struka(e): geografija, opća | ekonomija | politologija | povijest, opća | suvremena povijest i politika
ilustracija
LITVA, položajna karta
ilustracija
LITVA, grb
ilustracija
LITVA, zastava
ilustracija
LITVA, administrativna podjela
ilustracija
LITVA, dvorac u Kaunasu
ilustracija
LITVA, jezera u sjeveroistočnom dijelu zemlje
ilustracija
LITVA, Plungé
ilustracija
LITVA, Vilnius, ckva sv. Mihaela, sv. Ane i sv. Bernarda
ilustracija
LITVA, Vilnius, gradska vrata Aušra

Litva (Lietuva, Republika Litva/Lietuvos Respublika), država u sjeveroistočnoj Europi, na obali Baltičkoga mora. Na sjeveru graniči s Latvijom (duljina granice 588 km), na istoku s Bjelorusijom (680 km), na jugu s Poljskom (91 km), a na jugozapadu s Rusijom (Kalinjingradska oblast; 227 km). Duljina obale Baltičkoga mora iznosi 90 km. Obuhvaća 65 300 km².

Prirodna obilježja

Litva je pretežito ravničarska zemlja, smještena na zapadnome rubu Istočnoeuropske nizine, u porječju srednjeg i donjega toka rijeke Njemen (litavski Nemunas). Reljefni oblici – morenske uzvisine, ledenjačka jezera, tresetišta – nastali su uglavnom radom pleistocenskih ledenjaka. U srednjem dijelu zemlje nalazi se nisko položena (35 do 90 m nadmorske visine), mjestimice močvarna, Srednjolitavska nizina (Vidurio Lietuvos žemuma), koja prema jugozapadu prelazi u široku dolinu Njemena. Jugoistočno i istočno od nizine pruža se Baltičko pobrđe (Baltijos aukštumos) – niz morenskih brežuljaka između kojih se nalaze mnogobrojna mala ledenjačka jezera i tresetišta. Na krajnjem jugoistoku nalazi se pješčana ravnica, a na istoku su ogranci bjeloruskoga morenskog pobrđa – uzvisina Medininkų aukštuma s najvišim vrhom Litve (Aukštojas, 294 m) i uzvisina Švenčionių aukštuma. Prema zapadu, na Srednjolitavsku nizinu nastavlja se morenska uzvisina Žemaičių aukštuma (do 234 m), koja prelazi u 15 do 20 km široku priobalnu nizinu. Obala Baltičkoga mora niska je i pješčana, mjestimice s dinama. Ispred južnoga dijela obale pruža se uzak, oko 100 km dug pješčani prud (Kuršių nerija) koji odvaja Kurski zaljev (Kuršių marios) od otvorenoga Baltičkoga mora.

Klima Litve pod jakim je utjecajem zračnih masa s Atlantskog oceana te euroazijskih kontinentalnih zračnih masa. Utjecaj Baltičkoga mora ograničen je na uski priobalni pojas. Prema unutrašnjosti ljeta su sve toplija, a zime hladnije. Srednje mjesečne temperature zraka kreću se na obali od –3 °C u siječnju do 16,5 °C u srpnju, a u istočnom dijelu unutrašnjosti od –6 °C u siječnju (Ignalina) do 18,1 °C u srpnju (Vilnius). Količina oborina smanjuje se od priobalja (Klaipėda 770 mm, uzvisina Žemaičių aukštuma 930 mm) prema unutrašnjosti (Kaunas 625 mm, Vilnius 520 mm); oko 75% oborina padne u obliku kiše. Vegetacijsko razdoblje traje od 169 dana na istoku do 202 dana na zapadu zemlje.

Gusta i ravnomjerno razvijena riječna mreža pripada slijevu Baltičkoga mora. Budući da protječu nizinskim područjem, rijeke teku sporo, s mnogo meandara. Najdulja je rijeka Njemen (litavski Nemunas, njemački Memel, ukupno 937 km, u Litvi 475 km) s pritocima Merkys, Neris (510 km, 234 km u Litvi) i dr. Rijeke su zaleđene do 3 mjeseca godišnje. Od približno 3000 jezera (2585 veće ih je od 0,5 ha) pretežito ledenjačkoga podrijetla najveće je jezero Drūkšiai (44,8 km²). Najviše ih je na istoku zemlje, u Baltičkome pobrđu, gdje su i mnogobrojne močvare i tresetišta. Pod šumom je 31,3% teritorija; prevladavaju četinjače. U nizinskom i močvarnome području prevladavaju listopadne šume (breza, joha, topola).

