Ebbinghaus [ε'biŋhaus], Hermann, njemački psiholog (Barmen, danas dio Wuppertala, 24. I. 1850 – Halle (Saale), 26. II. 1909). Filozofiju je završio doktoratom na Sveučilištu u Bonnu 1873. Bio je profesor na sveučilištima u Berlinu (1886–93), gdje je prethodno predavao od 1880., Breslauu (danas Wrocław, 1894–1905) i Halleu (1905–08). Jedan je od pionira i utemeljitelja eksperimentalne psihologije, osnovao je laboratorije za psihologijska istraživanja u Berlinu (1886) i Breslauu (1894), a s Arthurom Königom 1890. pokrenuo te uređivao časopis Zeitschrift für Psychologie und Physiologie der Sinnesorgane. Potaknut idejama Gustava Theodora Fechnera, istražujući više kognitivne procese prvi je znanstvenim metodama utvrdio mnoge temeljne zakonitosti učenja i pamćenja, čime je utjecao i na razvoj područja obrazovanja. Osmislio je metodu ispitivanja učenja i pamćenja s pomoću tzv. besmislenih slogova, koje je sam sastavio, te test nadopunjavanja riječi za ispitivanje mentalnih sposobnosti školske djece, koji se i danas koriste. Poznata je njegova krivulja zaboravljanja, koja pokazuje da se verbalni materijal smanjena smisla (besmisleni slogovi) neposredno nakon učenja brže zaboravlja, a poslije sve sporije (Ebbinghausov zakon). Uočio je i niz drugih zakonitosti – primjerice, da se bolje pamti smisleni materijal ili onaj povezan s već postojećim znanjem, materijal koji se češće ponavljao i dulje učio, kao i onaj naučen u više kraćih, vremenski razmaknutih termina, te da je ponovno učenje istoga sadržaja u pravilu brže od prvotnoga. Svojim je cjelokupnim istraživanjima dokazao da je pamćenje zaseban kognitivni proces. Glavna djela: O pamćenju: istraživanja iz eksperimentalne psihologije (Über das Gedächtnis. Untersuchungen zur experimentellen Psychologie, 1885), Osnove psihologije (Grundzüge der Psychologie, 1897), Nacrt psihologije (Abriss der Psychologie, 1908).
