Armenija (Hajastan; Republika Armenija/Hajastani Hanrapetut‛jun), država u južnom dijelu Zakavkazja, između Gruzije (duljina granice 164 km) na sjeveru, Azerbajdžana (duljina 566 km) na istoku, azerbajdžanske eksklave Nahičevan (221 km) i Irana (35 km) na jugu te Turske (268 km) na zapadu; obuhvaća 29 743 km².
Prirodna obilježja
Pretežno planinska zemlja (oko 90% teritorija leži iznad 1000 m apsolutne visine); najviši vrh Aragac (4090 m); najniža točka zemlje leži na 375 m nadmorske visine. U sjevernom dijelu nalazi se Mali Kavkaz, na jugu Armensko visočje, a na jugozapadu međuplaninska Araratska ravnica s graničnom rijekom Araks (192 km).
U nižim krajevima kontinentalna klima s 200 do 400 mm oborina godišnje, u višima planinska (do 800 mm oborina). U nizinama srednja je siječanjska temperatura oko –5 °C, lipanjska 25 °C, a u planinskom području temperature su znatno niže.
Najveće jezero Sevan (1276 km²) prima oko 30 vodenih tokova. Odvirak jezera rijeka Razdan (pritok Araksa). Rijeke su kratka toka, s mnogo brzaca i vodopada. Šume prekrivaju 11,2% površine; obradivo je 69,0% teritorija.
Stanovništvo
Armenija ima 3 018 854 st. prema popisu 2011., odnosno 3 026 879 st. prema procjeni 2013. godine. Gustoća naseljenosti iznosi 102 st./km² (2013); najveća je u zapadnom, nizinskom području srednjega dijela Armenije, oko glavnoga grada Erevana, gdje živi 1/3 stanovništva zemlje, te u susjednim pokrajinama Aravir (215 st./km²) i Kotajk (122 st./km²), a najmanja na jugoistoku zemlje (23 do 31 st./km²). Od ukupnog stanovništva 98,1% su Armenci, a ima i Rusa, Kurda i dr. Stanovnici su uglavnom pripadnici Armenske crkve te pravoslavci (Rusi) i muslimani (Azerbajdžanci, Kurdi). Populacija Armenije se od 1959. god. (1 763 000 st.) do 1989. god. (3 448 600 st.) udvostručila, a nakon raspada SSSR-a se zbog iseljivanja smanjila na 3 213 000 st. (2001. god.). Godišnji porast stanovništva od 0,33% (3,3‰) prosječno godišnje u razdoblju 2008–12. rezultat je pozitivnoga prirodnog priraštaja stanovništva od 4,9‰ (2008–12) i negativne migracijske bilance (–1,6‰ godišnje, 2008–12). Niski natalitet (13,8‰, 2013) i umjereni mortalitet (9,0‰, 2013; svjetski prosjek 8,0‰) daju prirodni priraštaj od 4,8‰ (2013); smrtnost dojenčadi iznosi 9,8‰ (2013). Za dobnu strukturu stanovništva značajno je smanjenje udjela mladog stanovništva; u dobi je do 14 godina 17,5% (2013; 30,1% st., 1993), od 15 do 64 godine 71,9%, a u dobi od 65 i više godina 10,6% st. (2013). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. iznosi 77,5 godina, a za muškarce 70,9 godina. Ekonomski je aktivno 1 418 300 st., od čega je nezaposleno 17,3% (2012). U primarnim djelatnostima (poljodjelstvo, šumarstvo i ribarstvo) radi 37,3% zaposlenih (2012), u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 14,7%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 48,0% (2012). Sveučilište je u Erevanu (osnovano 1920); službeni je jezik armenski, a razgovorni su još ruski i kurdski. Glavni grad Erevan (Yerevan; 1 066 264 st., 2013); ostali su veći gradovi (2013): Gjumri (Gyumri, Kumajri, prije Leninakan; 121 342 st.), Vanadzor (prije Kirovakan; 85 673 st.), Ečmiadzin (Ejmiacin, armenski službeno Vagaršapat/Vagharshapat; 46 710 st.), Abovjan (Abovyan; 43 856 st.), Razdan (Hrazdan; 42 010 st.); u gradovima živi 63,3% stanovništva (2013).