Stanovništvo

U Litvi živi 2 955 986 st. (2013; 2 793 986 st. prema procjeni 2019) ili 45,3 st./km². Naseljenost je nešto gušća u središnjem i istočnom dijelu oko Vilniusa (83 st./km²) te u priobalnom dijelu (županija Klaipėda, 65 st./km²), a rjeđa na jugu i sjeveroistoku (županija Utena, 20,2 st./km²). Glavninu stanovništva čine Litavci (84,1%, 2011). Za razliku od Estonije i Latvije, u Litvi se udio domaćega (litavskoga) stanovništva za sovjetske vlasti nije smanjivao (79,3% u 1959). Naime, doseljavanje Rusa nije bilo tako jako kao u drugim baltičkim republikama; 1959. Rusi su činili 8,5% stanovništva, 1989. godine 9,4%, a 2011. godine 5,8%; žive uglavnom u gradovima. Od ostalih naroda najbrojniji su Poljaci (6,6%, 2011), koji naseljuju jugoistočni dio Litve, a ima i Bjelorusa (1,2%), Ukrajinaca (0,5%) i dr. Službeni je litavski jezik; govori se također ruski i poljski. Glavnina su vjernika rimokatolici (77,3%, 2011), a ima i pripadnika Ruske pravoslavne crkve (4,1%) i dr. Broj stanovnika smanjuje se od 1991., kada ih je bilo 3 704 100, ponajprije zbog iseljavanja, a u manjoj mjeri i negativnoga prirodnog priraštaja. U međupopisnom razdoblju 1989–2001. broj stanovnika Litve smanjio se za 190 800 osoba, a 2001–11. za čak 440 600 osoba ili 12,6% stanovništva (338 700 st. zbog većeg iseljavanja od useljavanja, a 101 900 st. zbog više umrlih od rođenih osoba). Stanovnici se iseljavaju ponajprije zbog ekonomskih razloga (nezaposlenost, niski dohodak), i to uglavnom u Veliku Britaniju (49,6% iseljenih 2010) te u Irsku. Prirodni pad broja stanovnika od 1994. rezultat je smanjene stope nataliteta (od 15,4‰ u 1990. na 10,2‰ u 2012) i povećane stope mortaliteta (od 10,8‰ na 13,7‰); smrtnost je dojenčadi malena (4,9‰, 2012). Prirodni pad broja stanovnika (3,5‰, 2012) ima za posljedicu starenje stanovništva, pa je u dobi do 14 godina života samo 14,9%, u dobi od 15 do 64 godine 67,0%, a u dobi od 65 i više godina 18,1% stanovništva (2012). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. iznosi 79,4 godine, a za muškarce 68,4 godine. Ekonomski je aktivno 1 472 500 stanovnika (2012), od čega je 13,4% nezaposleno. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 8,5%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 22,5%, a u uslužnim djelatnostima 69,1% zaposlenih (2011). Udjel gradskoga stanovništva nakon II. svjetskog rata znatno je porastao, osobito zbog planske izgradnje novih gradova (Elektrėnai, Naujoji Akmenė); 1950. bilo je 28% gradskog stanovništva, a 1993. godine 68,3%, zatim se smanjio na 66,9% u 2003 (zbog iseljavanja Rusa i drugoga nelitavskog stanovništva nakon osamostaljenja Litve, a oni su pretežito živjeli u gradovima), a 2013. iznosio je 67,0%. Sveučilišta imaju Vilnius (osnovano 1579), Kaunas (1922) i dr. Glavni je i najveći grad Vilnius s 551 879 st. (2019). Ostali su veći gradovi (2019): Kaunas (286 763 st.), Klaipėda (147 898 st.), Šiauliai (100 119 st.) i Panevėžys (87 148 st.).

