Konstantin II. (latinski Flavius Claudius Constantinus [fla:'wi·us klạu'di·us ko:nstanti:'nus]), rimski car (Arelate, danas Arles, 316 – Akvileja, latinski Aquileia, oko 9. IV. 340). Sin Konstantina I. Velikog koji ga je 317. imenovao cezarom; nakon smrti brata Krispa 326. postao je najstarijim carevim potomkom. Unatoč mladoj dobi još je za očeva života obavljao administrativne dužnosti i pratio ga na vojnim pohodima, a od 328. kao cezar na zapadu imao je prijestolnicu u Trieru. U to je doba poveo uspješne samostalne pohode protiv Alamana, a 332. na čelu carske vojske pobijedio je Gote. Nakon očeve smrti 337. i pokolja članova carske obitelji – u koji najvjerojatnije nije bio uključen – postao je august i suvladar s braćom Konstansom I. i Konstancijem II. Vladao je Britanijom, Galijom, Hispanijom i zapadnim dijelovima sjeverne Afrike (Tingitanska Mauretanija), a 338. poveo je nov pohod protiv Alamana. Kada su ostala braća međusobno razdijelila pokrajine ubijenoga Dalmacija, nije uspio proširiti svoj teritorij što je izazvalo njegovo nezadovoljstvo. Čini se da je kao najstariji sin naslijedio, ili barem nastojao prisvojiti, očev senioritet nad mlađom braćom, zadirući u područja pod njihovom upravom, što je dovodilo do napetosti. U takvim se okolnostima sukobio s Konstansom, možda i stoga što je težio proširiti vlast prema Italiji i u Africi. Početkom 340. ušao je s vojskom u Italiju, ali je ubrzo ubijen u zasjedi kraj rijeke Ause nedaleko od Akvileje, a njegove su pokrajine potom pripale Konstansu.
