Bazilije Veliki, sv. (grčki Βασίλεıος, Basίleios, latinski Basilius), crkveni otac (Cezareja, oko 330 – Cezareja, 1. I. 379). S mlađim bratom Grgurom Nisenskim i prijateljem Grgurom Nazijanskim ubraja se u trojicu velikih crkvenih otaca iz maloazijske pokrajine Kapadocije. Školovao se u Cezareji, Carigradu i Ateni. Vratio se u rodni grad 356., kratko podučavao retoriku i primio krštenje, a potom proputovao Egipat, Siriju, Palestinu i Mezopotamiju obilazeći monaške zajednice. Vratio se u Kapadociju 359. i posvetio se asketskom životu, stekavši mnogobrojne sljedbenike za koje je napisao monaška pravila (hrvatski prijevod u izdanju Redovnička pravila, 1985). Iako nemaju pravni, nego poticajni karakter, postala su temelj istočnoga monaštva pa ga se stoga drži zakonodavcem monaštva na Istoku. Postavši 370. cezarejski biskup posvetio se organizaciji biskupije, odgoju klera, karitativnom radu i obnovi liturgije (po njemu nazvana Liturgija sv. Bazilija). Vjeran nauku Nicejskoga I. koncila (325), borio se protiv arijanizma te spisom Protiv Eunomija (Ἀνατρεπτıϰὸς τοῦ ἀπολογητıϰοῦ τοῦ δυσσεβοῦς Εὐνομίου, Anatreptikòs toũ apologētikoũ toũ dysseboũs Eunomíou; Adversus Eunomium) pobijao jednoga od njegovih najvećih zagovornika, biskupa Eunomija iz Cizika, a djelom O Duhu Svetome (Περì τοῦ ἁγίου πνεύματος, Perì τοῦ hagíou pneúmatos; De Spiritu Sancto; hrvatski prijevod 1987) branio božanstvo Duha Svetoga. Autor je više dogmatskih, asketskih, pedagoških i liturgijskih spisa te mnogobrojnih propovijedi i pisama. Zbog važne uloge u životu mjesne Crkve te razvoja monaštva, liturgije i teologije za života je nazvan Velikim.