Gospodarstvo

U socijalističkom razdoblju nakon 1945. gospodarstvo Litve bilo je zasnovano na centralnom planiranju i podređeno interesima Sovjetskog Saveza. Razvijala se strojogradnja, metalna i prehrambena industrija, brodogradnja, proizvodnja vozila i građevnog materijala, naftna, kemijska, drvna, tekstilna industrija. Ekonomsko snaženje pratio je i porast urbanog stanovništva s 39% (1959) na 68% (1990). Do kraja 1980-ih poljoprivreda je zadržala znatan gospodarski udjel (približno 23% BDP-a 1989). Potrebe za električnom energijom vodile su izgradnji nuklearne elektrane Ignalina (potkraj 1983; drugi blok dovršen je 1987). Ekonomska tranzicija slijedila je nakon proglašenja neovisnosti (1990), te je do ulaska u Europsku uniju 2004. privatizirano više od 80% državnih poduzeća i gotovo cijeli energetski sustav (elektrana Ignalina prestala je s radom potkraj 2009). Početnu tranziciju obilježila je gospodarska kriza, znatan pad BDP-a i golema inflacija koja je uspješno smanjena s 1020% (1992) na 39,6% (1995), te na 0,7% (1999). Prosječna godišnja stopa nezaposlenosti 1994–2001. bila je 15,6%, potom opada, a od 2007. ponovno raste. Litva je 2000. primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju. BDP je postupno rastao od 7,8 milijarda USD (1995) na 22,6 milijarda USD (2004); BDP po stanovniku porastao je s 2168 USD (1995) na približno 6700 USD (2004). Rast je nastavljen i nakon ulaska u Europsku uniju do 2008., kada je iznosio 47,8 milijarda USD (14 945 USD po stanovniku). Potom je slijedila stagnacija tijekom desetak godina (2010. stopa nezaposlenosti bila je 17,8%), zatim gospodarski oporavak, a 2022. je BDP iznosio 70,3 milijarde USD (oko 24 830 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (51,8%), potom industrijski (44,2%) i poljoprivredni (4%). Razvijena je proizvodnja elektronike, strojeva, kemikalija, naftnih derivata, metala, vozila, građevnog materijala, namještaja, tekstila, prehrambenih proizvoda, i dr. U poljoprivredi prevladava uzgoj žitarica, industrijskog bilja, krmiva i povrća; najviše se uzgajaju goveda, svinje i perad. Vrijednost robnog izvoza 2021. iznosila je 40,8 milijarda USD, a uvoza 42,7 milijarda USD. U izvozu prevladavaju naftni derivati, namještaj, žitarice, duhan, drvo, vozila, električni uređaji, kemikalije, hrana, i dr. Uvozi sirovu naftu, električnu energiju, lijekove, telekomunikacijske uređaje i opremu, automobile, metale, hranu, pića, i dr. Prema udjelu u izvozu glavni su partneri Rusija (10,1%), Latvija (8,9%), Njemačka (8%), Poljska (7,4%), SAD (5,8%), Nizozemska (5,3%), Švedska (4,2%) i Estonija (4%). Najviše uvozi iz Poljske (12,4%), Njemačke (11,9%), Rusije (10,7%), Latvije (7,8%), Nizozemske (5,2%), Kine (5%) i Bjelorusije (4,1%). Nakon ekonomske tranzicije održao se visok udjel stanovništva koje je u riziku od siromaštva (2020. je iznosio 24,8%), dok je stopa nezaposlenosti 2022. bila 6%. Veličina je javnoga duga 38,4% BDP-a (2022).

Promet

Litva ima važnu prometnu ulogu u povezivanju Rusije i Bjelorusije s Baltičkim morem i srednjom Europom. Duljina željezničke mreže iznosi 1768 km (2011; elektrificirana su 122 km), a cestovne 82 911 km (od toga je 87,2% asfaltirano, 2011). Glavne prometnice povezuju Klaipėdu s Minskom preko Kaunasa i Vilniusa. Radi povezivanja baltičkih zemalja sa srednjom Europom u izgradnji je oko 1000 km duga autocesta Via Baltica od Helsinkija preko Tallinna, Rige i Kaunasa do Varšave. Unutrašnji plovni put dug je 452 km; plovidba se odvija uglavnom rijekom Njemen (glavna luka Kaunas). Glavna je morska luka Klaipėda (promet 46,6 milijuna tona 2018), koja ima trajektni (veze s Njemačkom i Švedskom) i naftni terminal (Būtingė, 8,5 milijuna tona, naftovodima je povezan s Rusijom). Međunarodne su zračne luke Vilnius (oko 5 milijuna putnika godišnje), Kaunas, Klaipėda (Palanga) i Šiauliai.

