Juraj Dalmatinac (Juraj Matejev Dalmatinac, Juraj Šibenčanin, Juraj Zadranin, Giorgio da Sebenico, Giorgio Orsini, Giorgio Dalmata), hrvatski kipar i graditelj (Zadar, početak XV. st. – Šibenik, 10. X. 1473). Jedan od najistaknutijih majstora europske ranorenesansne i hrvatske starije umjetnosti, graditelj šibenske katedrale, koji je mješovitim gotičko-renesansnim stilom obilježio umjetnost Dalmacije u drugoj polovici XV. st.
Školovanje i rani radovi
O njegovu školovanju i ranim radovima nema pouzdanih podataka; pretpostavlja se da je kiparstvo izučio u Veneciji, gdje je vjerojatno radio u radionici Giovannija i Bartolomea Buona, s kojima je sudjelovao u izradbi svečanoga ulaza (Porta della Carta, 1438–42) Duždeve palače u oblicima mletačke cvjetne gotike (gotico fiorito). Izradio je reljef dvaju putta s grbom dužda Francesca Foscarija te putte uz obod završnoga luka. Pod utjecajem kasne venecijanske gotike, oslanjajući se i na iskustva ranorenesansnih umjetnika (Jacopo Bellini, Pisanello, Lorenzo Ghiberti i Donatello), stvorio je vlastitu gotičko-renesansnu sintezu.
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku (1441–73)
Nakon što je 1441. sklopio šestogodišnji ugovor za protomajstora katedrale (prvi pouzdani izvor o njegovu djelovanju), obnovivši ga 1446. na desetogodišnje razdoblje, doselio se u Šibenik s obitelji. Nadovezujući se na početne radove na katedrali (južni i sjeverni zid, donji, gotički dio pročelja i oba portala) svojih prethodnika (Bonino da Milano, Francesco di Giacomo i dr.; gradnja je uz prekide sveukupno trajala 1431–1536), u prvom razdoblju intenzivne građevinske aktivnosti (1441–55) dovršio je bočne zidove do visine vijenca visećih lukova te u unutrašnjosti podignuo arkade glavnoga broda iznad kojih je izveo svoj čest motiv, friz dvosmjerno pokrenutoga lišća, dok je prema modelu tada već izgrađene prve kapele podignuo traveje bočnih brodova. Istodobno je izmijenio projekt prostora kora i prezbiterija, a umjesto predviđene jedne apside izveo je povišeno troapsidalno svetište s poprečnim brodom i križištem, nad kojim je najvjerojatnije planirao izgraditi kupolu.
Na vanjskoj strani apside isklesao je u punoj plastici znameniti niz ljudskih glava (mladića, djevojaka, žena i muškaraca različite životne dobi, pa i djece u prirodnoj veličini) za koje se zbog izražajnih karakteristika i visokoga stupnja individualizacije drži da su portreti njegovih suvremenika (od 71 pripisuje mu se njih 40, a ostale suradnicima i intervencijama prigodom obnove nakon 1850). Na vanjskoj sjevernoj strani katedrale, na ugaonom pilastru, 1443. izveo je svoje prvo poznato skulptorsko djelo nadahnuto antikom, dva putta koja drže posvetni natpis, dok im se ispod nogu nalazi još jedan s autorovim imenom (njegova jedina poznata signatura). Rad na svetišnom dijelu katedrale nastavio je izgradnjom krstionice ispod južne apside (1441–46), na kojoj je inovativno spojio kasnogotičku ornamentiku i ranorenesansnu figuraciju. Zidove krstionice, četverolisnoga tlocrta, rastvorio je s četiri stupa u kutovima i baldahinima za skulpture, iznad kojih su bogato dekorirane savijene fijale što dijele svod, na poljima kojega je u renesansnim oblicima izveo u reljefu figure anđela te u središnjem medaljonu lik Boga Oca s golubicom. U središte prostora postavio je krsni zdenac koji nose tri naga putta, njegov najpoznatiji skulptorski rad. Pri izvedbi toga arhitektonsko-skulptorskog remek-djela razvio je novu montažnu tehniku zasnovanu na sklapanju konstruktivno-dekorativnih elemenata i velikih kamenih blokova već obrađenih u kamenolomu, a koju će preuzeti i njegovi nasljednici. Potom je na inventivan način riješio smještaj sakristije s riznicom na katu (1452–54), postavivši je na ložu sa stupovima, između apside katedrale i biskupskoga dvora. Zastoj u gradnji katedrale nastao je za vrijeme njegova djelovanja u Anconi 1450-ih te u Dubrovniku 1464–65., gdje je bio općinski voditelj gradnje gradskih zidina i kula, kada je po njegovu projektu izgrađena kula sv. Katarine i vjerojatno monumentalna skulptura sv. Vlaha (danas u Sorkočevićevu ljetnikovcu na Lapadu) te nastavljena izgradnja Minčete.
