Povijest
Područje današnje Francuske nastavala su u brončano doba keltska plemena. U keltsku Galiju, između Alpa i istočnih Pireneja, Rimljani su počeli prodirati 121. pr. Kr. (kada je organizirana Gallia Narbonensis), a ostalo područje Francuske osvojio je Cezar između 58. i 51. pr. Kr. Posljednjega rimskog namjesnika Sijagrija pobijedio je 486. kraj današnjega Soissona vladar salijskih Franaka Klodvig, koji je ondje utemeljio novu državu (→ franci). Utemeljio je vladarsku dinastiju Merovinga, koja je ubrzo proširila vlast na Burgundiju, Provansu, Tiringiju i Bavarsku. Nasljednim diobama države slabila je središnja vlast merovinške države, pa su nastala zasebna, povremeno sjedinjena područja Neustrije, Austrazije, Burgundije i Akvitanije. Usporedno sa slabljenjem kraljevske vlasti jačala je vlast kraljevskog majordoma. Najistaknutiji majordom bio je Karlo Martel, pobjednik nad Arapima kraj Poitiersa (732). Njegov sin i nasljednik Pipin Mali u sporazumu s papom svrgnuo je posljednjega Merovinga i proglasio se kraljem (751). Za njega je franačka država stekla veliku moć i ugled, a vrhunac je dosegnula za njegova sina Karla I. Velikoga (768–814), koji je naumio obnoviti Zapadnorimsko Carstvo. On je daleko proširio granice franačke države (granice su joj bile: Ebro, Rába, Eider i Garigliano) i god. 800. papa ga je u Rimu okrunio za rimskog cara. Feudalni poredak još se više učvrstio, a širenjem države zahvaćao je i zauzeta područja. Vlast u državi privremeno je opet prešla na dvor, oslonjen na Crkvu i zemljišni posjed, ali je postupno, jačanjem upravitelja grofovija i maraka i njihovim sve neovisnijim položajem prema središnjoj vlasti, opet izmicala iz vladarovih ruku. Sin i nasljednik Karla I. Velikoga, Ludvig I. Pobožni (814–840), uspio je sačuvati svoju baštinu, ali je nakon njegove smrti izbila prijestolonasljednička borba između njegovih sinova Lotara, Pipina, Ludviga II. Njemačkoga (843–876) i Karla I. Ćelavoga (843–877). Ona je završena ugovorom u Verdunu 843., po kojem je Lotar dobio Italiju, Burgundiju, Provansu, zemlju između Maase, Schelde i Rajne (bez Speyera, Wormsa i Mainza) i Friziju, Ludvig II. Njemački dobio je zemlje istočno, a Karlo I. Ćelavi zavladao je u zapadnom području franačke države, tj. u današnjoj Francuskoj. Time je započela zasebna povijest Francuske. Slabljenjem vladarske moći, u državi je postupno jačala vlast feudalaca, među kojima su se isticali pariški grofovi.
