Frangeš-Mihanović, Robert, hrvatski kipar (Mitrovica, danas Srijemska Mitrovica, 2. X. 1872 – Zagreb, 12. I. 1940). Jedan je od utemeljitelja modernoga hrvatskog kiparstva, autor bogata, raznovrsna opusa, šire poznat po spomeniku kralju Tomislavu u Zagrebu, ujedno jedan od glavnih pokretača likovnoga života u Hrvatskoj.
Školovanje i rani radovi
U Zagrebu je 1884–89. polazio Obrtnu školu te je na kraju školovanja s Rudolfom Valdecom i Srđanom Tucićem sudjelovao u oblikovanju glavnoga ulaza Muzeja za umjetnost i obrt pritom se potpisavši na desnom stupu portala. Školovanje je nastavio u Beču na Umjetničko-obrtnoj školi u Augusta Kühnea i Otta Königa, a potom 1894–95. na Umjetničkoj akademiji u Carla Kundmanna.
Njegovi prvi važniji radovi, jasno oslonjeni na talijansko ranorenesansno kiparstvo, posebice na Donatella (Rimljanin, otkupljen 1896. za Narodni muzej u Budimpešti; Sveti Dominik, Savijač željeza), nastali su nakon studijskoga putovanja u Veneciju, Padovu i Firencu 1892., na koje je otišao uz potporu Isidora Kršnjavoga, koji je presudno utjecao na njegovo umjetničko oblikovanje. Na njegov poziv sudjelovao je i u likovnom opremanju palače vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu, izradivši za supraporte svečane Zlatne dvorane seriju brončanih reljefa s alegorijskim prikazima fakulteta (Teologija, 1893; Medicina, 1894; Justicija, 1895) na kojima se očituje brzo stilsko sazrijevanje od akademizma do modernizma, posebice u simbolističkom reljefu Filozofija (1897), temeljenu na djelima Augustea Rodina.
U to doba nastaje i znameniti simbolični srebrni čekić, ukrašen muzama te alegorijskim likovima umjetnosti i znanosti, izrazita secesijskoga karaktera, kojim je Franjo Josip I. otvorio 1895. HNK u Zagrebu.
Modernistički početci i ratni prekid
Poslije povratka u Zagreb zaposlio se 1895. kao nastavnik kiparstva na zagrebačkoj Obrtnoj školi, a potom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (1907–40; upravitelj 1907–08., 1913–14., 1917–18), kojoj je bio jedan od osnivača. Ondje mu je dodijeljen jedan od novoizgrađenih atelijera (Ilica 83), a 1908. osnovao je i ljevaonicu bronce.
Dobivši 1897. iz Osijeka narudžbu za izradbu spomenika poginulim vojnicima 78. Šokčevićeve pukovnije (otkriven 1898; danas u Parku kralja Držislava), oblikovao je dramatičnu brončanu skulpturu Umirući vojnik kao lik ranjenoga vojnika koji pada s podignutom puškom u ruci, prvu figuru u akciji modernoga hrvatskog kiparstva. Izvedena u potpunoj suprotnosti s oblikovanjem klasičnih ratnih spomenika, kako zbog ekspresivnosti i dinamičnosti prikaza tako i zbog načina obradbe površine, uz reljef Filozofija jedan je od najranijih primjera impresionizma u hrvatskom kiparstvu.
Za Svjetsku izložbu u Parizu 1900. izradio je po narudžbi vlade, kao jedan od naših prvih animalista, modele domaćih životinja u bronci (Bik Herkul, Pastuh Velebit i Krava Pincgavska, 1899). Boraveći u Parizu 1900–01. sa suprugom Ženkom, također umjetnicom, družio se sa svojim uzorima Medardom Rossom i A. Rodinom. Ondje je započeo rad na kamenom reljefu Sveto Trojstvo (dovršen 1902) za timpan glavnoga portala katedrale u Zagrebu. Premda se danas smatra jednim od njegovih ranih remek-djela, zbog nekonvencionalna je prikaza, slobodne modelacije te specifične obradbe površine po dovršetku izazvao polemike i negativne komentare konzervativnih katoličkih krugova. Niz kasnijih djela sakralnih i mitoloških tema također je sažetih formi i secesijskoga izraza (Sveti Ljudevit, 1900; Kraljica nebeska, 1902), posebice skulpture manjih dimenzija (Let duše, 1904; Bijeg u Egipat, 1906; Otmica Europe, 1907). Izdvaja se i ciklus u bronci Jedinstvo nadahnut staroslavenskim mitovima i narodnim običajima (Pjesma uskrsnuća, Predrag i Nenad, Vade, Vida, Guslar, Stup života i Furija, 1917–22), među kojima osobito središnja skulptura Umir, nadahnuta Rodinom.
