je prema tomu renesansa XV. i XVI. st. uvelike nastavak kulturnoga preporoda započetog u srednjem vijeku.

Filozofija

Temeljne su značajke renesansnoga mišljenja: odbacivanje autoriteta, povjerenje u vlastiti um, oslanjanje na iskustvo, uspostava nove slike svijeta kao beskonačnoga kozmosa, prirodoznanstveno »discipliniranje« fantazije, odvajanje prirodnih znanosti od teologije, razvoj eksperimentalne metode i izgradnja kulture na temeljima ovostrane, zemaljske povijesti.

U filozofijskom smislu, za nastanak renesansnoga mišljenja zaslužni su poglavito Albert Veliki, R. Bacon i W. Occam u XIII. st. te J. Buridan, N. Oresme i Nikola iz Autrécourta u XIV. st. Već kod njih nazire se metaforičko, svjetlonosno značenje renesanse: »izlazak iz groba na svjetlo«, »ustajanje iz mrtvih«, »buđenje iz sna«, itd.

Začetnikom renesansnoga mišljenja u Italiji smatra se Leonardo da Vinci, koji je povezao shvaćanje čovjeka kao mikrokozmosa i svijeta kao makrokozmosa: kao mikrokozmos čovjek treba spoznati što on »po sebi« jest kako bi onda dokučio i bit makrokozmosa, kojega je on individualno zrcalo.

Renesansnu misao odredila je rasprava između platonizma i aristotelizma. Platonizam se snažno razvio već sred. XV. st. na dvoru Cosima Medicija, oduševljenoga pristaše Platonova nauka i duhovnoga oca M. Ficina, a potom zahvaljujući njegovu unuku Lorenzu Veličanstvenomu. U Firenci je tako 1458. bila osnovana Platonska akademija, najznačajniji predstavnici koje su bili J. Gemist Pleton, Besarion, Ficino i G. Pico della Mirandola, a od hrvatskih filozofa J. Dragišić, B. Benković i F. Petrić, za kojega se tvrdi da je bitno utjecao na G. Bruna. G. Bruno jedna je od najznačajnijih ličnosti cjelokupne renesansne filozofije; objedinio je Ficinovo platonsko nasljeđe i zalagao se za univerzalno nasuprot pojedinačnomu, omogućivši prijelaz od mikrokozmosa k makrokozmosu te naslutivši beskrajnost duha i, sukladno tomu, beskrajnost svemira. Njegova filozofija teži postati sustavom koji se može smatrati spekulativnom transkripcijom kopernikanskih kozmoloških hipoteza. Sve je prožeto božanskim duhom, Bog je uzrok i kraj svemira, no priroda je »natura naturans« (priroda stvoriteljica), ona stvara forme koje oblikuju cjelokupnu zbiljnost. B. Telesio, koji je također izvršio znatan utjecaj na G. Bruna, ali i na T. Campanellu i F. Bacona, zastupao je, suprotno Aristotelu, mišljenje o vladavini nepromjenljivih zakona u prirodi, i nastojao da se filozofijskoj misli ponovno omogući sloboda istraživanja onkraj svakoga autoriteta, pa i Aristotelova. Time je utemeljio prvu eksperimentalnu metodologiju zasnovanu isključivo na osjetilnoj spoznaji. Telesio se nastojao osloboditi metafizike i istraživati prirodu suprotno metafizičkim načelima tumačenja prirode.

Aristotelovski smjer, kojemu je pripadao i sam Leonardo da Vinci, javio se u XVI. st. Posebice je postao utjecajan u prirodoznanstvenim istraživanjima, koja više nisu robovala astrologiji i metafizici, te je utro put razvoju novovjekovnoga racionalizma i empirizma. Tako je npr. veronski liječnik G. Fracastoro proučavao astronomiju, matematiku, kozmografiju, fiziku, botaniku i geografiju, ali je posebice značajan po svojim istraživanjima zaraznih bolesti. G. Cardano važan je i za prirodne znanosti i za filozofiju, posebice na području eksperimentalnih istraživanja, što je omogućilo dublje racionalno utemeljenje filozofijskih spoznaja. Liječnik i fiziolog A. Cesalpino u svojem je naturalističkom shvaćanju ljudskoga organizma smatrao srce sjedištem ljudske duše.

Talijanski aristotelizam, koji se dijeli na Averroesove pristaše (averoisti) i pristaše Aleksandra iz Afrodizije (aleksandristi), nastojao je prevladati skolastički aristotelizam i povezati ga s najnovijim prirodoznanstv. uvidima. Dok su se averoisti (Cesalpino, G. Zabarella) poglavito bavili pitanjem ljudske duše: jesu li one smrtne i egzistiraju li samo zahvaljujući svojemu sudjelovanju u općem djelatnom duhu (»intellectus agens«), aleksandristi (P. Pomponazzi, G. Budislavić, G. C. Scaligero i A. Medo) smatrali su da se duša kao životni princip rađa i umire s tijelom. Moral je autonoman zato što se ćudoredna obveza osjeća u svakoj svijesti kao bezuvjetna. Pomirljiv stav između tih dviju struja zauzeli su G. Zabarella i Cesare Cremonini, posljednji aristotelovac talijanske renesanse, koji je posebice nastojao oko odvajanja prirodne znanosti od teologije. Inovativnu empirijsku tendenciju pokazao je Mario Nizzoli (Nizolius), koji je u svojem poimanju umjetnosti priznavao pozitivnu vrijednost ciceronske forme, ali je odbijao autoritet antičkih autorâ. Filozofija je za nj spoznavanje konkretnih stvari i prirodnoga svijeta, kao i onoga ljudskoga, a fizika i politika svode se na svoj nominalistički temelj. Napuljski filozof G. Della Porta, koji ponavlja platonske i aristotelovske motive, dao je značajan poticaj osvjetljivanju problema eksperimentalnoga istraživanja i nastojao je magiju vratiti unutar granica prirodnih znanosti.

Uz te dvije vladajuće struje u talijanskoj renesansi valja spomenuti i druge mislioce koji su se sukladno tadašnjoj, pretežito prirodoznanstvenoj orijentaciji oslanjali na grčke atomiste i materijaliste (J. Lipsius, C. Salmasius, Thomas Gataker, L. Valla, P. Gassendi).

U filozofiji povijesti, povijest se počela promatrati u svojem umnom samorazvoju, a historiografija je počela prekoračivati granice empirističke fragmentarne kronike promišljajući i integrirajući povijesne činjenice. F. Guicciardini u određenom je smislu prvi moderni povjesničar.

