struka(e): geografija, opća

Bioko (španj. izgovor [bio'ko]) (prije Fernando Póo [fεrna'ndo po'o]), najveći otok u Gvinejskome zaljevu (Biafranski zaljev; zapadna Afrika), pripada Ekvatorskoj Gvineji; 2017 km², 335 048 st. (2015). Leži pred obalom Kameruna od kojega je udaljen 32 km (a od kontinentalnog dijela Ekvatorske Gvineje 160 km); s udaljenim otokom Annobónom (Pagaluom) tvori otočni dio države. Između Bioka i Annobóna leži otočna država San Tome i Prinsipe. Bioko je postankom vjerojatno dio potopljenoga vulkanskoga planinskog lanca kojega su vrhovi danas otoci (Annobón, São Tomé i Príncipe), svi poredani u ravnoj liniji od sjeveroistoka prema jugozapadu; dug je 70 km, širok do 32 km. Najistaknutiji su otočni rtovi Punta Hermosa (sjever), Punta Europa (sjeverozapad), Punta Santiago (jugoistok) i Punta Sagre (jugozapad). Uske obalne ravnice (oko 5 km) koje ga okružuju strmo se uzdižu prema najvišem vrhu otoka i zemlje (Pico Basilé, 3011 m). Na južnom dijelu otoka ističu se dva kraterska jezera (Lago Loreto i Lago de Moka). Veći dio otoka pokriven je tropskom kišnom šumom. Klima je pretežno tropska monsunska (Am); tri vršna otočna dijela imaju umjereno toplu kišnu klimu (Cfb). Količina oborina raste od sjevera (1930 mm u Malabu) prema jugu (10 920 mm u Ureki). Godišnja su temperaturna kolebanja mala, a prosječna temperatura iznosi 26 °C. Stanovnici su pretežno crnci: urođenici Bubi, koji žive povučeno u unutrašnjosti, pripadnici naroda Fang (doseljenici s kopna) i tzv. fernandinos (kreoli koji su potomci oslobođenih crnačkih robova naseljenih tijekom britanske uprave). Na plodnome vulkanskome tlu prevladava plantažno poljodjelstvo (prve plantaže podigli su Španjolci sredinom XIX. st.). Glavna je kultura kakaovac; Bioko daje 90% ukupne proizvodnje kakaa u Ekvatorskoj Gvineji. Dobro uspijevaju banane i kava (izvoz); izvoz drveta (ebanovina i mahagonij). U okolnome podmorju znatna su ležišta nafte i prirodnoga plina (izvoz); postrojenje za preradbu (LNG terminal) zapadno je od Malaba. Turizam. Najveći je otočni grad Malabo, a na zapadnoj je obali Luba (8655 st. procjena 2026). Zaštićena su područja Nacionalni park Pico Basilé i Znanstveni rezervat Gran Caldera de Luba. UNESCO je otok 2025. proglasio rezervatom biosfere. Trajektne veze s Batom, glavnom lukom kontinentalnog dijela Ekvatorske Gvineje, i Doualom u Kamerunu; međunarodna zračna luka u Malabu.

Otok su od V. st. naselili pripadnici naroda Bubi, a prvi Europljanin koji je do njega došao bio je portugalski pomorac Fernão do Pó 1472., te je u njegovu čast 1494. nazvan Fernando Póo. Po tadašnjem diktatoru Ekvatorske Gvineje nazvan je 1973. Macías Nguema Biyogo, a današnje ime nosi od 1979.

Citiranje:

Bioko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 18.11.2026. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/bioko>.