Grof Eudes čak je postao kralj (888–898), a nakon smrti posljednjega karolinškog vladara, njegovi su potomci došli na francusko prijestolje izborom Huga Capeta (987). U početku Capeti (Kapetovići) nisu imali stvarne vlasti, već su bili jedna između više feudalnih porodica u nesjedinjenoj i nemirnoj zemlji. Postupno su širili svoj posjed i borili se s nepokornim vazalima. Luj VI. Debeli (1108–37) slomio je, uz potporu Crkve, samovolju feudalaca u svojoj domeni. Od njegova doba francuski su se kraljevi krunili u Reimsu (1129). Za Luja VII. (1137–80) Akvitanija je prešla u ruke Henrika Plantageneta, a kada je on postao engleski vladar (Henrik II.), više se francuskih pokrajina vezalo uz Englesku. Zato je za Filipa II. Augusta (1180–1223) izbila borba za te zemlje. On je engleskomu kralju Ivanu bez Zemlje oteo Normandiju, Bretanju, Anjou, Maine, Touraine i dio Poitoua (1204) i obranio te stečevine 1214. Tako se širenjem kraljevske domene širila i Francuska. Filip II. August i nasljednici ustrojili su upravni aparat i podvrgnuli feudalce svojoj vlasti. Za Luja VIII. (1223–26) Francuskoj je pripojena i grofovija Toulouse (1226), nakon križarskih ratova protiv albigenza. Luj IX. Sveti (1226–70) nizom je reformâ učvrstio kraljevsku vlast, a Filip IV. Lijepi (1285–1314) suzbio je papinski utjecaj (→ avignonski pape), ukinuo templarski red (1312) i sazvao prve staleže (1302); ratovao je u Flandriji (1302). Izravnu liniju Capeta naslijedila je 1328. sporedna loza Valois. Zbog pretenzija engleskog vladara na francusko prijestolje, zbog engleskih posjeda u Francuskoj i suprotstavljenih englesko-francuskih interesa u Flandriji, izbio je Stogodišnji rat (1337–1453), u kojem je francuska vojska pretrpjela niz poraza, zemlja je bila opustošena, a Englezi su 1356. zarobili kralja Ivana II. Dobroga (1350–64). Rat je osiromašio puk i on se, pod poreznim teretom, bunio (ustanak u Parizu pod vodstvom É. Marcela i seljačka buna zvana Jacquerie, 1358). Karlo V. Mudri (1364–80) obnovio je kraljevsku vlast, preustrojio upravu i porezni sustav, uveo najamničku vojsku i obnovio mornaricu, što se povoljno odrazilo na ratne pothvate. Nakon njega Francuska je pala u kaos i izbio je unutarnji sukob između armagnacsa, pristaša orléanskih vojvoda, i bourguignonaca, pristaša burgundskih vojvoda; Englezi su u savezu s Burgundijom zaposjeli gotovo polovicu Francuske i Pariz (engleski kralj Henrik V. priznat je 1420. i za francuskoga kralja), a izbio je i niz ustanaka u gradu i na selu. Za Karla VII. Pobjednika (1422–61) došlo je do obrata u ratu protiv Engleza. Zahvaljujući i djelovanju Ivane Orleanske (Jeanne d’Arc), Francuzi su obranili Orléans, prešli u protunapad i potisnuli Engleze iz Francuske (osim iz Calaisa). Karlo VII. učvrstio je kraljevsku vlast, uveo prvu stalnu plaćeničku vojsku i stalne poreze te povjerio financijsku upravu novčarima. Nova je vojska uspješno dovršila Stogodišnji rat. Za Luja XI. (1461–83) Francuskoj su pripojene Burgundija i Provansa, a kada je na početku XVI. st. pridružena i Bretanja, Francuska je postala velika i sjedinjena država s jakom središnjom vlašću, koju je podupiralo građanstvo. Francusko gospodarstvo tada se još uvijek temeljilo na poljodjelstvu; novčanom rentom rastao je seljački dug i s njim je na selo prodirao lihvarski kapital, koji je, s druge strane, zbog svojeg interesa, nastojao sačuvati seljačka vlasnička prava, to pak je u doba porasta cijena olakšavalo seljački položaj, jer je cenzus ostajao isti. Plemstvo se dijelilo na dvorsko, koje je primalo plaću i darove, i pokrajinsko, koje je živjelo od prihoda s imanja i vojne službe. Prebacivanje trgovačkih putova na Atlantik nakon velikih geografskih otkrića jačalo je zapadne luke, a Lyon je postao središte kopnene trgovine i novčarstva. Razvila se i manufaktura tekstilnih i luksuznih proizvoda.
