Dobrinj, naselje i općinsko središte u sjeveroistočnome dijelu otoka Krka; 89 st. (2021). Leži na 200 m visine, na uzvisini u blizini zaljeva Soline. Malobrojno stanovništvo danas se uglavnom bavi turizmom (pružanje privatnoga smještaja) i ugostiteljstvom. Slabije je zastupljena poljoprivreda, i to maslinarstvo i ovčarstvo. Župna crkva sv. Stjepana spominje se 1100., a do XVI. st. bila je trobrodna bazilika. Domaći graditelji u XV. i XVI. st. višekratno su je dograđivali i obnavljali u kasnim gotičkim oblicima; današnji njezin oblik potječe iz XVIII. st. U crkvi se, uz mnogobrojne pozlaćene križeve i relikvijare, čuva vezeni antependij Paola Veneziana iz XIV. st. Iznad trga (Placa) izgrađena je crkvica Svete Trojice.
Naselje se u vrelima pod sadašnjim imenom spominje od 1100. U srednjem vijeku bio je u posjedu krčkih knezova Frankapana (do 1480), kao jedno od četiriju općinskih središta na Krku s vlastelinskim upraviteljem (potknežin). Zahvaljujući postojanju mjesnoga kaptola ondje je opstala snažna tradicija glagoljaške kulture, potvrđena primjerima očuvanih listina i drugih spisa pisanih hrvatskim jezikom na glagoljici (ističu se listina »slavnog Dobroslava« iz 1100. te matične knjige krštenih iz 1560). U srednjem vijeku bilo je razvijeno poljodjelstvo (žitarice, vinova loza, masline, smokve), stočarstvo, iskorištavanje šuma i proizvodnja soli (Soline). Od 1480. do 1797. pod vlašću Mletačke Republike. Gospodarski pad započeo je u XVI. st. i nastavio se tijekom XVII. st., a u istom razdoblju Dobrinj su napadali gusari i senjski uskoci. Potkraj XIX. i početkom XX. st. stanovništvo se iseljava s otoka (poglavito u SAD) pa je većina zaselaka ostala trajno napuštena. Od kraja 1992. ima status samostalne općine.
