Trpimir I. (latinski Trepimero, Tripemero, Tripemirus, Tripimiro), hrvatski knez. Vladao je od približno 840. do 864. Spominje se kao Mislavov nasljednik, ali nije poznato je li s njim bio u dinastijskoj vezi. Prvi je hrvatski vladar u sačuvanim vrelima izrijekom posvjedočen kao knez, odnosno vojvoda Hrvata (dux Chroatorum), što je ujedno i prvi poznati spomen hrvatskoga imena u domaćem pisanome vrelu. Središte vlasti bilo mu je na području Klisa i Solina, a kao njegova kneževska boravišta spominju se Bijaći kraj Trogira te, možda, Knin.
Najvažniji izvor za Trpimirovu vladavinu jest tzv. Trpimirova darovnica (ili povelja), najstarija poznata hrvatska vladarska isprava. Nije sačuvana u izvorniku nego u kasnijim prijepisima (od kojih je najstariji iz 1568. i čuva se u crkvi sv. Jurja u Kaštel Sućurcu), pa su njezina datacija i pojedini dijelovi bili predmet rasprava. Tradicionalni joj je datum 4. III. 852., dok dio novijih tumačenja, dajući prednost podatku o Lotarovoj vladavini u Italiji pred indikcijom, dopušta i raniji nastanak, između 840. i 844 (najčešće 841). Premda su neki dijelovi darovnice uneseni ili prošireni naknadno, u historiografiji je prevladalo mišljenje da je jezgra isprave vjerodostojna. Tom je darovnicom Trpimir, kao gentilni knez Hrvata (dux Chroatorum), splitskomu nadbiskupu Petru potvrdio posjede koje je Splitska crkva imala na hrvatskome području, osobito u Lažanima i Tugarima (Poljica), te prava na crkvu sv. Jurja na Putalju i desetinu s kneževskoga posjeda u Klisu, što ih je crkvi prije dao Mislav. Neposredan povod ispravi bilo je opremanje samostanske crkve u Trpimirovoj zadužbini – kako knez, prema tekstu darovnice, nije imao dovoljno srebra za izradbu liturgijskoga posuđa, potrebnu mu je količinu ustupio nadbiskup. Taj se vladarski samostan najčešće povezuje s ostatcima samostanskoga kompleksa na lokalitetu Rižinice podno Klisa, gdje je pronađen ulomak oltarne pregrade s natpisom PRO DUCE TREPIME(ro), najraniji nedvojbeni epigrafski spomenik s imenom hrvatskoga vladara. Budući da su u blizini pronađeni i drugi ulomci istoga natpisnoga sklopa, tekst kojih pokazuje odlike zagrobne molitve, iznesena je i pretpostavka da je Trpimir mogao biti pokopan u tome samostanu. Kao jedno od prvih pouzdanijih svjedočanstava organiziranoga, vjerojatno benediktinskoga, redovništva u Hrvatskoj, ta se zadužbina uklapa u širi proces kristijanizacije i oblikovanja kneževske vlasti po franačkom uzoru. Iz darovnice je bliskost sa Splitskom crkvom vidljiva i u atribuiranju nadbiskupa Petra kao Trpimirova kuma (compater), što upućuje na osobnu, ali i crkveno-političku povezanost hrvatskoga vladara sa Splitom. Trpimirovo je ime, kao i sina mu Petra, zapisano i u Čedadskom evangelijaru, uz naslov dom(i)nus, što se obično dovodi u vezu s njegovim mogućim hodočašćem na prostor Akvileje. S njim se povezuje i natpis s ulomaka arhitrava i zabata oltarne ograde iz Gornjih Koljana kraj Vrlike (...SUSCIPE VOTA QU(e)E PRO TIR(pi)MERO N...), dok se ulomak s Kapitula kraj Knina samo vjerojatno može odnositi na Trpimira ((Tre?)PIMIR).
Spomen Lotara I. u dataciji darovnice upućuje na formalno priznavanje franačkoga vrhovništva, no već nastavak teksta pokazuje da je Trpimir imao široku samostalnost i svoju vlast legitimirao Božjom milošću (iuuatus munere diuino). Raspolagao je vlastitim posjedima i dvorom, a oko njega se javlja krug župana, komornika i kapelana, odnosno dvorskoga pisara, što svjedoči o oblikovanju hrvatskoga dvora prema franačkim uzorima. O Trpimirovu ugledu i samostalnosti svjedoči i dolazak saskoga teologa Gottschalka, koji je kao izgnanik iz franačke Italije boravio na Trpimirovu dvoru vjerojatno 846–848., ostavivši kratak, ali važan zapis u kojem hrvatskoga kneza naslovljuje rex Sclavorum te bilježi njegov uspješan pohod protiv »naroda Grka« i »njihova patricija«, vjerojatno stanovnika bizantskih dalmatinskih gradova i carskoga namjesnika u Zadru ili stratega dalmatinske teme (rjeđa su tumačenja da je riječ o bizantskoj vojsci upućenoj iz Carigrada ili, u novije doba, o Mlečanima, a sigurno je tek da zabilježba svjedoči o napetim odnosima hrvatskoga vladara i istočnorimskoga cara, odnosno njegovih podložnika, na jadranskome prostoru). Trpimiru je starija historiografija pripisivala i uspješnu obranu od pohoda bugarskoga kana Borisa I. na Hrvatsku, kao i slavenski napad na Caorle kraj Venecije, no za to nema pouzdanih potvrda.
Trpimir je imao dva ili tri sina (Petar, Zdeslav i Muncimir, ako ime Petar nije bilo krsno ime jednoga od dvojice potonjih) koji ga nisu uspjeli odmah naslijediti, već su nakon njegove smrti izbjegli u Carigrad, a vlast je privremeno preuzeo Domagoj, vjerojatno pripadnik druge obitelji. Od Muncimira (vladao od približno 892) nadalje većina se hrvatskih narodnih vladara drži Trpimirovim potomcima, pa se tu vladarsku lozu uvriježilo nazivati Trpimirovićima. Trpimirovo doba označuje završnu fazu oblikovanja hrvatske kneževine s vlastitim vladalačkim slojem i u izvorima posvjedočenim etabliranjem hrvatskoga imena na prostoru zaleđa istočnojadranske obale. Njegov odnos sa Splitom istodobno naznačuje sve tješnje povezivanje toga zaleđa s dalmatinskim obalnim središtima, unatoč njihovim različitim političkim podložništvima. Tako su za Trpimira učvršćene političke, crkvene i društvene pretpostavke za potpunu samostalnost hrvatske države, koju su ostvarili njegovi neposredni nasljednici.