Među filozofima države, prava i politike N. Machiavelli najzornije očituje renesansno shvaćanje politike. Odbacujući svako idealističko i teološko tumačenje države i političke zbilje uopće, Machiavelli je temeljito analizirao stvarno stanje: čovjek je nositelj vlastite povijesti, u kojoj vladaju nasilje, međusobno tlačenje i izrabljivanje. Politička je praksa s one strane dobra i zla, jer je u svojem izvršenju potpuno autonomna, tj. rukovodi se vlastitim interesima. Naučavanje T. Campanelle granica je i istodobno vrhunac povijesnog razvoja renesansne filozofije. Prema njemu, spoznaja se zasniva na osjetilnoj zamjedbi: mikrokozmos ima reprezentirajuću funkciju s obzirom na makrokozmos, on je njegovo zrcalo, zbog čega sam čovjek, kako bi spoznao prirodu u njezinoj bîti, treba spoznati jedino samoga sebe, tj. to što on po sebi jest, što mu onda povratno omogućuje i spoznaju makrokozmosa. Campanellino shvaćanje politike platonska je obnova društvenih institucija, no on jasno uviđa da je rad temelj svih društvenih institucija, a podjednako vrjednovanje svake vrste rada uvjet je državnoga blagostanja.

Glavni su predstavnici engleske i francuske renesanse Th. More i M. E. de Montaigne. Dok prvi, slično Campanelli, iznosi svoje shvaćanje idealne države, Montaigne je prvi pravi mislilac subjektivnosti: budući da se sa sigurnošću ništa ne može spoznati, preostaje jedino proučavanje samoga sebe, jer samo na taj način čovjek otkriva vlastitu čovječnost, koja mu služi kao podloga za uspostavljanje humanoga odnosa prema cjelokupnoj zbiljnosti.

Njemačka se renesansa razvijala u dva smjera: prvi se razvio zahvaljujući reformaciji (M. Luther, U. Zwingli, Ph. Melanchthon i M. Vlačić Ilirik), u kojoj je došlo do radikalnoga rušenja svih autoriteta u stvarima uma, a drugi polazi od Paracelsusa, koji je ponovno aktualizirao temeljnu renesansnu misao o čovjeku kao mikrokozmosu koji putem samospoznaje istodobno spoznaje i makrokozmos. U tom je smislu medicina dobila ulogu fundamentalne filozofijske i prirodne znanosti: proučavajući čovjeka kao mikrokozmos, ona omogućuje spoznavanje svih ostalih područja bitka. U Nizozemskoj, nastavljajući se na Machiavellijevu analizu konkretne političke zbilje, H. Grotius je udario temelje suvremene teorije međunarodnog prava, koja se ne zasniva na održavanju moći radi moći, kao što je to slučaj kod Machiavellija, nego se prije svega radi o zaštiti ljudskih prava.

Renesansa filozofija na hrvatskom se prostoru razvijala pod utjecajem talijanske renesanse, te za nju vrijede sve spomenute opće značajke. Hrvatski renesansni mislioci bili su ravnopravno zastupljeni u svim značajnim renesansnim strujanjima i bitno su suoblikovali njezin daljnji razvoj, prije svega zahvaljujući svojim originalnim istraživanjima.

Sukob između platonista i aristotelovaca obilježio je i razvoj hrvatske renesansne filozofije. Znameniti su platonisti ponajprije J. Dragišić, B. Benković, F. Petrić, a među aristotelovce se ubrajaju G. Budislavić, Juraj Dubrovčanin i A. Medo. Između tih dviju pozicija u Dubrovniku se snažno razvijala humanistička misao, ponajprije zahvaljujući obitelji Gučetić (Nikola, Ambrozije i Petar), koja je po svojem znanstvenom ugledu bila poznata diljem Europe.

Književnost

Renesansni ideal obnove obraćanjem antičkim uzorima očitovao se i kao jezična obnova i kao obnova književnih vrsta. U jezičnome smislu, razdoblje humanizma i renesanse obilježilo je: rađanje znanstvene discipline filologije, ponovno proučavanje grčkog u Europi, povratak klasičnomu latinskomu i naposljetku afirmacija književnosti na pučkim jezicima te njihovo gramatičko-sintaktičko normiranje. Začetci humanističke filologije nalaze se već u XIV. st., kada je F. Petrarca otkrivao i proučavao klasične tekstove u samostanskim knjižnicama. Ta je djelatnost puni zamah doživjela u XV. st. u Italiji među humanistima; uz pronalaženje zaboravljenih i zametnutih tekstova, jednako je važno bilo humanističko nastojanje da se utvrdi verzija najbliža antičkom izvorniku, iskrivljenomu tijekom srednjega vijeka u procesima prepisivanja i komentiranja, kada je mnogo toga bilo mijenjano, izbacivano i dodavano. Filologija je uvela nov pristup i kriterij »vjernosti«: nasuprot srednjovjekovnomu sinkronijskomu čitanju, koje zanemaruje povijesne i kulturne specifičnosti te prilagođava tekstove vlastitim ideološkim i poetičkim potrebama ne samo u interpretaciji nego i izravnim intervencijama u tekst, filološko je čitanje dijakronijsko i nastoji smjestiti djelo u izvorni kontekst poštujući prvotni njegov oblik, stilske, poetičke i ideološke značajke. Taj novi odnos prema tekstu postavio je strože zahtjeve i prevoditeljima: ako su u srednjem vijeku bile u optjecaju preradbe antičkih djelâ, od renesanse se napokon može govoriti o prijevodima vjernima izvorniku. Novi filološki pojmovi izvornosti i vjernosti ne bi tako uspješno bili zaživjeli bez izuma tiska u Europi u XV. st. Takav način reprodukcije tekstova omogućio je širenje samo jedne varijante djela u velikom broju istovjetnih primjeraka, što je ručnim prepisivanjem bilo nemoguće postići. Rađanje filologije usko je povezano s humanističkim vraćanjem klasičnim uzorima i na jezično-stilskom planu. Početci pismenosti i književnosti na europskim pučkim jezicima nisu u srednjem vijeku potisnuli uporabu latinskoga kao jezika znanosti i kulture, no on je pritom bio korišten kao živi jezik, podložan stalnim mijenama, također pod utjecajem pučkih jezika, i u leksiku i na planu gramatike i sintakse. U XV. st. humanisti su »čistili« latinski oponašanjem klasičnih uzora te odbacivanjem srednjovjekovnih modifikacija i tako produbljivali jaz prema pučkim jezicima. Štoviše, među intelektualnom elitom u XV. st. latinski je uvelike potiskivao uporabu pučkih jezika u pismu, ali će ona biti obnovljena u sljedećem stoljeću s procvatom različitih književnih oblika. No upravo je novo normiranje latinskoga kroz povratak klasičnim uzorima omogućilo da u XVI. st. prema istomu modelu počne proces odvajanja književnih oblika europskih jezika od dijalekata, kako u jezičnoj praksi literarnoga stvaralaštva tako i u prvim teorijskim pokušajima jezične sistematizacije. Za razliku od latinskoga, grčki je u srednjovjekovnoj Europi bio gotovo zaboravljen jezik. Premda se Petrarca smatra pokretačem obnovljenoga zanimanja za antiku, on sâm nije čitao grčki. U Italiji se grčki sporadično učio od kraja XIV. st., a prava je moda grčkoga zavladala od 1453., kada su mnogobrojni grčki intelektualci nakon pada Konstantinopola u turske ruke izbjegli u Italiju i potom u druge europske zemlje te sa sobom donijeli mnoštvo do tada nepoznatih antičkih tekstova, npr. mnogobrojne Platonove dijaloge, Aristotelova djela (u srednjem vijeku poznata samo preko arapskih komentatora) i književne tekstove (npr. Plautove i Terencijeve komedije), što će odlučujuće utjecati na renesansnu filozofiju i na rađanje novih te na obnovu već prije prisutnih književnih oblika i vrsta.

