Rijeka

ilustracija
RIJEKA, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Rijeka, grad, najveća hrvatska luka i sjedište Primorsko-goranske županije; 128 384 st. (2011).

Smještaj i prometni položaj

Grad leži na ušću Rječine u Riječki zaljev, podno planinske zapreke koja je u njezinu zaleđu najuža (40 do 50 km) i najniža (Gornje Jelenje, 929 m; Postojnska vrata, 698 m). Rijeka se razvila na mjestu na kojem se Jadransko more duboko uvuklo u europsko kopno, te je, uz Trst i Kopar, najbliža luka srednjoeuropskim zemljama. Cestama (autocesta Rijeka–Karlovac–Zagreb, 166 km, Rijeka–Ljubljana, 115 km) i željezničkim prugama (Rijeka–Karlovac–Zagreb, Rijeka–Pivka–Postojna–Ljubljana) povezana je sa zaleđem, Jadranskom magistralom s cijelom obalom te mostom s otokom Krkom i tunelom kroz Učku s Istrom. Grad je povezan trajektnim i brodskim vezama s Kvarnerskim otocima (Cres, Lošinj, Rab, Pag) i dr. Zračna luka Rijeka nalazi se na otoku Krku.

Demografija

Do sredine XIX. st. Rijeka nije dosegnula 20 000 st. (18 466 st. 1857). Potkraj XIX. st. broj stanovnika udvostručio se (38 841 st. 1890), a prije I. svjetskoga rata (1910) iznosio je 66 042 st. Broj stanovnika 1921. pao je na 61 157. Stanovništvo se kontinuirano, ali sporije povećavalo u razdoblju između dvaju svjetskih ratova (71 966 st. 1931). Demografski je razvoj bio brz nakon II. svjetskoga rata (73 616 st. 1953., 129 173 st. 1971., 165 693 st. 1991). Porast stanovništva usporen je potkraj XX. i početkom XXI. st. (143 800 st. 2001).

Gospodarstvo

Rijeka je jedno od najjačih hrvatskih prometno-industrijskih središta. Osobito je razvijena brodogradnja (brodogradilište 3. maj, dio je Uljanik Grupe, i brodogradilište Viktor Lenac), ali se razvijala i metalna (Dieselovi motori, dizalice, plutajuće platforme, brodska oprema i dr.) i petrokemijska industrija (od 1883), proizvodnja drvnih i prehrambenih proizvoda, preradba nafte (rafinerija) i tiskarstvo. Sjedište je brodarske tvrtke Jadrolinije te autoprijevozničke tvrtke Autotransa.

Arhitektonska baština

Današnji grad Rijeka nastao je na ušću rijeke Rječine, na području rimskoga naselja Tarsatice. Ondje su se od XIII. st. razvijala naselja Rijeka i Trsat sa Sušakom, konačno ujedinjeni 1947. u jedinstveni gradski teritorij.

Povijesno središte Stari grad počelo se formirati na desnoj obali Rječine oko crkve sv. Jeronima (1315–1408. podignuta u gotičkome stilu, 1768. barokizirana) i augustinskoga samostana, poslije preinačenoga u neorenesansnu Palaču Municipija za potrebe gradskih ureda (1873., Filibert Bazarig; ured Grada danas na Korzu); na trgu ispred je Stendarac, kameni stup za gradsku zastavu s reljefnim prizorom sv. Vida, gradskoga patrona. U XV. st. nastaje Crkva Uznesenja Marijina (barokizirana u XVIII. st.) s tzv. Kosim tornjem, ispod kojih se nalaze kasnoantički mozaici iz doba Tarsatice (V. i VI. st.), a u blizini ostatci gradskoga bedema i Stara vrata. Isusovačku crkvu sv. Vida (danas katedrala) započeo je 1638. graditi Francesco Olivieri, a preinačili su je i dovršili 1737. Francisco Pietro Carlone i Bernardino Martinuzzi.

Potkraj XVIII. st. počinje se formirati središnja gradska ulica Korzo s Gradskim tornjem (u XVII. st. povišen za kat te dodani sat i reljefi; današnji izgled s kupolom dobio 1890., Bazarig) i nekoliko baroknih zgrada (palače Wohinz, 1782., i Vuković, 1789) te današnja vizura okolnoga gradskog središta (Palac Komuna ili stara gradska vijećnica, podignuta prije 1530., nadograđena 1740; palače Garbas, Benzoni, Adamić).