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2015. novčana je jedinica bila litas (množina litai; LT, LTL); 1 litas = 100 centai ili centų (jednina centas).

Povijest

Predci Litavaca naselili su se na obalu Baltičkoga mora polovicom I. tisućljeća pr. Kr. (→ balti). Od mnogobrojnih baltskih plemena, koja su tijekom srednjeg vijeka nestala u međusobnim ratovima ili u napadima Poljaka i Njemačkoga viteškog reda sa zapada te Mongola i Tatara s istoka ili bila asimilirana, litavska su se plemena uspjela održati. Prvi se put spominju 1009. u Quedlinburškim analima. Litavska plemena sjedinio je između 1236. i 1253. vladar Mindaugas (prije 1236–63), koji se 1251. preobratio i od pape Inocenta IV. dobio 1253. kraljevski naslov. Za njegove je vladavine započelo teritorijalno širenje Litve na područje Dnjepra i Dvine. Borbe za političko i vojno prvenstvo na tome području između Litve i Njemačkoga viteškoga reda nastavile su se i za njegovih nasljednika, osobito za vladavine litavskih velikih knezova Traidenisa, Vitenisa i Gedimina. Gedimin (litavski veliki knez 1316–41) uspio je proširiti vlast na područje susjednih ruskih država. Njegovi nasljednici Jevnut (litavski veliki knez 1341–45), Olgierd (Algirdas; litavski veliki knez 1345–77), Jagelo (litavski veliki knez 1377–92; potonji poljski kralj Vladislav II. Jagelović 1386–92) i Kestutis (suvladar Olgierdov 1345–77., litavski veliki knez 1381–82) sačuvali su teritorijalnu cjelovitost Litve, povećavši je čak novim osvajanjima (1362. bio je osvojen Kijev, 1370. bile su osvojene Galicija i Volinija). Nakon Olgierdove smrti izbio je između Jagela i Kestutisa prijestolni rat (1377–82). Nakon pobjede Jagelo je sklopio 1385. s Poljskom ugovor o uniji koja je stupila na snagu 1386. njegovom ženidbom s poljskom kraljicom Jadvigom. U zajedničkoj poljsko-litavskoj državi Litva je zadržala poseban status zahvaljujući pobuni Kestutisova sina Vitolda, koja je završila 1392. njegovim imenovanjem za potkralja, odnosno za litavskoga velikoga kneza (1392–1430). Nakon političke stabilizacije zemlje Vladislav II. Jagelović i Vitold u Grunwaldskoj (Tannenberškoj) bitki 1410. slomili su državu Njemačkoga viteškog reda učinivši poljsko-litavsku državu najjačom silom u istočnoj Europi. Nakon kratkotrajne vladavine Sigismunda (1430–40) za novoga litavskoga velikoga kneza bio je izabran Kazimir IV. Jagelović (1440–92; poljski kralj 1447–92). Za njegove vladavine poljsko-litavska država proširila se na istočno Pomorje s Gdańskom. Za Kazimirovih nasljednika središnja je vlast oslabila, što je u prvoj polovici XV. st. dovelo do velikih teritorijalnih gubitaka na istoku u korist Moskovske Velike Kneževine. Tijekom Livonskoga rata (1558–83) s Rusijom oslabljena Litva Lublinskom se unijom (1569) čvršće povezala s Poljskom, zadržavši u okviru unije određenu autonomiju.