Na području književnosti, renesansa je obilježena ponajprije sasvim novom kazališnom praksom i stvaranjem tekstova namijenjenih kazališnoj izvedbi. Prvi put nakon helenizma, nakon višestoljetne odsutnosti komedije i tragedije iz europske književnosti tijekom srednjega vijeka, u renesansi su se pisala dramska djela. Osim što su nastajala u pisanom obliku, više se nisu prikazivala na trgovima i u prigodama vjerskih svetkovina poput crkvenih prikazanja, nego isprva na dvorovima kao svjetovna zabava, a zatim i u prostorima posebno izgrađenima u izvedbene svrhe. Obnova dramske umjetnosti započela je pisanjem i prikazivanjem komedija u Italiji u prvoj polovici XVI. st., a kulminirala u drugoj polovici XVI. i početkom XVII. st. s engleskim komičnim i tragičnim repertoarom, posebice u djelu W. Shakespearea.

S renesansom su u književnost ušle i nove teme prema antičkim uzorima, pri čem se izdvaja pastoralna književnost, što započinje u pjesništvu s eklogama i bukolikama pretežito na latinskom, a nastavlja se s pastoralnim teatrom na pučkim jezicima, u kojem su događaji te likovi pastira i pastirica često oblikovani kao aluzija na suvremenike i stvarna zbivanja. Odlučujući utjecaj na širenje pastoralne književnosti u Europi imala je »Arkadija« (1501; 1504) J. Sannazara.

Utjecaj klasičnih antičkih uzora osjeća se i u traktatu, vrsti prisutnoj i tijekom cijeloga srednjeg vijeka. Upravo je u toj književnoj formi započelo u XV. st. uvođenje inovacija u renesansnom duhu; premda su se u XIV. st. pojavili traktati na pučkim jezicima poput Danteove »Gozbe«, humanisti su u XV. st. pisali rasprave pretežito na latinskom, posvećujući veliku pozornost klasicistički pročišćenomu jezičnom izričaju, a tek su se u XVI. st. traktati počeli pisati i na pučkim jezicima. No najveća su novìna dijaloške rasprave, oblikovane prema modelu Platonovih dijaloga.

Do zamjetnih je promjena u renesansi došlo i na području historiografije: ljetopise i kronike, usredotočene na usko područje poput grada ili pokrajine, sve više zamjenjuju obuhvatnija povijesna djela, kao što je »Povijest Italije« F. Guicciardinija (1537–40).

U renesansi je došlo do novoga procvata epike. Teme, likovi i motivi preuzimali su se iz srednjovjekovnog epskoga stvaralaštva, spajali su se motivi iz karolinškog i bretonskoga ciklusa, ali je novina u tome što su renesansni epovi nastali kao pisana djela jednog autora. Zbog toga izraz više nije formulaičan kao u epskim djelima proisteklima iz usmenoga stvaralaštva, a autorski nadzor ogleda se i u jasnom strukturiranju teksta, čak i onda kada u takvim djelima ima mnoštvo digresija i paralelnih radnji, za što je najbolji primjer »Bijesni Orlando« (1516; konačno izdanje 1532) L. Ariosta, koji je doživio recepciju u europskim razmjerima. Epika se obnavljala također sadržajno i ideološki: česti su elementi fantastike, u skladu s renesansnim zanimanjem za magiju i alkemiju, a u oblikovanju epskoga junaka model uglađena renesansnoga dvoranina potisnuo je srednjovjekovnoga križara, kao što su moralno-didaktični sadržaji ustupili mjesto ljubavno-udvornoj tematici. Osim što se kao posebna podvrsta oblikovao herojsko-komični spjev, elementi komike nerijetko dolaze u renesansnim epovima.

Dominacija epa u pripovjednoj književnosti renesanse uvjetovala je slabiju zastupljenost drugih oblika, npr. romana i novele. No premda roman nije u renesansi bio dominantan pripovjedni oblik, u tom je razdoblju, i to na zasadama renesansnog individualizma, nastao »Don Quijote« (I–II, 1605–15) M. de Cervantesa, koji je odlučujuće obilježio daljnji razvoj romanesknoga stvaralaštva.

Premda su inovacije prema antičkim modelima ušle u renesansnu liriku uvođenjem ekloge, fenomen koji je odsudno obilježio pjesništvo toga razdoblja bio je → petrarkizam, koji se u Italiji pojavio u drugoj polovici XV. st., a tijekom XVI. st. proširio se cijelom Europom. Pritom se Petrarkina talijanska lirika oponašala prema istim načelima imitacije koja su vrijedila i za antičke uzore, a novost i odmak od modela bila je neoplatonistička koncepcija ljubavi, u skladu s renesansnim obnovljenim zanimanjem za platonizam, koji je čovjeka postavio u središte univerzuma, nasuprot aristotelizmu srednjovjekovne skolastike.

Hrvatska se književnost u XVI. st., ubrzo nakon početaka književnoga stvaralaštva na pučkom jeziku, posebice na području Dalmacije i Dubrovnika, uklopila u težnje koje su vladale u renesansnoj Europi. Na začetku je hrvatske renesansne književnosti djelo M. Marulića. Hrvatski su pjesnici u tom razdoblju bili od reda petrarkisti (Š. Menčetić, Dž. Držić, H. Lucić, D. Ranjina, D. Zlatarić), a zaživjele su odmah nove vrste kao što su komedija (N. Nalješković, M. Držić), pastoralna proza u koju su uklopljene pjesme po uzoru na Sannazarovu »Arkadiju« (»Planine« P. Zoranića), ribarska pastorala (»Ribanje i ribarsko prigovaranje« P. Hektorovića) i dijaloški traktat (N. V. Gučetić, F. Petrić). Specifično je za hrvatsku renesansu da je, uz latinski i pučki, jezik književnosti i kulture u XVI. st. postao dijelom i talijanski.