Tražeći za sebe baštinu napuljskih Anžuvinaca, francuski vladari Karlo VIII. (1483–98), Luj XII. (1498–1515) i Franjo I. (1515–47) upleli su se u beskorisne talijanske ratove (1494–1559) i bili konačno istisnuti iz Italije. Kralj Henrik II. (1547–59) stekao je, pomogavši Schmalkaldenskomu savezu, Metz, Toul i Verdun. U XVI. st. u Francuskoj se širila reformacija, a od 1534. datiraju prvi progoni protestanata. Vjerski su se odnosi postupno zaoštravali i doveli do vjerskih ratova (1562–98), koji su zapravo bili kriza apsolutne monarhije. U njima su na hugenotskoj strani bili feudalci i južni gradovi (zbog svojih povlastica), a uz monarhiju je bilo građanstvo, koje je željelo jedinstveno ekonomsko područje, i seljaštvo, jer je bilo protiv feudalaca. U krvavim ratovima stradale su obje strane, a veliki pokolj hugenota 1572 (→ bartolomejska noć) uzrokovao je produženje sukoba, sve dok Henrik IV. (1589–1610) iz nove burbonske dinastije nije Nanteskim ediktom od 1598. dopustio hugenotima slobodu vjeroispovijesti. Njegov ministar Maximillien de Béthune Sully sredio je financije, smanjio izravne seljačke poreze, podupirao manufakture, osnivao prekomorska društva (u Kanadi je osnovana prva francuska naseobina), povisivao uvozne carine i zabranjivao izvoz sirovina. Usporedni rast gospodarske moći zemlje i kraljevske vlasti nastavio se za ministara Luja XIII. i Luja XIV. A. J. Richelieua (1624–42), koji je u interesu jedinstvene države dokinuo političke slobode hugenota na jugu i istupao protiv Habsburgovaca, i J. Mazarina (1643–61), koji je slomio pokret fronde (1648–53) i postavio temelje europskoj hegemoniji Luja XIV. (1643–1715). Merkantilističkim mjerama J. B. Colbert podigao je gospodarsku snagu zemlje (razvoj manufaktura, kontrola proizvoda, ukidanje unutarnjih carina, uredba zaštitnih carina, izgradnja luka i mornarice, kolonizacija Kanade, Louisiane, Cayenne, Antila, Senegala i Madagaskara), ali su ratni i državni izdatci slabili zemlju i poticali ustanke (npr. kamizara, kalvinističkih »bjelokošuljaša«, 1702–05). Opoziv Nanteskog edikta 1685. pogodio je francusko gospodarstvo jer su tada emigrirali mnogi hugenotski trgovci i obrtnici. U Tridesetogodišnjem ratu (1618–48) Francuska je stekla Alsace, a nakon rata sa Španjolskom jugozapadnu Belgiju (1659). U ratovima sa Španjolskom, Nizozemskom i njihovim saveznicima u drugoj polovici XVII. st. Francuska je stekla Lille, Franche-Comté i Strasbourg. Zlatno doba Francuska doživljava za vladavine Luja XIV. i postaje politički, gospodarski i kulturni uzor cijeloj Europi. No stalni ratovi, kao i Rat za španjolsku baštinu (1701–14), ekonomski su iscrpli Francusku i postupno potkopali njezinu europsku prevlast. Za Luja XV. (1715–74) plemstvo je, pored svećenstva, i dalje ostalo prvi politički stalež zadržavši inicijativu i snagu kao nositelj vojničkog i činovničkog aparata apsolutističke monarhije, temeljeći svoju gospodarsku moć na zemljovlasništvu i poreznim povlasticama. Težak financijski položaj države bezuspješno je pokušao sanirati J. Law.
Opći gospodarski razvoj Francuske (koji se očitovao u brzom usponu trgovine, industrije i pomorstva) došao je u XVIII. st. u sve veću suprotnost s feudalno-apsolutističkim sustavom. Građanstvo je posjedovalo sve veći dio gospodarskih dobara, ali je bilo politički bespravno i podvrgnuto samovolji režima koji je podupirao povlašten položaj plemstva i visokog svećenstva. Ipak je u najgorem položaju bilo seljaštvo. Neravnoteža između gospodarske stvarnosti i političkih institucija, bila je glavni uzrok Francuske revolucije (1789–99).