Trećom diobom Poljske (1795) veći dio Litve pripao je Rusiji, ali je područje na lijevoj obali Njemena ostalo i dalje pod Pruskom. Ono se 1807–15. nalazilo u sastavu Napoleonova Varšavskoga vojvodstva, a zatim je pripalo Rusiji kao dio Poljskoga kraljevstva, s iznimkom područja Klaipėde, koje je ostalo pod Pruskom. Poljski ustanci 1830–31. i 1863–64. odjeknuli su i u Litvi, koja je također u razdoblju 1864–1905. bila izložena pojačanoj rusifikaciji, kojoj se oduprlo građanstvo. U I. svjetskom ratu njemačka je vojska u jesen 1915. zaposjela područje Litve. U rujnu 1917. bilo je uz potporu Nijemaca organizirano Narodno vijeće (Taryba) s Antanasom Smetonom na čelu, koje je 18. II. 1918. proglasilo neovisnu Litavsku Republiku. Protiv nove republike pobunila se 4. XII. 1918. KP Litve koja je osnovala Privremenu revolucionarnu radničko-seljačku vladu, a ona je 16. XII. zbacila vlast Nijemaca i Tarybe. Dana 22. i 23. XII. 1918. Sovjet narodnih komesara Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike priznao je Litavsku Sovjetsku Socijalističku Republiku, a na Prvome kongresu sovjeta Litve (18–20. II. 1919) bila je sastavljena vlada (Sovjet narodnog komesara Litavske Sovjetske Socijalističke Republike). Ubrzo potom provedeno je ujedinjenje Litavske i Bjeloruske Sovjetske Socijalističke Republike (Litbel) sa sjedištem u Vilniusu. Tijekom 1919. Taryba i zapadni saveznici izvršili su protuudar, koji je završio zbacivanjem socijalističke vlade i izbacivanjem postrojba sovjetske Crvene armije iz zemlje. Kada je poljska vojska 9. X. 1920. zaposjela Vilnius i okolicu, započeo je poljsko-litavski sukob, koji je bio završen tek 1938. Na temelju plebiscita održanoga 8. I. 1922. u sr. Litvi, Vilnius je 8. IV. bio pripojen Poljskoj, ali Litva nije priznala taj čin, kao ni istoznačnu odluku konferencije veleposlanika od 15. III. 1923., pa su 10. I. 1923. litavske dobrovoljačke postrojbe zaposjele područje Klaipėde. Državnim udarom u prosincu 1926. zavladala je konzervativna vlada premijera Augustinasa Voldemarasa, a predsjednik Republike ponovno je postao A. Smetona (1926–40). U ožujku 1938. Poljska je ultimatumom prisilila litavsku vladu da prizna njezino vrhovnišvo nad Vilniusom, a 22. III. Hitlerova vojska ušla je u Klaipėdu. Nakon njemačko-sovjetskoga sporazuma 1939. Litva je bila priznata interesnom sferom SSSR-a, pa je 10. X. 1939. ona sklopila sa SSSR-om sporazum o međusobnoj pomoći i stvaranju sovjetskih vojnih baza u zemlji. Međutim, 15. VI. 1940. vlada SSSR-a ultimativno je od Litve zatražila uspostavu prijateljske vlade. Sovjetske postrojbe ušle su u Litvu, a u srpnju 1940. litavska je Skupština glasovala za uključenje zemlje u SSSR. Dana 3. VIII. 1940. bila je proglašena Litavska Sovjetska Socijalistička Republika. Od lipnja 1941. do siječnja 1945. Litva se nalazila pod okupacijom njemačke vojske. Uz pomoć lokalnih kvislinških jedinica i kolaboracionista, nacisti su počinili brojne zločine nad domaćim stanovništvom, osobito Židovima i Romima. Razvio se i partizanski otpor. Nakon rata Litva je ponovno bila pripojena Sovjetskom Savezu, te joj je vraćeno područje oko Klaipėde. Također je zadržala pogranični pojas prema Bjeloruskoj Republici (uključujući Vilnius), koji joj je Sovjetski Savez priključio 1940.