Likovne umjetnosti

Renesansa se pojavila i razvila u Italiji, gdje je antička tradicija bila jača nego drugdje, u bogatim gradovima državicama (najprije u Firenci, potom u Padovi, Mantovi, Rimu, Veneciji i dr.). Postupno se širila na ostale dijelove Europe pojavljujući se u različitim oblicima, u Francuskoj i srednjoj Europi nakon 1480-ih, u Engleskoj tek u drugoj polovici XVI. st. Podjela na ranu renesansu (quattrocento, približno od 1400. do 1490), visoku renesansu (cinquecento, od 1490. do 1520) i → manirizam (približno od 1510/20. do 1600) odnosi se na njezin razvoj u Italiji. Mjeru svojih nastojanja i uzor svojih izražajnih oblika tražili su renesansni umjetnici u antici. Starine i ruševine koje su i do tada bile poznate postale su u renesansi objekti kulturnoga određenja, tj. svjedočanstvo čudesne prošlosti te izazov i zadanost za sadašnjost. Nasuprot anonimnomu srednjovjekovnom stvaraocu javlja se univerzalan i samosvjestan renesansni umjetnik (uomo universale), kojemu su uzori najvrsniji umjetnici antičkoga svijeta, a središte i mjerilo intelektualnoga zanimanja čovjek.

