Clarke [klα:k], John, britanski fizičar (Cambridge, 10. II. 1942). Diplomirao je 1964. i doktorirao 1968. na Sveučilištu u Cambridgeu. Radio je na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu (1969–2010).
Istraživao je supravodljivost, kondenziranu tvar, neravnotežna svojstva supravodiča u električnom strujnom krugu s Josephsonovim spojem. Razvijao je SQUID-ove, iznimno osjetljive magnetometre, i njihovu primjenu za niskofrekventnu nuklearnu magnetsku rezonanciju i magnetsku rezonanciju koja je omogućila snimanje slika visoke rezolucije u vrlo slabim magnetskim poljima, u geofizičkim istraživanjima i u nerazornom ispitivanju materijala. Mogućnosti pojačavanja signala s niskim šumom dovela je do uporabe supravodljivih kubita u eksperimentu za traženje aksiona (hipotetske elementarne čestice tamne tvari).
Za otkriće makroskopskoga kvantnomehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije, koje je postigao provodeći niz eksperimenata (1984–85), u suradnji s Johnom Matthewom Martinisom i Michelom Devoretom dobio je Nobelovu nagradu za fiziku (2025). Član je Royal Society (od 1986), Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 2012) i Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 2015).
