Konstans I. (latinski Flavius Iulius Constans [fla:'wi·us ju:'li·us ko:nstans]), rimski car (?, oko 323 – Helena, danas Elne u Francuskoj, početak 350). Najmlađi sin Konstantina I. Velikoga koji ga je 333. imenovao cezarom. Nakon očeve smrti 337. i pokolja članova carske obitelji – u koji nije bio uključen – postao je august i suvladar s braćom Konstantinom II. i Konstancijem II. Podjelom područja u pokolju stradaloga Dalmacija povećao je svoj teritorij, pa je od tada vladao Italijom, sjevernom Afrikom te ilirskim pokrajinama Panonijom, Dacijom, Makedonijom i Grčkom. S prekodunavskim Sarmatima uspješno je ratovao 338. Sukobivši se oko prava i područja vlasti s Konstantinom II., pobijedio ga je i nakon njegova je ubojstva 340. zavladao Britanijom, Galijom i Hispanijom. Već je 341–342. vodio pohode protiv Franaka, a 343. kratko boravio u Britaniji kao posljednji zapadnorimski car koji je posjetio otok. Čini se da u Galiji i Italiji nije dulje boravio, preferirajući prijestolnicu u Sirmiju, što je možda potaknulo nezadovoljstvo u zapadnim pokrajinama. Ubijen je u Magnencijevoj pobuni, a nije jasno je li stradao zbog navodne nepopularnosti ili kao žrtva dvorske urote.
Bio je veliki protivnik starorimskih vjerovanja (ediktom 341. zabranio je »bezumlje žrtvovanja«) i branitelj nicejskoga kršćanstva, zbog čega se sukobio s Konstancijem koji je bio sklon arijanizmu. Crkvenim koncilom u Serdiki (danas Sofija) 343. nastojao je pomiriti suprotstavljena učenja, ali je, zbog razilaženja među biskupima, koncil završio neuspjehom.
