Aleksievič, Svjatlana

Aleksievič [al’eks’e'vič], Svjatlana (ruski Svetlana Aleksandrovna Aleksievič), bjeloruska književnica i novinarka (Stanislav, danas Ivano-Frankivs’k, Ukrajina, 31. V. 1948). Kao dijete se s obitelji preselila u Bjelorusiju, gdje su joj roditelji radili kao učitelji. Diplomirala je novinarstvo 1972. na Sveučilištu u Minsku, radila potom kao učiteljica i novinarka u Brestovskoj oblasti, zatim ponovno u Minsku u lokalnim novinama (Sel’skaja gazeta) i književnome časopisu (Nëman). Piše na ruskome. Pod utjecajem ruske usmene književnosti te osobito pripovjednoga djela bjeloruskoga pisca Alesa Adamoviča, spojila je novinarsku dokumentarnost s oblikovnim mogućnostima književnosti htijući izložiti tragiku »propuštene povijesti« takozvanoga maloga sovjetskoga čovjeka, ocrtavajući istodobno sliku posljedica društvenopolitičkih prevrata u bivšem Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) od poslijeratnoga razdoblja do pada komunizma. Osmislila je hibridni polifoni književni »žanr« nefikcijske proze, nastao iz razgovora sa svjedocima i žrtvama povijesnih zbivanja, u kojem mnoštvenost ljudskih glasova svjedoči i pripovijeda sudbinu istodobnu duboko individualnu i kolektivnu, potvrđujući njezino stajalište o svijetu kao »zboru pojedinačnih glasova i kolažu svakodnevnih detalja« te naglašavajući važnost poznavanja osobne »proživljene« povijesti u okružju heterogenog i raspršenog (post)moderniteta: Rat nema žensko lice (U vojny ne ženskoe lico, 1985), prvi dio zamišljena ciklusa Glasovi utopije (Golosa Utopii), o nepoznatim vojnim i drugim iskustvima više stotina žena sudionica Drugoga svjetskoga rata; Posljednji svjedoci (Poslednie svideteli, 1985), o istome ratu viđenome kroz sjećanja djece i majki; Cinčani dječaci (Cinkovye mal’čiki, 1990), gdje razotkriva uzaludnost sovjetske vojne intervencije (1979–89) u Afganistanu (→ afganistan, Povijest) ujedno demistificirajući sovjetski nacionalizam; Opčinjenost smrću (Začarovannye smertju, 1993), o fenomenu samoubojstava nakon novoga državnoga poretka i gubitka sovjetskih ideala; Černobiljska molitva: kronika budućnosti (Černobyl’skaja molitva, 1997), o žrtvama nuklearne katastrofe u ukrajinskome gradu Černobilju 1986; Rabljeno doba: kraj crvenog čovjeka (Vremja sekond hênd: konec krasnogo čeloveka, 2013), o rusko-sovjetskoj tranziciji, padu komunizma i iskustvu postsovjetske Rusije. Zbog neslaganja s režimom bjeloruskoga predsjednika Aleksandra Lukašenka od 2000. živjela u egzilu (Pariz, Göteborg, Berlin), a djela su joj u domovini zabranjivana; u Minsk se vratila 2011. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 2015.

Aleksievič, Svjatlana. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 22.7.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=70040>.