U XIX. st., kada je grad bio velika trgovačka luka, južno od Korza uz Rivu, koja završava baroknom pravoslavnom crkvom sv. Nikole (1790., Ignazio Hencke), niknuo je nekad zvani Novi grad s nizom reprezentativnih historicističkih zgrada, poput hotela Europa (1886., Giuseppe Bruni; danas uredi državne uprave Primorsko-goranske županije) i palače Adria (1897., Vilmos Freund; danas zgrada Jadrolinije). U istom je razdoblju Giacomo Zammattio podignuo znamenite palače, slikovitu Casu Venezianu (1888) za tvorničara Roberta Whiteheada, zgradu Filodrammatice na Korzu (1890., neorokoko interijer) te palaču Ploech (1888) na Trgu Žabica, na zapadnome kraju Rive, na kojem se nalazi i pitoreskna kapucinska crkva Gospe Lurdske (1929., Giovanni Maria Curet i Cornelie Budinich).

Iznad Staroga grada smještena je raskošna Guvernerova palača (1897., Alajos Hauszmann; danas Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja). Pokraj nje je vila nadvojvode Josipa s perivojem (1895., Pietro i Rafaelo Culotti; danas Državni arhiv u Rijeci) te secesijska Palača pravde (1906., Ferenc Czigler).

Zapadno, na brdovitom dijelu grada nalaze se predjeli Pomerio i Zagrad, izgrađeni potkraj XIX. st. i početkom XX. st. (sinagoga u neomaurskome stilu, 1904., Lipót Baumhorn; srušena 1944), u kojima se posebno ističe secesijska zgrada kina Teatro Fenice (1914., Theodor Träxler i Eugenio Celligoi).

U četvrti Brajda, preko puta historicističke zgrade Željezničkoga kolodvora (1890., Ferenc Pfaff), izgrađena je sredinom XVIII. st. tvornica šećera (danas unutar kompleksa »Rikard Benčić«), koje se upravna zgrada Palača šećerane (1752) smatra remek-djelom hrvatske barokne arhitekture; njezina je izgradnja označila početak industrijskoga razvoja Rijeke. Na Brajdi je i niz historicističkih i secesijskih ostvarenja (kuća Pomorske zaklade sv. Nikola, 1894., Zammattio; kuća Modiani, 1912–13., Mario Ambrosini) te sinagoga u modernističkome stilu (1930., Vittorio Angyal).

Na ušću Rječine je regulacijom njezina toka nastao tzv. Mrtvi kanal te oko njega poluotok, dio grada nazvan Delta, gdje su Ferdinand Fellner i Hermann Helmer podignuli 1885. današnje Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca te na mjestu srušenoga Adamićeva kazališta Palaču Modello, koja je također služila za javne priredbe. U blizini se nalazi kompleks paviljonskih zgrada tržnice (1880., Isidor Vauchnig) i ribarnice (1914., Carlo Pergoli) te Casa turca (1881–1906., Carlo Conighi) u neomaurskome stilu i Casa rossa (1903., Venceslao Celligoi).

Godine 1856. na sjevernome brdovitom području grada počinje izgradnja znamenitoga groblja na Kozali (Luigi de Emili; 1886–92. Venceslao Celligoi) s crkvom sv. Romualda i svih svetih (1934., Bruno Angheben).

Istočno od Rječine, na Trsatu, na mjestu predrimske utvrde, Frankapani su sagradili srednjovjekovni kaštel (XIII. st.), koji je poslije obnovljen u historicističkome duhu (XIX. st.) za austrijskoga časnika grofa Lavala Nugenta, koji je ondje držao zbirku umjetnina. Na Trsatu se nalazi i marijansko svetište, franjevački samostan s crkvom Gospe Trsatske.

Uz lijevu obalu Rječine, u podnožju Trsata potkraj XIX. st. počinje se formirati današnji Sušak podizanjem historicističkih zgrada raskošnih pročelja poput palače Bačić (1887., Mate Glavan; danas hotel Kontinental), kulturnoga i političkoga središta tadašnjega Sušaka, palače Mally i Marušić uz riječnu obalu (1894., Giacomo Mattich; 1895., Giovanni Randich), kućâ Ružić na Brajdici (1888. i 1890., Julije Stanisavljević) te Hrvatske gimnazije (1896., Ludwig i Hülssner). Početkom stoljeća nastaju i secesijska i modernistička ostvarenja (Prva hrvatska štedionica, 1925., Aleksandar Freudenreich; Gradska štedionica, 1932., Franjo Matiassić).