Graditeljstvo. Renesansa je preuzela antičke građevne oblike (korintski stup, polukružni luk, kanelirani pilastar, izbočeni horizontalni vijenac, vrata i prozore sa zabatnim trokutom itd.) koje je matematičkom preciznošću prilagodila duhu svojega doba ostvarivši djela monumentalnih i harmoničnih proporcija naglašene čvrstoće i statičnosti. Izgled građevine karakterizira jedinstven, centralan, jasno omeđen i uravnotežen prostor. Renesansni su graditelji ostvarili i nov tip gradske palače kubične mase golemih razmjera s naglašenim horizontalama što dijele pojedine katove. Glavni izvor poznavanja antičkoga graditeljstva bilo je djelo »Deset knjiga o graditeljstvu« (nakon 27. pr. Kr.) rimskoga graditelja i pisca Vitruvija Poliona (otkriveno 1416., tiskano 1511), a knjige, koje su teorijski i praktično odlučujuće utjecale na razvoj talijanskog i europskoga renesansnoga graditeljstva, bile su: Filareteova »Rasprava o graditeljstvu« (1460–64), »O umjetnosti građenja u deset knjiga« (1485) L. B. Albertija i »Četiri knjige o arhitekturi« (1570) A. Palladija. Začetnici su firentinske rane renesanse bili F. Brunelleschi i L. B. Alberti. Brunelleschi je otkrio glavne zakone perspektive, osobito centralnoga tipa, nedovršeni kasnogotički kor crkve Sta Maria del Fiore okrunio golemom kupolom (1419–36) te pregradio crkve S. Lorenzo (oko 1420) i Sto Spirito (1436), a L. B. Alberti palačom Ruccellai stvorio je prauzor svih potonjih građevina te vrste; izveo ju je 1446–51. B. Rossellino. Brunelleschijevi sljedbenici M. di B. Michelozzi, autor masivne palače Medici-Riccardi (1444–60), i Benedetto da Maiano definitivno su oblikovali firentinsko graditeljstvo quattrocenta. Jedno je od najljepših ostvarenja toga doba vojvodska palača u Urbinu (1455–80), djelo L. Vranjanina. Prvu renesansnu kupolu iznad centralne građevine (Sta Maria delle Carceri u Pratu, 1485–91) ostvario je G. da Sangallo, a taj tip građevine doživio je vrhunac u djelima uravnotežene prostorne kompozicije D. Bramantea. Nadahnut strukturom antičkih građevina, osobito Panteona, on je sagradio okruglu crkvu (»Tempietto«) u samostanskome dvorištu S. Pietro in Montorio (1502) i izradio plan za baziliku sv. Petra u Rimu s dominantnom središnjom kupolom te četirima pobočnima; gradnja je započela 1506., a završili su ju 1588–90. G. della Porta i D. Fontana prema, djelomice izmijenjenom, Michelangelovu planu. Michelangelo Buonarroti u renesansno je graditeljstvo uveo novine u shvaćanju prostorne cjelovitosti građevine dajući arhitektonskoj izvedbi smirenost, sklad i strogu proporcionalnost (grobna kapela Medici, 1520; stubište Biblioteke Laurenziane, 1524. u Firenci; prostorno rješenje glavnoga trga na Kapitoliju u Rimu). U Veneciji su djelovali: graditeljska i kiparska obitelj Lombardo (Lombardi), Pietro, Tullio i Antonio, koji su u svojim djelima spojili firentinsku renesansu s mletačkom slikovitošću, te J. Sansovino, graditelj monumentalnih javnih građevina i palača koje su bile sinteza firentinske i rimske renesanse. U sjevernoj Italiji najdosljedniji obnovitelj antičke baštine bio je A. Palladio, tvorac paladijevskoga klasicizma. Jako naglašenim pilastrima pri vertikalnoj raščlambi pročelja, izbočenim kornišima, uporabom timpana, lođa i kupole njegova su ostvarenja obilježena dosljednim provođenjem načela potpune harmonije tlocrta i arhitektonskog volumena (»La Rotonda« kraj Vicenze, 1566/67; samostanska crkva S. Giorgio Maggiore u Veneciji, 1566–80). Renesansa je iznova oživjela Vitruvijevu zamisao idealnoga grada pa su urbanističke planove izrađivali teoretičari graditeljstva: Filarete, L. B. Alberti, Leonardo da Vinci, B. Peruzzi i A. da Sangallo ml.; ti su planovi bili ostvareni u Pienzi i Palmanovi. Nov procvat doživjela je i gradnja ljetnikovaca te s njima povezanih parkova: u Toskani u XV. st., a u visokoj renesansi osobito u Rimu (Villa d’Este). Glavni graditelji u Francuskoj u doba renesanse bili su: P. Lescot, autor zapadnog i južnoga krila Louvrea, što ih je izveo u skladnim razmjerima elegantno raščlanjenim zidnim plohama s bogatim plastičnim ukrasom, i Ph. Delorme, voditelj izgradnje dvorca Fontainebleau i pisac knjige »Arhitektura« (1567), kojom je utjecao na razvoj renesansnoga graditeljstva u Francuskoj. U doba renesanse izgrađen je veći broj reprezentativnih dvoraca uz rijeku Loire (Amboise, 1492; Blois, 1515–24; Chenonceaux, 1515–22; Chambord, 1519–38) i u okolici Pariza (Chantilly, 1530). U Engleskoj se renesansa javila skromno i sporadično u XVI. st. posredstvom talijanskoga graditelja i dekoratera kao što je bio Giuliano da Maiano, koji je radio na dvorcu Hampton Court; potom su prevladavali flamanski i njemački utjecaji, a potkraj stoljeća prodrle su ideje A. Palladija, koje će engleskim graditeljima ostati uzorom do sredine XVIII. st. (paladijanizam). U Njemačkoj je oko 1500. renesansa došla do punoga izražaja u svim granama umjetnosti. U graditeljstvu su djelomice bili prihvaćeni talijanski oblici, i to samo arhitektonski ukrasni oblici koji su bili prilagođavani okolini i klimatskim uvjetima (kićeni stepenasti zabati). Najznačajnije su crkvene građevine toga razdoblja: kapela Fugger u crkvi sv. Ane u Augsburgu i crkva sv. Michaela u Münchenu, a od svjetovnih dijelovi dvorca u Heidelbergu, rezidencije, dvorci i vijećnice u Münchenu, Landshutu, Augsburgu, Nürnbergu i drugdje. Na području današnje Nizozemske i Belgije gotika se u graditeljstvu održala do XVI. st., kada su počeli prodirati arhitektonski oblici talijanske renesanse koji se susreću u djelima C. Florisa, graditelja gradske vijećnice u Antwerpenu (1561–65), koja je prauzor građevina te vrste što su ih gradili Lieven de Key i H. de Keyser. Graditelj dvorca Escorial kraj Madrida J. de Herrera bio je začetnik novoga stila koji je, pod utjecajem talijanske renesanse, španjolsko monumentalno graditeljstvo lišio svakoga ukrasa (éstilo desornamentado). Renesansa je prodrla u Rusiju potkraj XV. st. kada je car Ivan III. pozvao u Moskvu talijanske graditelje da pregrade Kremlj. A. Fieravanti sagradio je Uspenski sabor (1474–79), Marco Ruffo i Pietro Antonio Solari palaču Granovitaja (1487–91), a Aloisio Nuovo (rus. Aleviz Novyj) Arhangeljski sabor (1505–09). U Krakovu je poljski kralj Sigismund I. na uzvisini Wawel dao pregraditi srednjovjekovni dvorac u renesansnom stilu (1502–36). U Poljskoj je, osim gradskih vijećnica, dvoraca i građanskih kuća, uzoran primjer renesansnoga urbanizma plan grada Zamośća, što ga je po narudžbi kancelara J. Zamoyskoga god. 1580. izveo mletački maniristički graditelj Bernardo Morando. Kiparstvo. U kiparstvu se novi izraz iskazivao u realistički modeliranim likovima po uzoru na antiku. Već u prijelaznom razdoblju iz romanike u gotiku kipar monumentalnoga izraza N. Pisano i njegovi sljedbenici nalazili su uzore u antičkoj i starokršćanskoj plastici. U kiparstvu rane renesanse začetnik nove umjetničke koncepcije bio je sienski kipar Jacopo della Quercia. U snažnoj modelaciji