struka(e):
Bobaljević Mišetić, Sabo
hrvatski pjesnik
Rođen(a): Dubrovnik, 1529. ili 1530.
Umr(la)o: Dubrovnik, 1585.

Bobaljević Mišetić, Sabo (Savino de Bobali Sordo), hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 1529. ili 1530Dubrovnik, 1585). U mladosti je oglušio, tako da je dobio nadimak Glušac (talijanski Sordo). Pisao je na talijanskom i na hrvatskom jeziku. Braća su mu 1589. posmrtno tiskala talijanski kanconijer Ljubavne i pastirske pjesme i satire (Rime amorose, e pastorali, et satire). Prvi dio kanconijera sadržava petrarkističke ljubavne pjesme, koje samim rasporedom podsjećaju na Petrarkin – opjevavaju donnu za njezina života, a zatim nakon njezine smrti. Drugi dio, senzualniji od prvoga, čine soneti pastoralne tematike posvećeni Dinku Ranjini, a treći autobiografske satire u kojima Bobaljević ostavlja dokaze svojega razgranatog društvenog života, polemizira s književnim protivnicima i ironijski se poigrava vlastitom bolešću. Bobaljevićevi talijanski stihovi, koji ljubavnu bol često spajaju s fizičkim patnjama, osvježavajući na taj način petrarkističku konvenciju, svojedobno su bili rado antologizirani u talijanskim antologijama.

Njegov opus na hrvatskome ostao je neizdan, a sačuvano je 14 pjesama. Sadržava uspjelu Jeđupku, koja se opširno obraća samo jednoj »gospoji«, osmerački prepjev epiloga Aminte Torquata Tassa, desetom Ovidijevom heroidom potaknutu Arijadninu tužaljku za Tezejem, dvije poslanice (prva Mikši Pelegrinoviću, zanimljiva zbog autobiografičnosti i autoironičnosti, a druga Maroju Mažibradiću, zanimljiva zbog strastvene, rušilačke retorike), nekoliko ljubavnih pjesama konvencionalne tematike, koje se ističu ekonomičnošću izraza i antitetičnošću, kao i jednu polimetričnu anakreontsku pjesmu posvećenu Bakhu.

Citiranje:

Bobaljević Mišetić, Sabo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/bobaljevic-misetic-sabo>.