Nakon povratka u Šibenik pristupio je dovršenju apsidalnoga dijela katedrale. Oblikovanje dekorativnih elemenata obilježeno je ranorenesansnim motivima, isprva onima koje je u Šibenik iz Padove donio Juraj Ćulinović, njegov budući zet, te poslije drugima koje je prenio iz Dubrovnika, a koje su 1460-ih u dubrovačku arhitekturu uveli firentinski majstori potekli iz kruga Michelozza di Bartolomea Michelozzija. Renesansno oblikovanje posebice je vidljivo na tzv. Malipierovoj partiji (1465–68), dijelu između apside i bočnoga zida, koji je oblikovao poput edikule s reljefom sv. Jeronima u vrhu, te na kasnijim, poligonalnim zidovima apsida (iznad friza s glavama), oblikovanima kamenim pločama s iluzionistički obrađenim nišama sa školjkama, te prozorima na središnjoj apsidi.
Premda se dugo držalo da je gradnja katedrale nastavljena prema njegovu projektu, novijim je istraživanjima potvrđeno da je oblikovanje gornjih dijelova (kameni bačvasti svodovi nad središnjim i bočnim brodovima, trolisno pročelje te osmerostrana kupola) izveo Nikola Ivanov Firentinac (1475–1506/07) prema vlastitim zamislima. Katedrala je 2000. uvrštena u UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.
Djelovanje u Splitu, Zadru i Pagu
Istodobno je u Splitu izveo dva vrhunska arhitektonsko-skulptorska ostvarenja. Ugovorio je 1444. izgradnju kapele sv. Arnira uz benediktinsku crkvu sv. Eufemije, u kojoj je izveo antologijsko ostvarenje XV. st., oltarnu grobnicu posvećenu svetcu (sačuvana samo kapela, oltar je od 1835. u župnoj crkvi u Kaštel Lukšiću). Iznad lika ležećega svetca, postavljena ispod razgrnuta zastora koji pridržavaju dva gola anđela, oblikovao je donatellovski ekspresivan motiv žene raširenih ruku koja oplakuje pokojnika. Nadahnut antičkim reljefima i renesansnim realizmom, majstorski je na prednjoj strani sarkofaga uobličio kompoziciju friza s nadbiskupom Arnirom kako kleči pred dvojicom Poljičana koji zamahuju batinama, te bočno likove kneza Nikole Kačića s nagim seljacima i nadbiskupovih pratitelja u razgovoru.
Po uzoru na gotičku kapelu sv. Dujma Bonina da Milana (1427), započeo je, prema ugovoru iz 1448., kapelu sv. Staša u splitskoj katedrali, u obliku ciborija s raskošnim kasnogotičkim biljnim ornamentima, kompozicijom Navještenja na vrhu te s ležećim likom svetca s mlinskim kamenom oko vrata na sarkofagu, na kojem je između četiri skulpture svetaca antologijski prizor Bičevanja Krista.
Njegov rad na izgradnji splitskih plemićkih palača (Velika i Mala Papalićeva palača, palača Augubio, Palača kraj Zlatnih vrata i dr.) nije u potpunosti razjašnjen, ali se pretpostavlja da je sudjelovao u oblikovanju nekih klesarsko-kiparskih dijelova (npr. ulaznih dvorišnih portala i grbova). Djelovao je i u Zadru gdje je 1444. sklopio ugovor o gradnji korske pregrade u crkvi sv. Franje, a pripisuje mu se i nadgrobna ploča nadbiskupa Lovre Veniera iz zadarske katedrale (1450), obje sačuvane u ulomcima. Do kraja nije razjašnjena ni njegova uloga u urbanističkom planiranju Paga (1443), no pripisuje mu se gradnja kapele sv. Nikole u samostanu benediktinki sv. Margarite (1467).