tijela, poglavito aktova, postigao je dramatsku monumentalnost (glavni portal crkve sv. Petronija u Bologni, 1425–37). Firentinski kipar, zlatar, slikar, graditelj i pisac L. Ghiberti, jedan od prvih univerzalnih talijanskih renesansnih umjetnika, autor historiografsko-teorijske rasprave »Komentari« (započeta 1447), izradio je realistički modelirane likove u pokretu na sjevernim i istočnim vratima firentinske krstionice (1401–24. i 1426–52). Najdosljedniji u stvaranju novoga, plastičnog izraza bio je Donatello, koji je prvi u renesansno kiparstvo uveo klasično antičko oblikovanje: kontrapost (kip sv. Marka u crkvi Or San Michele, 1411–13), akt (kip »Davida« u Firenci oko 1430) i konjanički spomenik (»Gattamelata« u Padovi, 1446–50). U Firenci je u XV. i XVI. st. djelovala obitelj kipara i keramičara Della Robbia, koja je izrađivala figuralne reljefe, osobito Majke Božje s Djetetom, od pocakljene i polikromirane terakote; najznačajniji je Luca. Začetnik medaljerstva Pisanello bio je nadahnut antikom i realističnim radovima zapadnofrancuskih zlatarâ. B. Rossellino stvorio je prauzor renesansnoga nadgrobnoga spomenika u zidnoj niši (grobnica Leonarda Brunija, 1445–50., u firentinskoj crkvi Sta Croce). Kipar, zlatar i slikar A. del Verrocchio u renesansno je kiparstvo uveo dramatični naturalizam (»Krist i nevjerni Toma«, 1461–82; konjanički spomenik Bartolomea Colleonija u Veneciji, 1479–88). Profinjene kipove svetaca i portrete, najčešće poprsja, modelirali su Desiderio da Settignano (»Sv. Ivan Krstitelj«, oko 1455–60), Benedetto da Maiano (»Poprsje Pietra Mellinija«, 1474) i F. Vranjanin (»Poprsje Eleonore Aragonske«). Najznačajniji kipar visoke renesanse bio je Michelangelo. On je ljudski lik, koji ga je zanimao jedino kao plastički fenomen, oblikovao u anatomski jasnoj modelaciji, u monumentalnom volumenu i njezinoj punoj ljudskosti (»Pietà«, 1498–1500; »David«, 1501; »Mojsije«, 1513–16; kipovi na sarkofazima Giuliana i Lorenza Mlađega Medicija, 1520). Francuski kipar nizozemskog podrijetla C. Sluter već je u XIV. st. skulpturu oslobodio podređenosti arhitekturi; u kasnogotičkoj maniri oblikovao je monumentalne realističke kipove u Dijonu (nadgrobni spomenik Filipa Smjeloga, 1384–1411., i »Mojsijev zdenac«, 1395–1404/06). U francuskom kiparstvu pripadnici fontenbloške škole J. Goujon i G. Pilon proširili su tematski raspon naglašavajući francusku sklonost prema klasičnoj čistoći. Njemački kipar i rezbar T. Riemenschneider i obnovitelj tehnike u bronci Peter Vischer st. sa sljedbenicima istaknute su pojave u razvoju njemačkoga kiparstva u doba napuštanja gotičkih shema i prihvaćanja slobodne plastične modelacije ljudskoga tijela pod utjecajem talijanske renesanse. Španjolski kipar, graditelj i slikar A. Berruguete formirao se u Italiji pod Michelangelovim utjecajem. Na njegovim polikromiranim retablima, raspelima i grobnim spomenicima zrcali se ekspresivnost domaće gotičke tradicije, koju je spojio sa skladnim renesansnim oblicima (grobnica kardinala Tavere u Toledu, 1559). Slikarstvo. Osnovne preduvjete za razvoj ranorenesansnoga slikarstva ostvario je u tzv. protorenesansi Giotto novim likovnim jezikom (arte moderna) lišenim tradicionalnih shema romaničkoga slikarstva i bizantske ikonografije (maniera greca). Kompoziciju je gradio slobodno; čvrsto modeliranim likovima dao je ljudsku prisnost, a radnju je dramatski pokretao i smještao u realan krajolik ili arhitektonske okvire (ciklus fresaka u kapeli Scrovegni u Padovi, 1304–13). U slikarstvu renesanse najvažnija je pojava otkriće perspektive, koje je omogućilo realistički prikaz dubine prostora. Uz biblijske kompozicije sve više su se obrađivale mitološko-legendarne i povijesne teme te portret i akt. Primjenom perspektive, koju je preuzeo od Brunelleschija, Masaccio je prvi prevladao srednjovjekovnu gotičku tradiciju, stvorio iluziju prostora i oblikovao ljudske figure oplemenjenim realizmom i jakim dramatsko-psihološkim izrazom. Sa svojim učiteljem Masolinom da Panicale freskama je oslikao kapelu Brancacci u crkvi Sta Maria del Carmine u Firenci (oko 1424–28), koje su značile pobjedu monumentalnoga renesansnog realizma nad minucioznim naturalizmom internacionalne gotike. Masacciovi suvremenici otkrivali su još neformulirana pravila linearne perspektive. P. Uccello unio je u to znalačko traženje naivnu strast u dočaravanju prirode i prizora bitaka, Andrea del Castagno privid trodimenzionalnosti postizao je kiparskim isticanjem volumena, A. Mantegna uspješno je rješavao perspektivu, poglavito skraćenja (»Mrtvi Krist«, 1596), a u ciklusu fresaka u Camera degli Sposi u Mantovi ostvario je prvu iluzionističku kompoziciju na kružnome stropu (1465–74). Kipar, zlatar, slikar i najznačajniji talijanski bakrorezac XV. st. A. Pollaiolo precizno je modelirao ljudsku muskulaturu u bronci, na slikama i u grafici. Glavni predstavnik umbrijske škole quattrocenta Piero della Francesca slikao je monumentalne kompozicije smještene u prostor oblikovan s pomoću perspektive. U raspravi »O perspektivi u slikarstvu« (1474–82) izložio je nove spoznaje o volumenu, proporcijama ljudskoga tijela i perspektivi. B. Gozzoli i D. Ghirlandaio smještali su biblijske radnje u suvremene firentinske interijere, a likovi, odjeveni u svečano ruho onoga doba, portreti su njihovih suvremenika. Portretist i majstor perspektivom skladno riješenih interijera Antonello da Mesina prvi je u talijanskom renesansnom slikarstvu primijenio uljene boje. G. Bellini uveo je u renesansno slikarstvo → Sacra conversazione, a uporabom uljenih boja obogatio je koloristički izraz mletačkog slikarstva, koje je dosegnulo vrhunac u djelima istaknutih predstavnika visoke renesanse Giorgionea i Tiziana. S. Botticelli isprva je u mitološkim i alegorijskim kompozicijama harmonična kolorita ostvarivao osebujne poetizirane ženske likove, a potom je radio svetačke likove asketske ozbiljnosti. U slikarskom i crtačkom opusu svestranoga renesansnog i jednog od najvećih umjetnika i izumitelja u povijesti čovječanstva Leonarda da Vincija visoka renesansa dosegnula je vrhunac. U temeljito prostudiranim kompozicijama savršeno je povezao pokrete likova s izrazima dramatskog uzbuđenja (»Posljednja večera«, 1495–97), a meke i prigušene prijelaze između polusvjetla i polusjene (sfumato) doveo je do savršenstva (»Mona Liza – La Gioconda«, 1503–06). Napisao je »Traktat o slikarstvu« (tiskan 1651), koji sadržava njegova zapažanja, zaključke i pouke o slikanju, perspektivi, svjetlosti i boji. Slikar i graditelj Rafael radio je, po uzoru na svojega učitelja Perugina, skladne i uravnotežene kompozicije s jasnim perspektivama i likove produhovljena izraza, ostvarene na freskama u Vatikanskim stanzama (»Parnas«, »Atenska škola«), mnogobrojnim Madonama (»Zaruke Blažene Djevice Marije«; »Sikstinska Madona«) i portretima visoke umjetničke kakvoće (»Leon X. s kardinalom Giulijem de’ Medicijem i Luigijem de’ Rossijem«). Polazište je Michelangelovih slikarskih