Revolucija je u Francuskoj srušila monarhiju, dala zemlji ustav i izjednačila staleže, pa je tako nestalo francuske staleške države. U Ratu protiv Prve koalicije (1792–97) i u Ratu protiv Druge koalicije (1799–1802) francuska je republikanska vojska uspješno ratovala protiv koalicije europskih država, a u ratnim pothvatima u Egiptu i Italiji istaknuo se Napoleon Bonaparte. On je vojnim udarom 9. XI (18. brumairea) 1799. srušio vladu Direktorija i uspostavio Konzulat. Pošto je Rusija istupila iz rata (5. XII. 1799), a Austrija, poražena kraj Marenga i Hohenlindena (1800), bila prisiljena sklopiti mir u Lunévilleu (9. II. 1801), Francuskoj su potvrđene stečevine mira u Campoformiju (lijeva obala Rajne i prevlast u Italiji). Mirovnim ugovorom u Amiensu (27. III. 1802) Britanci su Francuzima vratili većinu osvojenih kolonija. Bonaparte, ohrabren uspjesima i uz potporu bogatoga građanstva, dao se plebiscitom u prosincu 1802. izabrati za doživotnoga konzula, 18. V. 1804. za nasljednoga cara Francuza kao Napoleon I., a od 1805. bio je i kralj Italije. Odnosi s Katoličkom crkvom uređeni su konkordatom (1801), a razvoj industrije osiguran je protekcionističkim mjerama. U Ratu Treće koalicije protiv Francuske (1805) Austrijanci su bili poraženi kraj Ulma (17. X. 1805) i, zajedno s Rusima, kraj Austerlitza 2. XII. 1805., dok su Englezi, porazivši francusku flotu kraj Trafalgara 21. X. 1805., zadržali prevlast na moru. Mirovnim ugovorom u Požunu (Bratislavi) 25. XII. 1805. Austrija je morala učiniti teritorijalne ustupke u korist Kraljevstva Italije i Bavarske. Napoleon je 1806. postavio svoju braću Josepha i Louisa za kraljeve u Napulju i Nizozemskoj, a od njemačkih državica stvorio je Rajnski savez pod francuskim protektoratom i time ukinuo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti. U Ratu Četvrte koalicije (Pruska i Rusija) protiv Francuske (1806–07) Napoleon je Pruse porazio kraj Jene i Auerstedta (14. X. 1806), a Ruse kraj Friedlanda (14. VI. 1807). Mirovnim ugovorom u Tilsitu (9. VII. 1807) prihvaćena je Napoleonova zamisao o kontinentalnoj blokadi europskih luka, u koje nije smjela dolaziti britanska roba. Pruska je izgubila područja zapadno od Labe; Napoleonov brat Jérôme postao je kralj Vestfalije, a Poljaci su dobili svoju državu: Varšavsko vojvodstvo na čelu sa saskim kraljem Fridrikom Augustom. Tijekom 1807–08. bili su okupirani Portugal i Španjolska jer nisu poštivali kontinentalnu blokadu, a za španjolskoga kralja bio je postavljen Napoleonov brat Joseph, do tada kralj Napulja. Ustankom u Španjolskoj 1808. započeli su oslobodilački ratovi europskih naroda protiv Napoleonova diktata. No, Austrija, poražena kraj Wagrama (5–6. VII. 1809), morala je Schönbrunnskim mirom (14. X. 1809) Napoleonu prepustiti Ilirske pokrajine i Galiciju. God. 1812. Napoleon je zaratio s Rusijom. Nakon bitke kraj Borodina 7. IX. 1812. Francuzi su osvojili Moskvu, ali je nakon požara u gradu (19. X. 1812) počelo povlačenje »Velike armade« iz Rusije, koje je za Napoleona završilo katastrofalno. Rusiji su se priključile Austrija, Pruska i ostale njemačke države (1813–14); Napoleon je bio poražen u »Bitki naroda« kraj Leipziga (16–19. X. 1813), a vojske Šeste protufrancuske koalicije ušle su 31. III. 1814. u Pariz. Napoleon je abdicirao 11. IV. 1814. u Fontainebleauu, a za stalno boravište određen mu je otok Elba.
