Hobsbawm [hɔ'bzbɔ:m], Eric John Ernest, britanski povjesničar (Aleksandrija, Egipat, 9. VI. 1917 – London, 1. X. 2012). Iz sekularne židovske obitelji, odrastao je u Beču te, nakon smrti roditelja (kada je brigu o njemu preuzeo stric), u Berlinu (1931–33) i Londonu. Tijekom studija povijesti na Sveučilištu u Cambridgeu (1936–39), gdje je 1950. doktorirao, pristupio je Komunističkoj partiji Velike Britanije te ostao članom sve do njezina raspuštanja 1991. Za II. svjetskoga rata služio je u britanskoj vojsci (1940–46). Povijest je 1947–82. predavao na londonskom koledžu Birkbeck (kojega je 2002–12. bio dekan), a potom 1984–97. na New School for Social Research u New Yorku. Bio je suosnivač (1952) i dugogodišnji član uredništva časopisa Past and Present. Sklonost marksističkoj interpretaciji očitovao je u konceptualno inovativnim radovima iz društvene povijesti (uglavnom XIX. i XX. st.), npr. o britanskom industrijskom radništvu (poslije sabrani u zbirci eseja Radni ljudi – Labouring Men, 1964) i odmetničkim pokretima u južnoeuropskim ruralnim društvima (Primitivni pobunjenici – Primitive Rebels, 1959), a srodnu je problematiku potom analizirao u globalnoj perspektivi (Banditi – Bandits, 1969), donekle također i u sintezi Industrija i Carstvo: ekonomska povijest Britanije od 1750 – Industry and Empire: An Economic History of Britain since 1750, 1968), djelima koja su odražavala i utjecaj francuskih analista. Svjetski je ugled stekao vrsnim sintezama o »dugom XIX. stoljeću« (Doba revolucije: Europa 1789–1848 – The Age of Revolution: Europe 1789–1848, 1962; Doba kapitala: 1848–1875 – The Age of Capital: 1848–1875, 1975; Doba carstva: 1875–1914 – The Age of Empire: 1875–1914, 1987), umnogome i dalje nenadmašenu prikazu europskih političkih, gospodarskih, društvenih i kulturnih prilika (u globalnome kontekstu) od početka »dvojne revolucije« (koncepta kojim je povezao paralelne procese Francuske revolucije i industrijske revolucije) do izbijanja I. svjetskoga rata, a među širim čitateljstvom osobitu je popularnost postigao nastavkom Doba ekstrema: kratko dvadeseto stoljeće 1914–1991 (The Age of Extremes: The Short Twentieth Century, 1914–1991, 1994), prema mišljenju dijela historiografa odviše ideološki pristranim (napose u sagledavanju povijesti SSSR-a). Priredio je utjecajnu knjigu Izmišljanje tradicije (The Invention of Tradition, 1983., suurednik Terence Ranger), o ulozi mitova i simbola u razvoju modernoga koncepta nacije, tematici kojom se najsustavnije bavio u studiji Nacije i nacionalizam: program, mit, stvarnost (Nations and Nationalism since 1780 Programme, Myth, Reality, 1990), a u više je knjiga sabrao eseje i članke prethodno objavljene uglavnom u časopisima te novinama (npr. Revolucionari: suvremeni eseji – Revolutionaries: Contemporary Essays, 1973; O povijesti – On History, 1997; Globalizacija, demokracija i terorizam – Globalisation, Democracy and Terrorism, 2007). Pod pseudonimom Francis Newton od sredine 1950-ih pisao je kritike jazz-glazbe, objavivši i njezinu svojevrsnu društvenu povijest u zasebnome djelu Jazz scena (Jazz Scene, 1959). Napisao je memoare Zanimljiva vremena: život kroz dvadeseto stoljeće (Interesting Times: A Twentieth-Century Life, 2002). Rijetkoga dara za sintezu, jedan je od najznačajnijih povjesničara suvremenoga doba (djela su mu prevedena na više od 50 jezika). Od 1978. bio je član Britanske akademije.