ostvarenja kiparsko; on je zapravo modelirao kistom (»Tondo Doni«; freske na stropu 1508–12. i »Posljednji sud« na zidu iza oltara 1536–41. u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu). Na sjeveru Italije Correggio je otkrio nove mogućnosti u primjeni svjetla i sjene. Začetnici novih shvaćanja u venecijanskom renesansnom slikarstvu bili su: Giorgione, autor poetično interpretiranih krajolika difuzne rasvjete i putenih ženskih aktova, i Tizian, koji je u svojim djelima čulno izražavao ideal renesansnoga sklada u senzualnim aktovima, portretima i biblijskim kompozicijama. Visokorenesansni majstor velikih iluzionističkih kompozicija s vješto razmještenim skupinama likova naglašene profinjenosti bio je Paolo Veronese, a uznemirene i dramatske Tintorettove kompozicije obilježavaju prijelaz u manirizam. Začetnici staronizozemske slikarske škole bili su braća Hubert i Jan van Eyck, prvi slikari na sjeverozapadu Europe koji su prevladali srednjovjekovne sheme i stvorili nov likovni izraz (tzv. mistični realizam). Slikali su uljenim bojama, kojima su ostvarili nove kolorističke ljestvice i dočarali privid prostora (poliptih u crkvi sv. Bavona u Gentu, završen 1432). Njihova djela utjecala su na nagli razvoj nizozemskog slikarstva u XV. st. Na njihov su se realizam nadovezali R. van der Weyden, njegov učenik i suradnik H. Memling, D. Bouts, H. van der Goes. Flamanskim i nizozemskim slikarima u XVI. st., koji su neko vrijeme ili stalno živjeli u Italiji, glavni uzor bilo je slikarstvo rimskoga cinquecenta (→ romanizam), a glavni predstavnici bili su: J. Gossaert, Q. Massys, F. Floris, Lucas van Leyden i J. van Scorel. Nakon 1550. u nizozemskom i flamanskom slikarstvu postupno se javljaju mrtva priroda, krajolici i žanr-prizori iz svakodnevnoga života kao samostalne teme koje će dosegnuti vrhunac u baroknome slikarstvu. Slikari izrazito individualnoga realističnog stila bez utjecaja talijanske renesanse bili su H. Bosch i P. Bruegel. Snažna umjetnička osobnost grafičar i slikar A. Dürer sudbonosno je utjecao na sveukupni razvoj njemačkoga slikarstva. Nakon dvaju putovanja po Italiji (1494–95. i 1505–07) u njegovu je stvaralaštvu uočljiva korjenita promjena. Linija je ustupila mjesto širem i slobodnijem oblikovanju volumena u prostoru s pomoću svjetla i tonskih odnosa (»Majka Božja s češljugarom«, 1505; »Četiri apostola«, 1526). Njegov grafički i crtački opus odlikuje se misaono-poetskim sadržajem i tehničkom savršenošću. Uz Dürera su najznačajniji njemački slikari bili: jedan od najvećih portretista H. Holbein ml., Matthias Grünewald, slikar snažnih kolorističkih kontrasta i dramatskih efekta (»Isenheimski oltar«, oko 1513–15), i H. Baldung, koji je u prizorima vještica i mrtvačkoga plesa naglašavao ljepotu naga ženskoga tijela, te slikari → dunavske škole A. Altdorfer i L. Cranach st. Francuski minijaturisti flamanskoga podrijetla braća Paul (Pol), Jan (Jehannequin) i Hermann (Hermant) Limburg u kasnogotičkim minijaturama realistički su ostvarili motive iz prirode i ljudske djelatnosti te time označili udaljavanje od kasnogotičkog internacionalnoga stila i početak renesanse u francuskom slikarstvu. U lirski intoniranim minijaturama J. Fouqueta dodirivala su se flamanska i talijanska ranorenesansna likovna shvaćanja. U francuskom slikarstvu XV. st. pod utjecajem sjevera razvilo se portretno slikarstvu, kojega su glavni predstavnici Jean Clouet i njegov sin François Clouet. Talijanski utjecaji prevladavali su u fontenbloškoj slikarskoj školi (1530–50), a glavni promicatelji bili su talijanski slikari F. Primaticcio i Rosso Fiorentino. U Engleskoj je, nakon njemačkoga slikara H. Holbeina ml., najznačajniji domaći portretist bio N. Hilliard, koji je radio pretežito minijature. Napuštajući kasnogotički stil većina španjolskih slikara spajala je i razvijala različite utjecaje pretežito flamanske i talijanske renesanse; glavni su predstavnici: P. Berruguete, Alejo Fernández i L. de Morales. Najistaknutiji renesansni slikar u Portugalu bio je N. Gonçalves; u duhu nizozemskoga realističkog slikarstva izradio je oltar sv. Vinka za lisabonsku katedralu; na krilima je naslikao više od 60 portreta svojih suvremenika, pripadnika svih staleža. Umjetnički obrt. U doba renesanse umjetnički obrt bio je podložan istim načelima kao i druge likovne umjetnosti; visoke domete postigao je u izradbi ukrasne keramike (glavna središta: Faenza, Gubbio, Urbino), ukrašavanju rukopisnih knjiga, namještaju (rezbarena korska sjedala, ormari, škrinje i sl.), obradbi kovina (nakit, uporabni i liturgijski predmeti, relikvijariji), tapiseriji (manufakture u Toursu, Arrasu, Bruxellesu), staklu (Venecija) i emajlu (Limoges). Među umjetnicima koji su izrađivali predmete umjetničkog obrta ističu se: zlatari Talijan B. Cellini, Nijemac W. Jamnitzer i Šibenčanin O. Fortezza te francuski keramičar B. Palissy. Renesansa se u Hrvatskoj pojavila u prvoj polovici XV. st. u osebujnom mješovitom gotičko-renesansnom stilu Jurja Dalmatinca; u njegovim graditeljskim (pregradnja šibenske katedrale, od 1441. do 1473. ili 1475) i kiparskim ostvarenjima (kapela i oltar sv. Staša u splitskoj katedrali, 1448) zrcali se snažna umjetnička osobnost koja ga ravnopravno svrstava u najbolje europske renesansne umjetnike sredinom XV. st. Punu zrelost ranorenesansnoga stila ostvario je talijanski graditelj i kipar Nikola Ivanov Firentinac u kapeli bl. Ivana Trogirskoga u katedrali u Trogiru (nastala između 1468. i 1494), što ju je gradio u suradnji s A. Alešijem. Vrhunac renesansnoga svjetovnoga graditeljstva i renesansne kulture stanovanja u Dalmaciji ljetnikovci su dubrovačkoga plemstva na Lapadu i u Rijeci dubrovačkoj (ljetnikovac Petra Sorkočevića, 1521) te ljetnikovci na otoku Hvaru (H. Lucića i P. Hektorovića) i Visu (M. Gazarovića). Tek početkom XVI. st. dubrovačko slikarstvo dosegnulo je renesansnu zrelost u djelima N. Božidarevića. U sjevernoj Hrvatskoj renesansa se javlja sporadično. Gradile su se uglavnom utvrde (Varaždin, Koprivnica), a najviši je domet projekt tvrđave i grada Karlovca (1579), djelo talijanskoga vojnoga graditelja M. Gambona. Mnogi su hrvatski umjetnici djelovali izvan Hrvatske, ponajviše u Italiji (→ schiavoni). U XV. st. F. Vranjanin, koji je isprva djelovao u Italiji, potom u Provansi, proslavio se kao kipar portreta u stereometrijski čistim volumenima, a njegov rođak, graditelj L. Vranjanin, vojvodskom palačom u Urbinu. Kipar I. Duknović radio je mramorne grobnice u Rimu, a zaslužan je za širenje renesanse u Ugarskoj, na dvoru kralja M. Korvina. Slikar J. Ćulinović, sljedbenik padovanskoga renesansnog slikara F. Squarcionea, ostvario je najveći dio svojega opusa u Italiji kao i glasoviti minijaturist J. Klović, A. Medulić i bakrorezac grafičkih listova visoke likovne kakvoće M. Kolunić-Rota. Neki su hrvatski umjetnici bili pozivani u Italiju, npr. Juraj Dalmatinac u Anconu, gdje je podigao Trgovačku ložu i izradio portale sv. Franje i sv. Augustina.