Gospodarstvo
Armenija je nakon neovisnosti 1991. bila u gospodarskoj depresiji; BDP od 2,2 milijarde USD (1990) pao je na 1,2 milijarde USD (1993), a tek početkom 2000-ih dostiže razinu s kraja sovjetskoga razdoblja (2002. je 2,3 milijarde USD). Uz problematičan prijelaz na tržišno gospodarstvo, dodatno opterećenje bio je rat s Azerbajdžanom (oko Gorskog Karabaha), te ekonomska blokada koju je provodila Turska. Novi gospodarski udar izazvan je globalnom financijskom krizom i padom BDP-a s 11,6 mlijarda USD (2008) na 8,6 milijarda USD (2009), a tek 2017. dostiže 11,5 milijarda USD. Potom slijedi njegov postupan porast na 12,4 milijarde USD (2018), te na 13,6 milijarda USD (2019; oko 4620 USD po stanovniku). Visoka stopa nezaposlenosti kreće se od 19% (2010) do 17% (2019). Udjel je siromašnoga stanovništva 23,5% (2018). Veliki vojni troškovi ostali su opterećenje i početkom 2000-ih; njihov je udjel u BDP-u 4,8% (2019).
U industriji prevladavaju rudarstvo i metalurgija (bogata su ležišta bakrene rude, zlata, olova, cinka, molibdena, kamenolomi bazalta, granita i mramora). Proizvode se vozila, hrana, pića, cigarete, tekstil, odjeća, obuća i dr. U poljoprivredi prevladavaju vinogradarstvo i povrtne kulture te stočarstvo. U sastavu BDP-a 2017. najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 55%), potom industrije (28%) i poljoprivrede (17%). Udjel emigrantskih doznaka u BDP-u je 11,1% (2019).
Vrijednost izvoza 2018. bila je 2,3 milijarde USD, a uvoza 4,8 milijarda USD. U izvozu prednjače rude i metali (bakar, zlato, feroslitine, aluminij, dijamanti i dr.), zatim duhan, žestoka pića, odjeća i dr. Najviše se izvozi u Rusiju (26,9%), Švicarsku (14,1%), Bugarsku (9%), Irak (6,3%) i Njemačku (5,7%). Uvoze se naftni derivati i plin, vozila, elektronika, komunikacijska oprema, dijamanti, farmaceutski proizvodi, medicinska oprema i dr. Prema udjelu u uvozu vodeći su partneri Rusija (25,9%), Kina (13,6%), Iran (5,5%), Turska (5,1%) i Njemačka (4,9%). Veličina je javnoga duga 53,6% BDP-a (2019).
Promet
Duljina željezničke pruge iznosi 855 km (2012), od čega jedan dio otpada na transkavkasku željezničku prugu s ograncima prema industrijskim središtima. Cestovna je mreža duga 11 204 km (2012). Međunarodne zračne luke nalaze se u Erevanu i Gjumri. Izgrađeno je 2233 km plinovoda (2010).
Novac
Novčana je jedinica dram (AMD); 1 dram = 100 luma.