Prvu restauraciju Burbonaca s Lujem XVIII. prekinuo je Napoleon. Iskrcavši se 1. III. 1815. u Francuskoj, ušao je 20. III. u Pariz. Njegova je vladavina (»sto dana«) dokrajčena porazom kraj Waterlooa (18. VI. 1815). Luj XVIII. ponovno je stupio na prijestolje (Druga restauracija). Po Pariškom mirovnom ugovoru od 30. V. 1814., Francuska je umijećem ministra vanjskih poslova C. M. Talleyrand-Périgorda zadržala granice od 1792. Nakon svrgnuća Napoleona I. morala je, međutim, Pariškim mirovnim ugovorom od 20. XI. 1815. prepustiti neka područja Nizozemskoj, Pruskoj i Austriji, platiti ratnu štetu od 700 milijuna franaka i prihvatiti strane posade na 5 godina u pograničnim krajevima. Francuska je 1818. pristupila velikim silama (→ sveta alijansa) i intervenirala (1822–23) u korist apsolutističkoga režima Ferdinanda VII. u Španjolskoj. Luja XVIII. naslijedio je njegov brat Karlo X. (1824–30), koji se u još većoj mjeri oslanjao na Crkvu i ultrarojaliste; potkraj njegove vladavine francuska je vojska osvojila Alžir (1830). Kada je 26. VII. 1830. ukinuo slobodu tiska, raspustio tek izabranu skupštinu i promijenio izborni zakon, izbila je Srpanjska revolucija 27–29. VII. 1830., koja je srušila Burbonce, a na prijestolje je došao »građanski kralj« Luj Filip (1830–48) iz dinastije Orléans, pobočne loze Burbonaca. Srpanjska monarhija obilježena je s jedne strane vladavinom financijskih i industrijskih krugova građanstva, kojima je Luj Filip dao geslo »enrichissez-vous« (obogatite se) a s druge učestalim ustancima radništva (ustanci tkalaca u Lyonu 1832. i 1834. i dr.). Gušenje građanskih sloboda izazvalo je sve jaču republikansku oporbu, a gospodarska kriza dovela je do nezadovoljstva srednjeg i sitnoga građanstva, što je napokon dovelo do Veljačke revolucije 24–25. II. 1848., kojom je srušen Luj Filip i proglašena (Druga) republika (24. II. 1848 – 2. XII. 1852). Prihvaćeni su zahtjevi širokih narodnih slojeva, tj. pravo na rad, koje je trebalo biti ostvareno otvaranjem narodnih radionica, i opće pravo glasa. Nakon izbora u svibnju 1848., socijalisti (L. Blanc i dr.) su uklonjeni iz privremene vlade, a upravu zemlje preuzeo je Izvršni odbor petorice, u kojem nije bilo radničkih predstavnika. Lipanjski ustanak pariških radnika, 23–26. VI. 1848., ugušio je u krvi general E. L. G. Cavaignac, koji je za svoje diktature (24. VI – 10. XII. 1848) dao pobiti oko 11 000 ljudi. Novim je ustavom prihvaćen parlamentarni sustav, a na izborima 10. XII. 1848. izabran je za predsjednika republike sinovac Napoleona I., princ Charles Louis Napoléon (1848–52). Državnim udarom 2. XII. 1851. on je izvan snage stavio ustav, a novim ustavom od siječnja 1852. osigurao je svoju vladavinu na 10 god.; 2. XII. 1852. proglasio se carem kao Napoleon III. (Drugo Carstvo, 1852–70). Kako bi se opravdao od optužbi da obnavlja apsolutizam, potporu je osigurao narodnim referendumom, a vlast je nastojao učvrstiti vanjskopolitičkim uspjesima; sudjelovao je u Krimskom ratu (1854–56), u savezu sa Sardinijom ratovao 1859. protiv Austrije (pobjeda kraj Magente 4. VI. i Solferina 24. VI), anektirao Nicu i Savoju (1860), povećao kolonijalnu ekspanziju (Senegal 1854; Alžir 1851–57; Indokina 1858–62), intervenirao u Meksiku (1861–67) te napokon ušao u kobni Francusko-pruski rat (1870–71), u kojem je nespremna francuska vojska poražena, a car zarobljen kraj Sedana 1. IX. 1870.