Za I. svjetskoga rata djelovao je kao ratni kipar u Umjetničkoj grupi Odjela ratnog izvještavanja pri bojištu na Soči, oblikujući skulpture s prizorima s ratišta (Vojnik Zmiš zarobljuje talijanski barjak i barjaktara – Zarobljeni Talijan, 1916; Trubljač Kovač, 1916; Prenošenje ranjenika – Teško ranjeni domobran na nosilima, 1915–16; Otpremanje teškog pomorskog topa na primorskoj fronti, 1915–16) i portrete vojskovođa (Svetozar Borojević, nadvojvoda Eugen Austrijski) u obliku manjih konjaničkih skulptura i reljefa, od kojih je tek dvadesetak sačuvano.
Arhitektonska figuralna plastika – zagrebačke vizure
Zagrebačku gradsku vizuru obogatio je svojim djelima. Surađujući s arhitektima te se nadahnjujući pučkim likovima i narodnom umjetnošću, oblikovao je visoke reljefe Žetelica, Kosac, Prelja i Drvar (1910) na palači Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Preradovićeve i Masarykove ulice te skulpture Seljanka s rogom obilja i Seljak s lopatom na atici zgrade Hrvatske poljodjelske banke na uglu Martićeve i Smičiklasove ulice (1927). Znameniti su mu reljefi, naglašenih secesijskih odlika, Filozofija, Teologija, Medicina i Justicija (1912) na sjevernom pročelju zgrade Sveučilišne biblioteke (danas Hrvatski državni arhiv), kao i Rad i Zdravlje (1927) na zgradi Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje u Mihanovićevoj ulici.
Svoje amblematsko djelo Spomenik kralja Tomislava izradio je u vrijeme obilježavanja tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva, izlivši ga u bronci 1933 (narudžba 1928; sadreni odljev 1930). Oblikovao ga je kao konjaničku figuru, istodobno monumentalnu i elegantno stiliziranu na način art decoa, s kraljevskim znamenjem u rukama. Za postament je izveo reljefe Tomislav izmiruje srpskog kneza Zahariju s bugarskim kraljem Petrom i Krunidba kralja Tomislava. Nakon niza polemika potkraj 1930-ih o smještaju spomenika te kritikâ njegova izgleda (optuživalo ga se čak i za plagijat), postament je 1942. dovršio arhitekt Bruno Bauer te je spomenik s jednim od reljefa postavljen 1947. Spomenik, koji i danas dominira gradskom vizurom Donjega grada i Zelene potkove, s vremenom je postao jednim od simbola Zagreba. Originalni sadreni modeli i skice te fotodokumentacija i arhivski materijal čuvaju se u Gliptoteci HAZU. Intimniji prinos gradskoj vizuri dao je pak oblikujući zdenac Elegija-Čeznuće na Rokovu perivoju (1912., postavljen 1994).
Nadgrobni i drugi javni spomenici, medalje, plakete i portreti
Na zagrebačkom Mirogoju ističu se meko oblikovani reljefi secesijskoga izraza na grobu obitelji Vuksan (Isus prijatelj mladeži ili Pustite malene k meni, 1904), Josipa Eugena Tomića (Pjesnikova muza, 1908) i obitelji Arko (Majčina ljubav, 1917). Monumentalnijih odlika skulpture su na grobu Ive Mallina (Seljak, 1913) i obitelji Müller (Radnik, 1935), dok je u pročišćenim formama izveden sugestivan visoki reljef na grobnici obitelji Marić (Dva stara oca, 1925). Kao vrhunsko secesijsko ostvarenje izdvaja se spomenik obitelji Leitner u Varaždinu (Spomenik smrti, 1906., postavljen 1908; prenesen sa židovskoga na gradsko groblje 1951). Izveo je i spomenike Franji Josipu I. u Donjem Miholjcu (1905), Antunu Mihanoviću u Klanjcu (postavljen 1908) te Antunu i Stjepanu Radiću u Desnom Trebarjevu (1936).