Glazba

Razdoblje renesanse očituje u povijesti glazbe po prvi put stilsko jedinstvo nepoznato u srednjem vijeku. Pet naraštaja skladatelja djelatnih približno između 1430. i 1600. razvilo je do visokoga tehničkog umijeća i vrhunskih estetičkih dometa postupke kontrapunktske polifonije i ostvarilo ujednačen višeglasni slog od najdubljega do najvišeg registra u vokalnoj i instrumentalnoj sferi. Za glazbu u renesansi karakteristično je da zbog pomanjkanja izvora nema uzora u antici. Tijekom XV. i XVI. st. postupno se rađala koncepcija i praksa simultanoga komponiranja u svim dionicama, što je značilo početak harmonijskoga načina glazbenog mišljenja. U to je bila uključena sve češća uporaba terca i seksta, koje su iz kategorije antičko-srednjovjekovne disonance psihološki i tehničko-kompozicijski prešle u područje konsonance. Opća i konkretna humanističko-renesansna orijentiranost na čovjeka kao mjeru svih stvari očitovala se u prevagi melodija usklađenih s ljudskim dahom, dok se ritmika udaljila od gotičke mehaničnosti i približila životnosti čovjekova pulsa. Neoaristotelovski estetički zahtjev za novom prirodnošću glazbe očitovao se ponajprije u vokalnoj glazbi, u zvukovnom oponašanju fonetskih oblika i semantičkih sadržaja riječî. Jednostavnost melodijskih linija, preglednost formi i proporcija u ritmici i strukturi glazbenog djela pridonijela je uravnoteženosti racionalnog i osjetilnog elementa. Tomu je svakako značajno pridonijela jedinstvena pojava da su tijekom nekoliko naraštaja najistaknutiji bili skladatelji sa sjevera franko-flamanskoga podrijetla koji su veći ili odlučujući dio svojih životnih i umjetničkih iskustava stekli na jugu, u Italiji.

U formama i žanrovima uspostavila se postupno, osobito u XVI. st., ravnoteža između crkvenog i svjetovnog aspekta. Do tada prevladavajućim sakralnoglazbenim formama mise i moteta umjetnički uspješno pridružile su se pretežito nacionalne svjetovne forme kao što su francuski chanson, španjolski villancico, njemački Lied, engleski ayre te talijanski frottola, villanella i univerzalno prihvaćeni madrigal. Posebno je unutar madrigala evolucijom skladateljskih postupaka i intenziviranjem izražajnoga senzibiliteta došlo do najave novoga stila – baroka. Potkraj renesanse instrumentalna glazba prestaje biti improvizirana pratnja pjevu, podobna tek za zabavu u dokolici. Unaprjeđenje skladanja za glazbala poput lutnje, orgulja, čembala i virginala te manje instrumentalne ansamble, osobito u Veneciji i Engleskoj, dovelo je instrumentalnu glazbu na prijelazu iz XVI. u XVII. st. do praga modernog orkestra i solističke samostalnosti, već ostvarene u vokalnoj glazbi, koja će biti temelj za njezin izvanredni razvoj u razdoblju baroka.

Renesansa u glazbi započela je nakon Bitke kraj Azincourta 1415., kada je zapadnu Europu preplavio engleski glazbeni utjecaj. Zreli J. Dunstable s novim je naraštajem mladih skladatelja (G. Dufay, G. Binchois) stvorio glazbu »dostojnu slušanja«, kako je 1477. novu renesansnu glazbu okarakterizirao glazbeni teoretičar J. Tinctoris. SredinomXV. st. Burgundija je sa svojim kultiviranim i moćnim dvorom te naprednim i bogatim gradovima Dijonom, Lilleom i Bruxellesom postala središtem europske ranorenesansne umjetničke glazbe. Nakon G. Dufaya, u drugom je naraštaju djelovao najveći glazbeni mistik renesanse J. Ockeghem, ljubitelj glazbeno-tehničkih zagonetki, koji je skladao višezborska djela katkad i s više desetaka usporednih dionica. S glavnim skladateljem trećega naraštaja Josquinom des Présom započeo je prijelaz preko Alpa franko-flamanskih renesansnih skladatelja, koji su u sljedećih stotinjak godina stvorili specifičan zvukovni amalgam europskog sjevera i juga, tipičan za renesansnu glazbu. Nakon guste i teške Ockeghemove glazbe, Josquinova je glazba ponovno donijela ideal apolinijske prozračnosti i profinjenosti. Prepoznat kao genij za života, zahvaljujući izumu tehnike tiskanja nota, nakon 1501. doživio je i do tada najširu distribuciju svojih djela. I u četvrtom je naraštaju renesansnih skladatelja dominirao Flamanac: Adrian Willaert. Iako je bio istaknuti kapelnik crkve sv. Marka u Veneciji, uspješno je inaugurirao umjetnost svjetovne forme madrigala, suvereno se prilagodivši sjaju mletačkog društva i kulture. U petom naraštaju renesansnih skladatelja dominirale su plodna (više od 2000 skladbi) i raznovrsna (moteti i mise; svjetovne vokalne skladbe na tri jezika) umjetnost Valonca O. di Lassa, djelatnoga ponajviše u Münchenu, i opus poslije neupitna crkvenoglazbenog autoriteta, Talijana G. P. da Palestrine. Uz navedene vrhunske glazbenike djelovali su i mnogi drugi skladatelji gotovo posvuda u zapadnoj i srednjoj Europi: Talijani (npr. A. i G. Gabrieli, C. Gesualdo da Venosa, L. Marenzio), Francuzi (C. Janequin, J. Mouton, P. de La Rue, C. Le Jeune), Flamanci (J. Obrecht, C. de Rore, H. Isaac, Ph. de Monte), Španjolci (J. del Encina, C. de Morales, A. de Cabezón,T. L. de Victoria), Nijemci i Austrijanci (L. Senfl, Paul Hofhaymer), Englezi (Th. Tallis, W. Byrd, Th. Morley, J. Dowland, J. Bull, Th. Tomkins, O. Gibbons), te Portugalci (Estevão Lopes Morago), Poljaci (Nikola iz Radoma, M. Gomółka), Česi (Jan Trojan Turnovský, Jiří Rychnovský), Madžari (B. Bakfark), Slovenci (J. Gallus), Hrvati (A. Patricij, J. Skjavetić) i dr. Europske zemlje istočnoga kršćanstva i zemlje pod islamskom dominacijom nisu ostvarile renesansu u glazbi kao stilsko razdoblje.

renesansa. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52451>.