Već 4. IX. 1870. proglašena je u Parizu (Treća) republika (1870–1940). Tzv. vlada narodne obrane L. A. Thiersa kapitulirala je i sklopila s Prusima preliminarni mir u Parizu 26. II. 1871. Na to je narod Pariza odgovorio ustankom (18. III. 1871) koji je doveo do stvaranja Pariške komune, koju je versailleska vlada, uz podršku Prusa, nakon tromjesečnih borbi u krvi ugušila. Odredbama mirovnog ugovora u Frankfurtu na Majni (10. V. 1871), Francuska je izgubila Alsace i velik dio Lorraine i morala platiti Pruskoj 5 milijarda zlatnih franaka odštete. Prvih nekoliko godina Treće republike republikanci su morali voditi ogorčene borbe s monarhističkim snagama, sve dok 1875. nije konačno izglasan republikanski ustav (sa samo jednim glasom više). Tek 1879. pobijedila je republikanska većina, pa se do kraja XIX. st. učvrstio republikanski poredak u zemlji, unatoč pokušaju državnog udara G. Boulangera 1889., Panamskoj aferi 1892–93. i Dreyfusovoj aferi 1894–99. God. 1879/80. osnovali su M. B. J. Guesde i P. Lafargue socijalističku Radničku stranku; 1880. amnestirani su komunari, 1895. formirana je središnja organizacija sindikata (Confédération Générale du Travail). Od 1880. Francuska pojačava kolonijalnu ekspanziju (Tunis, Kongo, Dahomej, Sudan, Gvineja, Indokina, Madagaskar, Niger, Sahara itd.). Sudarivši se s njemačkim imperijalizmom, Francuska se orijentirala na savez s Rusijom i zatim s Velikom Britanijom (→ antanta). Radikali su konačno uspjeli posvjetoviti škole (1904) i odvojiti Crkvu od države 1905. Kada je izbila prva marokanska kriza (1905) i zatim (1911) druga, Francuska je uz pomoć saveznika stavila Maroko pod svoj protektorat. U zajednici sa zemljama Antante ušla je 1914. u I. svjetski rat.
Versailleskim ugovorom o miru 1919., Francuska je ponovno pripojila Alsace i Lorraineu i dobila pravo na eksploataciju rudnika Sarske oblasti, dok joj je Liga naroda predala kao mandatna područja Siriju i Libanon, Istočni Togo i veći dio Kameruna. Svoju prevlast u Europi nastojala je osigurati nizom ugovora i vojno-političkih saveza (s Belgijom 1920., s Poljskom 1921., stvaranje Male Antante 1921. i dr.). Francuska je izravno pomagala ugušenje Mađarske Sovjetske Republike, pružala Poljskoj pomoć u ratu protiv Sovjeta 1920–21. i sudjelovala u intervenciji protiv sovjetske republike u Rusiji. Kako bi sebi osigurala isplatu reparacija od strane Njemačke, Francuska je zaposjela Ruhrsko područje 1923–25. Pitanje njemačkih reparacija uređeno je Dawesovim planom 1924. Ustanak u Maroku (1925–26) ugušen je u savezu sa Španjolskom, a istodobno su ugušeni ustanci domorodaca u Siriji i Libanonu. Tendencija sređivanja odnosa s Njemačkom, koju je zastupao A. Briand kao ministar vanjskih poslova (1925–32), došla je do izražaja u Locarnskim sporazumima 1925 (→ locarno) i u povlačenju francuskih trupa iz Rajnske oblasti 1930. Dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj te jačanje fašizma u Europi općenito odražavali su se sve više i u političkom životu Francuske. Nakon pokušaja puča fašističke grupacije u Parizu 1934., u jesen 1935. formirana je Narodna fronta. U svibnju te godine sklopljen