Povijest
Povijesna pokrajina, koja je obuhvaćala središnju visoravan između Male Azije, Perzije i Kavkaza, bila je naseljena već u prapovijesno doba. Armenija je u II. tisućljeću pr. Kr. bila razdijeljena na velik broj državica s pretežno huritskim stanovništvom, od kojih se postupno potkraj IX. st. pr. Kr. stvarala država Urartu, koja je između 810. i 733. pr. Kr. bila na vrhuncu moći. Godine 714. pr. Kr. asirski vladar Sargon II. porazio je osnivača nove urartske dinastije Rusa I. (730. do 714. pr. Kr.). Oko 600. pr. Kr. Armenija dolazi pod vlast Medijaca; u to doba zemlju naseljuju indoeuropski Armenci, narod srodan Frigijcima. Oko 550. pr. Kr. Armenija ulazi u sastav Perzije, a nakon 331. pr. Kr. u sastav države Aleksandra III. Velikoga, ali sačuvavši uglavnom svoju unutarnju samostalnost. Oko 300. pr. Kr. Armenija postaje dio države Seleukida, a nakon poraza koji su Antiohu III. Velikomu nanijeli Rimljani, zemljom su 189. pr. Kr. zavladali domaći vladari (Artaksija, vladao približno do 160. pr. Kr.). Armeniju je ponovno ujedinio Tigran II. Veliki (95. do 55. pr. Kr.), koji je podvrgnuo svojoj vlasti još i Siriju i Kapadociju. Rimljani su ga porazili 66. pr. Kr. pa je morao napustiti osvojene zemlje; zadržao je samo Armeniju, kojom je vladao kao saveznik Rimljana. Dio Armenije, Mala Armenija (Armenia minor), zapadno od Eufrata, ušla je tada u sastav Rimskog Carstva (potkraj IV. st. podijeljena je na dvije provincije). Ostali dio Armenije, Velika Armenija (Armenia maior), otada je stalni predmet borbe između Rimljana i Parta. Za cara Trajana (114) postaje kratko vrijeme provincija Rimskog Carstva. Od 238. do 280. pod vlašću je Sasanida, a zatim ponovno priznaje vlast Rima do 387. Potkraj III. st. počinje se u zemlji širiti kršćanstvo, osobito djelatnošću Grgura Prosvjetitelja (osnutak narodne Crkve). Od 387. dio Velike Armenije pod vlašću je Istočnorimskog Carstva (536. podijeljen na 4 provincije), a dio pod Perzijom. Oko sredine VII. st. Armenija dolazi pod Arape. Ašot I. iz dinastije Bagratida uzeo je naslov šahinšaha i osnovao 885. Armensko Kraljevstvo, koje se održalo do 1071., kada su dio Velike Armenije osvojili Seldžuci. Bagratidi su nakon toga u Kilikiji uspostavili novu državu, koja se održala do 1375., kada je došla pod vlast egipatskih mameluka. Armenija je potpala pod vlast Mongola 1244., Turkmena i Perzijanaca u XV. st., a pod vlast osmanskog sultana 1514. Otada je najveći njezin dio pod Osmanlijama, a ostatak pod Perzijancima.
U XVII. st. bila je podijeljena između Osmanskoga Carstva i Perzije. Armenci su pod osmanskom vlašću bili izvrgnuti progonima i pogromima pa su se selili u trgovačke gradove Carstva, u Rusiju i zapadnu Europu. Nakon rusko-perzijskog rata 1828. Rusija je prisvojila perzijski dio Armenije (Erevanski i Nahičevanski kanat), a nakon rusko-turskog rata 1877–78. i Berlinskoga kongresa 1878. dobila je Kars, Ardahan i Batum. Carskim ediktom 1863. proglašen je Armenski narodni ustav prema kojem su Armenci u Osmanskom Carstvu dobili samoupravu. Težnje za državnom samostalnošću Armenaca pod vlašću Porte iskorištavale su velike sile, osobito Velika Britanija i Rusija, radi političkih pritiska na Osmansko Carstvo. Zato je sultan Abdul Hamid II. odlučio riješiti armensko pitanje izvrgnuvši narod postupnom uništenju. Godine 1894. njegova vojska počinje s pokoljem Armenaca u Sasunu, a pogromi se, u cijeloj istočnoj Anadoliji, ponavljaju krajem 1895. i početkom 1896., i u njima je ubijeno oko 150 000 Armenaca. Njihov se položaj jedva nešto popravio tek nakon mladoturske revolucije 1908.
