Aleksandar Jagelović (poljski Aleksander Jagiellończyk, litavski Aleksandras Jogailaitis), litavski veliki knez i poljski kralj (Krakov, 5. VIII. 1461 – Vilnius, 19. VIII. 1506). Četvrti sin Kazimira IV. Jagelovića, nakon čije je smrti 1492. postao litavskim velikim knezom, dočim je na poljsko prijestolje stupio njegov stariji brat Ivan I. Albert, čime je u praksi raskinuta poljsko-litavska unija. Za njegove vladavine Litva je bila u neprestanom defenzivnom ratovanju s Moskovskom Kneževinom: prvi se rat vodio 1492–94., a Aleksandar je nastojao ostvariti mir oženivši 1495. Elenu, kćer moskovskoga velikog kneza Ivana III. Vasiljeviča. Nakon bratove iznenadne smrti izabran je za poljskog kralja (okrunjen je 12. XII. 1501), a vladavinu su mu obilježili prijepori oko definiranja poljsko-litavske unije: došavši na prijestolje prihvaćanjem uvjeta koje su postavili magnati (tzv. mielničke privilegije), čime su smanjene kraljeve ovlasti, predložena je poljsko-litavska realna unija s jednim vladarom (poljskim kraljem), parlamentom (Sejm) i vojskom (tzv. Mielnički sporazum), pri čemu bi Jagelovići izgubili nasljedno pravo. Dio litavskog plemstva isprva je podupro takvo rješenje očekujući poljsku pomoć u drugom moskovsko-litavskom ratu, koji je započeo strateškom pobjedom moskovskih snaga u bitki na rijeci Vedroša (danas Seljnja) 1500., no nakon što je mirovnim sporazumom 1503. čak trećina litavskog teritorija pripala Moskovskoj Kneževini, litavski je Sejm 1505. odbio ratificirati ujedinjenje pa je poljsko-litavska unija ostala personalnom. Poljska je šljahta u poljskom Sejmu 1505. ukinula magnatske privilegije donošenjem tzv. Radomske konstitucije (Nihil novi), prema kojoj se bez pristanka Sejma ne mogu donositi zakoni, što je bio daljnji korak u pretvaranju države u plemićku republiku. Aleksandar je nastavio držati litavski dvor i poticati liturgiju na litavskom jeziku te razvoj Vilniusa. Prema historiografskoj tradiciji, posljednji je Jagelović koji je razumio litavski jezik; paraliziran u ljeto 1505. i bez muškog potomka, za nasljednika je odredio mlađega brata Sigismunda I. Staroga.