je pakt o uzajamnoj pomoći sa SSSR-om. Nakon pobjede Narodne fronte na izborima u svibnju 1936., formirao je socijalist L. Blum prvu vladu Narodne fronte (4. VI. 1936 – 21. VI. 1937), koja je provela niz reformi (40-satni radni tjedan, plaćeni godišnji odmor i dr.) i zabranila fašističke organizacije. U vanjskoj politici vlada je popustila Velikoj Britaniji i pristala uz tzv. politiku nemiješanja u Španjolski građanski rat (1936–39), čime je pomogla generalu F. Francu da uz pomoć A. Hitlera i B. Mussolinija slomi španjolsku republiku. Vlada radikalsocijalista E. Daladiera pristupila je 1938. Münchenskomu sporazumu i time izručila Čehoslovačku nacističkoj Njemačkoj. Nakon Hitlerova napada na Poljsku, Francuska je 3. IX. 1939. objavila rat Njemačkoj, ali se i dalje nadala da će se Hitler okrenuti na istok. U svibnju 1940. njemačka je vojska, pogazivši neutralnost Nizozemske, Belgije i Luksemburga, munjevitim prodorom provalila u Francusku, kojoj je 10. VI. 1940. objavila rat i Italija, a nakon pada Pariza 13. VI. 1940. vlada radikala P. Reynauda podnijela je 17. VI. ostavku. Na čelo nove vlade došao je maršal H. Ph. Pétain, koji je 22. VI. potpisao prekid vatre. Dvije trećine zemlje, uključivši Pariz i atlantsku obalu, došlo je pod izravnu njemačku okupaciju, dok je preostalim područjem upravljala, pod njemačkim nadzorom, Pétainova vlada sa sjedištem u Vichyju. U samoj Francuskoj djelovao je Pokret otpora, u kojem su se protiv Nijemaca i njihovih suradnika borili pristaše različitih političkih stranaka. U Londonu je general Ch. de Gaulle stao na čelo Slobodne Francuske (France libre) i već 24. IX. 1941. osnovao izvršni odbor, koji je priznala Velika Britanija, a potom i SSSR. Nakon iskrcavanja saveznika u francuskim posjedima sjeverne Afrike 8. XI. 1942. i potapanja francuske mornarice u Toulonu, njemačke su snage zaposjele u Francuskoj i teritorij pod izravnom upravom vichyjevske vlade. U svibnju 1943. stvoren je pod vodstvom generala de Gaullea i generala H. Girauda Francuski odbor nacionalnog oslobođenja (Comité français de la libération nationale – CFLN) sa sjedištem u Alžiru, a u zemlji je u svibnju iste godine stvoreno Nacionalno vijeće Pokreta otpora (Conseil National de la Résistance – CNR), u kojem su bile zastupljene sve grupacije djelatne u borbi protiv okupatora. U kolovozu 1943. Velika Britanija, SAD i SSSR priznali su Francuski odbor narodnog oslobođenja za službenu vladu Francuske, a od svibnja 1944. CFLN je prerastao u privremenu vladu. Francuske regularne postrojbe iz sjeverne Afrike i prekomorskih teritorija borile su se u sjevernoj Africi i Italiji, a nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji (6. VI. 1944) antifašističke snage u zemlji dizale su ustanke i oslobodile Pariz (19–25. VIII. 1944); potkraj 1944. oslobođena je cijela zemlja. Na čelu vlade nalazio se general de Gaulle (do 20. I. 1946). – Četvrta Republika proglašena je 24. XII. 1946; predsjednik je postao Vincent Auriol (1947–54) a potom René Coty (1954–59). Novim ustavom preuređeni su odnosi s prekomorskim teritorijima, departmanima i kolonijama koji su dobili naziv Francuska unija.