I Armenci u Transkavkaziji odupirali su se politici nacionalnog ugnjetavanja, koju je provodio ruski carski režim, pa ruska diplomacija nastoji 1913. postignuti sporazum s armenskim nacionalističkim građanstvom u Osmanskom Carstvu. Porta početkom 1914. potpisuje sporazum o reformama, koje su Armencima imale osigurati određenu autonomiju pod nadzorom velikih sila, u prvome redu Rusije. No u ratu ponovno započinje genocid nad armenskim narodom pod osmanskom vlašću, koji je u ratu pokazivao simpatije prema Rusiji; između 400 000 i 550 000 ljudi okrutno je ubijeno; jednako toliko poginulo ih je prilikom progona u pustinje Mezopotamije; oko 200 000 uspjelo je pobjeći u Rusiju, a oko 400 000 prešlo je na islam da spase život; na taj je način osmanski dio Armenije ostao zapravo bez Armenaca. Armenija ulazi 1918. u sastav Transkavkaske Federalne Republike, koja se u svibnju raspala na nezavisnu armensku, gruzijsku i azerbajdžansku republiku. Godine 1920. turske i ruske snage provalile su u Armeniju i srušile vladu armenskih nacionalista. Ugovorom o miru s Turskom, zaključenim 10. VIII. 1920. u Sèvresu, Armenija je imala postati neovisnom državom, a 29. XI. 1920. proglašena je Armenska SSR. Od ožujka 1922. zajedno s Gruzijskom i Azerbajdžanskom SSR bila je članica Zakavkaske socijalističke federativne sovjetske republike u sastavu SSSR-a, a nakon njezina rasformiranja u prosincu 1936. bila je jedna od saveznih republika SSSR-a.
Slabljenjem sovjetske kontrole 1988. izbijaju sukobi između azerbajdžanskih vlasti i Armenaca u azerbajdžanskoj autonomnoj oblasti Gorski Karabah, koji u strahu od etničkog čišćenja traže pripojenje Armeniji. Tijekom 1988–90. dolazi do velikih pogroma Armenaca u Azerbajdžanu te istjerivanja Azerbajdžanaca iz Gorskoga Karabaha i Armenije. Na izborima za Vrhovni sovjet održanima od svibnja do srpnja 1990. približno jednak broj mandata osvojili su komunisti i neovisni kandidati koje je podupirao oporbeni Armenski nacionalni pokret. Njezin vođa Levon Ter-Petrosjan je u kolovozu izabran za predsjednika Vrhovnoga sovjeta. Iako je Vrhovni sovjet (preimenovan u Vrhovno vijeće) već 23. VIII. 1990. proglasio neovisnost države, Armenija je ostala u sastavu SSSR-a do 23. IX. 1991., kada je proglašenje neovisnosti stupilo na snagu pošto je potvrđeno na referendumu dva dana prije. Nakon raspada SSSR-a u prosincu 1991. Armenija je pristupila Zajednici neovisnih država, a u UN je primljena 1992. Ter-Petrosjan izabran je za predsjednika na izravnim izborima u listopadu 1991., a reizabran je 1996., uz oporbene optužbe za izborne prijevare. Nakon sovjetskog povlačenja sukobi u Gorskom Karabahu doveli su do otvorenog armensko-azerbajdžanskoga rata u kojem su armenske snage zauzele i azerbajdžanska područja koja povezuju Armeniju s Gorskim Karabahom, a Azerbajdžan je već od 1989. uveo gospodarsku i prometnu blokadu Armenije, kojoj se 1993. pridružila Turska, što je rezultiralo krizom u energetskoj opskrbi Armenije. Spor s Azerbajdžanom nastoji se od 1994. riješiti pregovorima, dok su odnosi s Turskom ostali opterećeni zbog pokolja nad Armencima 1915–16. koji Turska ne priznaje kao genocid. Armenija je nakon 1992. postala najznačajniji ruski saveznik na Kavkazu; tijekom 1993–96. iz Rusije joj je isporučeno oružje vrijedno oko milijardu dolara, 1996. ušla je u vojnu koaliciju s Rusijom, kojoj je ustupila vojno uporište na granici prema Turskoj, a 1997. potpisan je armensko-ruski sporazum o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći. Pošto je pokušao postići kompromis s Azerbajdžanom