Prema istoku protežu se susjedne Pećine, zona stambenih vila s početka XX. st. (vila Ružić, 1938., David Bunetta).

Rijeka je poznata i kao grad industrijske arhitekture, koja je nastajala većinom uz zapadnu obalu (Tvornica torpeda Whitehead, početak XX. st.) i uz Rječinu (Tvornica papira Hartera, XIX. st.).

Za II. svjetskoga rata nastaju modernistički Riječki neboder (1932–42., Umberto Nordio i Vittorio Frandoli) i Sušački neboder (Hrvatski kulturni dom; 1934–47., Josip Pičman i Alfred Albini), a poslije rata niz interpolacija u povijesnoj jezgri poput modernističke poslovne zgrade na Jadranskom trgu (1965., Kazimir Ostrogović; danas banka), velike robne kuće Rijeka na Rivi (1974., Ninoslav Kučan, Boris Babić i Vjera Kučan), Muzeja narodne revolucije (1976., Neven Šegvić; danas Muzej grada Rijeke) te postmodernističke zgrade Euroherca uz historicističku palaču Rinaldi na Rivi (1986–91., Vladimir Grubešić) i stambeno-trgovačkoga kompleksa Centar Zagrad (2007., Saša Randić i Idis Turato).

U novim sjevernim gradskim četvrtima, na Zametu, podignuti su u slobodnim oblicima crkva sv. Nikole Tavelića na Turniću (1988., Boris Magaš), Islamski centar i džamija (2013., Dušan Džamonja) te baptistička crkva s pastoralnim centrom Riječ i život (2015., Dušan Kostić).

Početkom XXI. st. izgrađeni su na Mrtvome kanalu Most hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata (2001., 3LHD), Tower centar na Pećinama (2006., Studio Remik), Pastoralni centar svetišta Aula pape Ivana Pavla II. na Sušaku (2008., Randić i Turato), polivalentna športska dvorana i kompleks bazena na Kantridi (2009. i 2011), a na Trsatu, na području bivše vojarne 2006. započela je izgradnja velikoga sveučilišnoga kampusa.

Institucije

U gradu djeluju Sveučilište u Rijeci (osnovano 1973) s medicinskim, filozofskim, ekonomskim, pravnim, građevinskim, tehničkim, pomorskim i učiteljskim fakultetom, Akademijom primijenjenih umjetnosti i fakultetom za turistički i hotelski menadžment (Opatija) te odjelima za matematiku, fiziku, informatiku i biotehnologiju, veleučilište, Sveučilišna knjižnica Rijeka i Gradska knjižnica Rijeka, Državni arhiv u Rijeci, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Gradsko kazalište lutaka Rijeka (osnovano 1960), HKD teatar Rijeka (osnovan 1993), RI teatar (osnovan 2000), Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja (osnovan 1914), Prirodoslovni muzej (osnovan 1945), Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Muzej grada Rijeke (osnovan 1994), Sjedište Talijanske unije za Istru i Rijeku. Radijska postaja (osnovana 1945).

Manifestacije

U gradu se održavaju mnogobrojni međunarodni sajmovi (nautički i dr.), Međunarodna izložba originalnog crteža (od 1968), Riječki karneval (od 1982), Zajčevi dani (od 1993), Jazz time (od 1992), Međunarodni festival malih scena (od 1994), Revija lutkarskih kazališta (od 1996) te Riječke ljetne noći.