Istaknuto mjesto u opusu zauzimaju medalje i plakete koje je kao novu umjetničku formu već svojim prvim radovima (Bik i Pastuh, 1895; Vinogradari, 1900) unio u hrvatsko kiparstvo i poslije učvrstio s Ivom Kerdićem kao ravnopravnu umjetničku disciplinu. Udaljivši se od renesansnih i klasicističkih uzora, pod utjecajem francuskih medaljera Jules-Clémenta Chaplaina i Oscara Rotyja, stvara djela meke, lirske modelacije, ponajviše secesijskih stilskih oznaka. Prizori iz seljačkoga života, seljaci i seljakinje, domaće životinje (konji i bikovi) prevladavaju u nizu radova, od kojih su pojedini (Vinogradari, Bik kojeg obuzdava gonič, Kopač, Oranje) otkupljeni za Musée du Luxembourg (danas Musée national d’art moderne) u Parizu. Izrađivao je i sportske spomenice (Bacač kamena, 1905; Članski znak Jašilačkog odjela Hrvatskog sokola, 1914; Hrvatski akademski športski klub – HAŠK, 1923), portretne plakete (Isidor Kršnjavi, 1902; Karađorđe, 1904; Woodrow Wilson, 1919; Braća Radić, 1938; Kralj Tomislav, 1939) te plakete slobodnih tema među kojima se izdvajaju Četiri godišnja doba (1903), prikazi djevojaka s glavama u profilu, i Sve za vjeru i domovinu (1905), izvedena u povodu 90. rođendana Josipa Jurja Strossmayera (avers s likom biskupa izradio je R. Valdec).
Istaknuo se i kao vrstan kiparski portretist; portrete je izrađivao u reljefu (Baka Jozefina Mihanović, 1894; Gabica – Gabrijela Pejačević, 1904) ili kao pune plastike (Vatroslav Lisinski i Ivan Zajc, 1895; Ivan Filipović, 1900; Umjetnikova majka, 1904; Ksaver Šandor Gjalski, 1904).
Promotor modernih ideja i likovnoga umjetničkog života
Prošao je velik stilski razvojni put od školskoga akademizma, preko vještog prihvaćanja modernih ideja, secesije, impresionizma i simbolizma, do realizma u kasnijim djelima, među prvima unijevši u hrvatsku skulpturu moderne ideje i nove teme, koje je širio pogotovo kao likovni pedagog. Bio je iznimno aktivan kao jedan od pokretača i organizatora likovnoga života u Zagrebu na prijelazu iz XIX. u XX. st. Sudjelovao je u osnutku Društva hrvatskih umjetnika (1897) i organizaciji izložbe Hrvatski salon (1898), bio je član redakcije časopisa Život (1900–01) te jedan od utemeljitelja Saveza jugoslavenskih umjetnika »Lada« (1904) i Društva hrvatskih umjetnika »Lada« (1905). Od 1924. bio je redoviti član JAZU-a, od 1929. Srpske akademije nauka i umetnosti te od 1931. Češke akademije znanosti. Izlagao je od 1893. te sudjelovao na velikim međunarodnim izložbama čime je hrvatsko kiparstvo uključio u europske tokove (Milenijska izložba u Budimpešti, 1896; Međunarodna umjetnička izložba u Kopenhagenu, 1897; Izložba umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu, 1899–1900; Svjetska izložba u Parizu, 1900; Bijenale u Veneciji 1909). Samostalno je izlagao 1935. u Zagrebu u svojem atelijeru na Rokovu perivoju 3 (projektirao 1926. Rudolf Lubinsky), a retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu 1959., u Gliptoteci HAZU 1972 (s Valdecom) i u Galeriji Klovićevi dvori 2007. Monografije o njemu napisali su Vladimir Lunaček (1920), Zdenka Marković (1954) i Ive Šimat Banov (2005). Većina njegovih djela nalazi se u Zagrebu u Gliptoteci HAZU, Nacionalnome muzeju moderne umjetnosti i Ambijentalnoj zbirci Frangeš (pod upravom Muzeja grada Zagreba) u njegovoj kući na Rokovu perivoju 2 (izgrađena prema projektu Viktora Kovačića 1911).