oko Gorskoga Karabaha, Ter-Petrosjan je u veljači 1998. pod vladinim pritiskom podnio ostavku, a predsjednik je postao dotadašnji (od 1997) premijer Robert Kočarjan koji je 1994–97. bio predsjednik samoproglašene Republike Artsakh (Gorski Karabah). Političku krizu 1999. izazvalo je ubojstvo premijera, predsjednika parlamenta i nekoliko zastupnika u zgradi parlamenta, a Kočarjan, za čijeg je prvoga mandata Armenija 2001. ušla u Vijeće Europe, reizabran je 2003. nakon čega je, uz oporbene optužbe za namještanje rezultata, došlo do prosvjeda. Kočarjana je na predsjedničkom položaju 2008. naslijedio Serž Sargsjan (2007–08. premijer) nakon izbora poslije kojih su slijedili novi oporbeni prosvjedi koji su silom ugušeni. Daljnji povremeni pregovori s Azerbajdžanom nisu doveli do rezultata, kao ni pokušaj uspostave odnosa s Turskom 2009., a savezništvo s Rusijom osobito se intenziviralo nakon 2013. te je Armenija 2015. pristupila Euroazijskoj ekonomskoj uniji pet bivših sovjetskih republika pod ruskim vodstvom. Iako je od početka XXI. st., nakon razdoblja stagnacije, došlo do gospodarskog rasta, on je bio praćen širenjem korupcije te su novi prosvjedi sa zahtjevima za političkim i društvenim reformama izbili 2011., 2013 (nakon Sargsjanova reizbora) i 2018. protiv Sargsjanova pokušaja da nakon isteka predsjedničkog mandata zadrži vlast preuzimanjem položaja premijera (uz stupanje na snagu ustavnih promjena koje su polupredsjednički sustav zamijenile parlamentarnim), pa je Sargsjan, pošto je vojska poduprla prosvjede, u travnju 2018. bio prinuđen na ostavku. Potom je u svibnju oporbeni vođa Nikol Pašinjan izabran za premijera, što je ostao i nakon prijevremenih izbora u prosincu 2018. na kojima je predvodio pobjednički stranački savez Moj korak. Armenske i azerbajdžanske snage opet su se kratko sukobile u travnju 2016., a Armenija se ponovno vojno angažirala u Gorskome Karabahu nakon azerbajdžanske ofenzive koja je pokrenuta potkraj rujna 2020. Brzo napredovanje azerbajdžanskih snaga prinudilo je armensku stranu na sporazum o prekidu sukoba, koji je potpisan u studenome uz posredovanje Rusije. Dogovoreno je povlačenje armenskih snaga iz većega dijela područja oko Gorskoga Karabaha, zauzetoga 1991–94 (osigurana je prometna veza do njega, preko Lačinskoga koridora, a Armenija se obvezala osigurati prometnice preko svojeg teritorija, između zapadnog Azerbajdžana i njegove autonomne republike Nahičevan). Armensko povlačenje i upitan budući političko-teritorijalni status Gorskoga Karabaha potaknuli su tijekom studenoga i prosinca 2020. prosvjede sa zahtjevom za Pašinjanovom ostavkom čemu se pridružio i predsjednik republike (od 2018) Armen Sargsjan, a u veljači 2021. na premijerovu je ostavku pozvao i vojni vrh. Pašinjan se, međutim, zadržao na vlasti te je raspisao izvanredne parlamentarne izbore za lipanj 2021. na kojima je njegova stranka Građanski dogovor osvojila većinu. U parlamentu je nakon ostavke A. Sargsjana u siječnju 2022. za predsjednika republike izabran vladin kandidat Vahagn Hačaturjan. Prosvjedi su ponovno izbili u rujnu 2023., nakon što je Azerbajdžan poslije kratkog sukoba zauzeo Gorski Karabah. Armenija tada nije vojno intervenirala a primila je oko 100 000 izbjeglica (do sredine listopada 2023). Odnosi s Rusijom pogoršali su se nakon 2019. te osobito nakon 2024 (ruske mirovne snage držale su se pasivno pri azerbajdžanskom zauzimanju Gorskoga Karabaha), a 2025. dolazi i do napetosti u odnosima vlade i Armenske apostolske crkve (koja je poduprla protuvladine prosvjede).