Ancona 1451–60.
Njegovo djelovanje u Anconi obilježeno je povratkom mletačkoj cvjetnoj gotici u oblikovanju triju monumentalnih pročelja javnih zgrada. Raskošno dvoetažno pročelje zgrade trgovačke lože (Loggia dei Mercanti, 1451–57; s klesarom Andrijom Alešijem) vertikalno je podijelio stupovima, nišama i fijalama u tri polja, te je u središnjem izveo visoki reljef viteza na jurećem konju, a u bočnim nišama alegorijske skulpture svjetovnih vrlina među kojima se ističe Milosrđe, akt u potpunosti renesansnoga oblikovanja inspiriran rimskim kiparstvom.
Visoki i uski portal s kićenim kruništem na vrhu franjevačke crkve San Francesco alle Scale (1451–58; s klesarom Ivanom Pribislavljićem) oblikovao je nadahnut gotičkom Porte della Carte u Veneciji, a sličnih je oblika i portal crkve sv. Augustina (započeo ga je 1460., a dovršili talijanski majstori 1494), u luneti koje je pak majstorski izveo visoki reljef Sv. Augustin s anđelima, prikazujući svetca u naglom okretu tijela.
Utjecaji i recepcija
Njegova umjetnička snaga i razgranata djelatnost presudno su utjecale na razvoj klesarskoga umijeća i arhitekture na istočnoj obali Jadrana, pogotovo na širenje venecijanske kasnogotičke dekoracije te na prve prodore renesansnih oblika. S golema gradilišta šibenske katedrale i mnogobrojnih gradskih radionica širili su se cijelom Dalmacijom arhitektonski, dekorativni i kiparski oblici što ih je on razvio. U nauk je primio mnogobrojne učenike iz Dalmacije i Bosne te snažno utjecao na niz suradnika, već formiranih majstora, poput A. Alešija i I. Pribislavljića.
U Šibeniku je djelovao i kao općinski savjetnik pri gradnji Velike cisterne (tzv. Četiri bunara) te gradskih zidina. Intenzivno se bavio trgovačkim i novčarskim poslovima te prodajom zemljišta, bio je suvlasnik i vlasnik trgovine, ljekarne i uljnih mlinova, a poslovne veze ostvarivao je od Paga do Dubrovnika te s talijanskim gradovima (Rimini, Ancona, Padova, Ravenna, Rim, Urbino). Bavio se i izvozom kamena (kamen iz njegova kamenoloma na Braču upotrijebljen je 1450. za izgradnju kapela Albertijeva hrama Sigismunda Malateste u Riminiju).
U XX. st. njegov se rad intenzivno izučavao, što je dovelo do dvije suprotstavljene teze: prve da je šibenska katedrala koncepcijski jedinstvena cjelina nastala isključivo po Jurjevu projektu, smatrajući njega jednim od prvih ranorenesansnih graditelja (Dagobert Frey, 1913), te druge koja je to opovrgavala ocjenjujući njegov rad najvišim stupnjem kićene venecijanske gotike (Hans Folnesics, 1914). U novije doba ističe se teza o gotičko-renesansnoj definiciji njegova stila, koju je intenzivno razlagao Radovan Ivančević od 1970-ih. Monografije su mu posvetili Cvito Fisković (1963. i 1982. s fotografijama Nenada Gattina) i Miro Montani (1967), njegov opus proučavali su, među ostalim, Antun Josip Fosco i Anne Markham Schulz te u novije doba Predrag Marković. Izložbe njegovih djela održane su u Zagrebu (1967., 1974., 2001), sa sadrenim odljevima najpoznatijih radova koji od 2001. čine dio stalnoga postava Gliptoteke HAZU, te u Šibeniku 1975.