Povijest

Na današnjem gradskom području od prapovijesti do danas postojalo je nekoliko urbanih lokaliteta. Na području Trsata u prapovijesti se nalazilo liburnsko naselje Tarsatica. Za vrijeme rimske uprave lokalitet je napušten, ali se toponim održao i označavao je novoformirano naselje na zapadnoj strani Rječine. S pogoršanjem sigurnosnih prilika potkraj antike i u srednjem vijeku obnovljeno je naselje na Trsatu. U srednjem vijeku na zapadnoj strani Rječine, na mjestu rimske Tarsatice, razvilo se novo naselje, koje je u izvorima zabilježeno kao Flumen Sancti Viti (njemački St. Veith am Pflaum, Rijeka sv. Vida). Dok je Trsat od 1223. do prve polovice XVI. st. bio u posjedu Frankapana, Rijeka je u XIV. i XV. st. bila u posjedu grofova Devinskih, knezova Frankapana te grofova Walsee, od kojih su je 1466. preuzeli Habsburgovci. U drugoj polovici XV. st. grad je postigao značajan gospodarski uspon, ali je već potkraj istoga i na početku XVI. st. počeo zaostajati prvenstveno zbog provala Osmanlija, rata s Mletačkom Republikom i jačanja drugih gradova (Trsta i Bakra). Tijekom toga razdoblja zadržao je žive odnose sa svojim zaleđem te je imao hrvatsko obilježje (održavale su se glagoljaške mise), a bio je i istaknuto kulturno središte u kojem su se u XVI. st. tiskale knjige na glagoljici. Nakon 1719., kada je Karlo VI. proglasio Rijeku slobodnom lukom, započeo je njezin gospodarski uspon. Izgrađena je cesta Karolina do Karlovca, preko koje se (i dalje plovnim putem Kupom, Savom i Dunavom) odvijala trgovina s panonskim prostorom. U XVIII. st. nastali su i prvi suvremeni proizvodni pogoni (rafinerija šećera i manufaktura jedara). Godine 1776. dvorskim reskriptom Rijeka je bila inkorporirana u Kraljevinu Hrvatsku, dok je reskriptom Marije Terezije iz 1779. grad bio proglašen zasebnim tijelom pridruženim ugarskoj kruni, odnosno izuzet iz nadležnosti Hrvatskoga kraljevskog vijeća i izravno podčinjen Ugarskomu namjesničkom vijeću. Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. u nekoliko navrata Rijeku su okupirali Francuzi, a 1809–13. bila je sastavni dio Ilirskih pokrajina. Od 1814. nalazila se u sastavu Tršćanskoga gubernija, a 1822. bila je vraćena civilnoj Hrvatskoj. Kada je za revolucije 1848. hrvatska vojska ušla u grad, a ban Jelačić bio imenovan njezinim guvernerom, ponovno je postala sastavnim dijelom hrvatskoga državnoga teritorija. Spor oko pripadnosti Rijeke ponovno se rasplamsao tijekom 1860-ih prilikom pregovora o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi. Budući da hrvatski i madžarski političari nisu uspjeli postići sporazum, dvor je nametnuo privremeno rješenje (→ riječka krpica), a o daljnjoj se sudbini grada trebao postići sporazum između Hrvatskoga sabora, Ugarskoga parlamenta i Riječkoga municipaliteta, ali je to privremeno i kompromisno rješenje ostalo na snazi do propasti Habsburške Monarhije (1918). Početkom XIX. st. Rijeka je bila povezana s Karlovcem suvremenijom, Lujzinskom cestom, što je bio preduvjet za snažniji razvoj trgovine. Nakon povezivanja željezničkom prugom sa zaleđem (1873), potkraj XIX. i početkom XX. st. Rijeka se razvila u snažno lučko i industrijsko središte sa sve većim brojem stanovnika. Iako je grad bio izvan teritorija obećanih Londonskim ugovorom iz 1915., nakon I. svjetskoga rata šire područje Rijeke ušlo je u sferu talijanskih pretenzija. Uspostavljena je međunarodna vojna uprava, ali je 1919. Gabriele D’Annunzio okupirao grad i uspostavio vlastitu upravu, koja je trajala nešto više od godine dana. Sukladno odredbama Rapalskoga sporazuma (1920) bila je osnovana Slobodna Država Rijeka, u kojoj je uspostavljena autonomaška uprava, a u posljednjem razdoblju grad je bio u rukama fašista. Tijekom toga razdoblja političkoga prevrata, nasilja i nesigurnosti gospodarstvo i napose trgovina zapali su u krizu pa je i broj stanovnika pao. Rimskim sporazumom iz 1924. Rijeka je bila pripojena Italiji i formirana je Riječka provincija, koja je obuhvaćala liburnijski dio Istre i dio slovenskoga teritorija iz zaleđa. Za talijanske uprave nije bio unaprijeđen lučki i trgovinski promet, jer su nove državne granice odvajale grad od njegova prirodnoga zaleđa, koje mu je u prethodnim stoljećima gravitiralo. Istodobno je istočno od Rječine jačao Sušak, koji je bio pod upravom Kraljevine SHS. Dana 3. V. 1945. partizanske su postrojbe ušle u grad, koji je tada ušao u sastav Zone B Julijske Venecije, u kojoj je uspostavljena vojna uprava Jugoslavenske armije, a nakon Pariškoga mirovnog ugovora (1947) grad je ušao u sastav Hrvatske.

Rijeka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52872>.