Politički sustav
Prema Ustavu od 5. VII. 1995 (s amandmanima iz 2005. i 2015) Armenija je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti (od 2015). Predsjednik republike šef je države i ima uglavnom ceremonijalne ovlasti. Bira ga parlament na mandat od sedam godina, bez mogućnosti reizbora. Izvršnu vlast ima vlada na čelu s premijerom. Predsjednik republike imenuje premijera na prijedlog parlamentarne većine, te ostale članove vlade na premijerov prijedlog. Vlada vodi vanjsku i unutarnju politiku, a njoj su podređene i oružane snage; za svoj je rad odgovorna parlamentu koji joj većinom svih zastupnika izglasava povjerenje. Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Narodna skupština (Azgajin žoġov) od najmanje 101 zastupnika, izravno izabrana razmjernim sustavom na pet godina. Izborni zakon omogućuje da najjača stranka ili koalicija dobije parlamentarnu većinu, ali i da ne može imati više od dvije trećine zastupnika; četiri mjesta rezervirana su za pripadnike manjina (asirske/sirske, kurdske, ruske i jazidske). Biračko je pravo opće i jednako, stječe se s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Kasacijski sud, apelacijski i prvostupanjski sudovi te upravni sud. Suce imenuje predsjednik republike na prijedlog Narodne skupštine ili Vrhovnoga sudbenog vijeća (polovicu članova toga tijela bira Narodna skupština, a polovicu biraju suci). Ustavnost zakona i postupanja političkih tijela nadzire Ustavni sud s devet sudaca koje bira Narodna skupština (po tri na prijedlog predsjednika republike, vlade i sudaca drugih sudova). Administrativno je Armenija podijeljena na deset pokrajina (marz) koje se dijele na općine i grad Erevan. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 21. rujna (1991).
Političke stranke
Armenska revolucionarna federacija (Haj Jeġapoxakan Dašnakcʻutʻjun), osnovana 1890., stranka je lijevoga centra. Utemeljena je na programu armenskoga nacionalizma i neovisnosti te je bila na vlasti u Republici Armeniji od njezina proglašenja 1918. do uspostave sovjetske vlasti 1920. U Armeniji je obnovljena 1991. te zagovara državne granice prema Sèvreskom mirovnom ugovoru iz 1920. Djelovanje joj je bilo zabranjeno 1994–98 (pod optužbom da planira silom preuzeti vlast). U parlamentu je zastupljena od izbora 1999., najčešće kao četvrta stranka po broju zastupnika, do 2018. kada nije prešla izborni prag. Sudjelovala je u vladama 1998–2009. i 2016–18. Na izborima 2021. predvodi koaliciju Armenski savez te postaje druga stranka po broju zastupnika i vodeća u oporbi. Republikanska stranka Armenije (Hajastani Hanrapētakan Kusakcʻutʻjun – akronim HHK), osnovana 1990., stranka je desnoga centra. U parlament prvi put ulazi 1995., od izbora 1999. bila je prva stranka po broju zastupnika (2012. i 2017. osvaja i apsolutnu većinu zastupničkih mjesta), a 2018. nije prešla izborni prag. Od 1995. sudjelovala je u vladama koje je vodio Armenski nacionalni pokret, a 1999–2018. vodila je koalicijske vlade. Podupirala je predsjednika republike Roberta Kočarjana (1998–2008), a njezin vođa Serž Sargsjan bio je predsjednik 2008–18. Na izborima 2021. predvodila je stranački savez Čast i osvojila treće mjesto u parlamentu. Uspješna Armenija (Bargavač Hajastan), osnovana 2004., stranka je desnoga centra. Utemeljio ju je politički utjecajni tajkun Gagik Carukjan (Tsarukyan), orijentirana je proruski i euroskeptično. U parlament ulazi nakon izbora 2007., kao druga po broju zastupnika, a drugo mjesto zadržava i na izborima 2012., 2017. i 2018 (u oporbi), dočim na izborima 2021. nije prešla izborni prag. Građanski dogovor (Kʻaġakʻacʻiakan Pajmanagir), osnovan 2015., liberalna je stranka, nastala na antikorupcijskome programu. U parlament ulazi nakon izbora 2017. nastupivši u proeuropskom stranačkom savezu Izlaz te postaje treća stranka po broju zastupnika (u oporbi). Njezin osnivač i vođa Nikol Pašinjan postaje, nakon oporbenih prosvjeda 2018., premijer a na prijevremenim parlamentarnim izborima iste godine stranka predvodi pobjedničku koaliciju Moj korak i sama osvaja natpolovičnu zastupničku većinu koju zadržava i nakon izbora 2021. na kojima je sudjelovala samostalno.