U poslijeratnom razdoblju učvršćen je komunistički jednostranački režim, a nacionalistička gerila (s gotovo 20 000 pripadnika) djelovala je do sredine 1950-ih. Sovjetske vlasti su 1940–41. i 1945–52. deportirale iz Litve (uglavnom u Sibir i srednjoazijske republike) više od 200 000 ljudi. Ujedno se u razdoblju 1945–58. iz Litve iselilo oko 218 000 Poljaka, a zemlja je izbjegla veće doseljavanje ruskoga stanovništva, dijelom i stoga što je Komunistička partija Litve (LKP), kao sastavnica sovjetske komunističke partije, imala izraženije nacionalno usmjerenje. Najdulje je tu stranku vodio Antanas Sniečkus (1940–74), a potom Petras Griškevičius (1974–87). Komunistički utjecaj slabi potkraj 1980-ih, s ograničenom demokratizacijom sovjetskoga društva koju je pokrenuo Mihail Gorbačov. Od listopada 1988. LKP je predvodio Algirdas Brazauskas koji ga je potkraj 1989. osamostalio i reorganizirao u Demokratsku radničku stranku Litve (uz odcjepljenje prosovjetske frakcije). Potkraj 1980-ih javljaju se nacionalističke organizacije koje zahtijevaju državnu neovisnost; među njima je najsnažniji bio Pokret (punim imenom Litavski reformski pokret), osnovan u lipnju 1988. Kandidati koje je Pokret podupro osvajaju većinu na višestranačkim parlamentarnim izborima u veljači i ožujku 1990., Akt o obnovi državnosti donesen je 11. III. 1990., Pokret sastavlja vladu, a njegov vođa Vytautas Landsbergis postao je predsjednik parlamenta (na tom je položaju ostao do studenoga 1992. i ujedno je po privremenom ustavu obnašao funkciju šefa države). Protureformisti u sovjetskoj vlasti usprotivili su se proglašenju neovisnosti Litve te joj Moskva nameće ekonomsku blokadu i prekid opskrbe energentima (od travnja do srpnja 1990). U siječnju 1991. sovjetske vojne postrojbe i jedinice KGB-a zauzele su pojedine komunikacijske objekte u Vilniusu, ali je prevrat onemogućen masovnim narodnim okupljanjem (u sukobima je poginulo 14 civila, a više stotina ih je ranjeno). Na referendumu u veljači 1991. neovisnost je poduprlo 90% glasača (uz stopu izlaznosti od 85%). Rusija je 6. IX. 1991. priznala litavsku neovisnost (uz estonsku i latvijsku), a potom je Litva primljena u UN (17. IX. 1991). Ruska vojska povukla se do kraja kolovoza 1993., sporazumi o razgraničenju postignuti su s Latvijom (1991), Bjelorusijom (1995), Poljskom (1996) i Rusijom (1997; prema Kalinjingradskoj oblasti). Novi Ustav potvrđen je na referendumu u listopadu 1992., a na parlamentarnim izborima u listopadu i studenome pobijedila je Demokratska radnička stranka Litve te je njezin osnivač A. Brazauskas postao predsjednik parlamenta, a potom je pobijedio na prvim izravnim predsjedničkim izborima u veljači 1993. Razdoblje od uspostave višestranačja obilježeno je gotovo redovitim izmjenama vlasti na svakim izborima. Tako su nakon Brazauskasa predsjednici republike bili Valdas Adamkus (1998–2003), izabran kao neovisni kandidat centrističkog usmjerenja te desni liberal Rolandas Paksas (2003–04), a nakon što je on opozvan zbog korupcije i zlouporabe ovlasti (trgovanja povjerljivim informacijama), na predsjednički položaj vratio se Adamkus (2004–09). Prva žena na čelu države bila je Dalia Grybauskaitė (2009–19), birana dva puta zaredom kao neovisna kandidatkinja uz potporu konzervativaca i liberala, a od 2019. predsjednik je Gitanas Nausėda (izabran 2019. kao neovisni kandidat te reizabran 2024. uz potporu socijaldemokrata). Također, od 1992. izmjenjuju se vlade lijevoga (1992–96., 2001–08., 2012–20) i desnoga centra (1996–98., 1999–2000., 2008–12., 2020–24), uz vladu velike koalicije 1998–99., a 2000–01. vladu je vodila koalicija liberalnih stranaka centra; najdulje je premijer bio bivši šef države Brazauskas (2001–06). Od parlamentarnih izbora 2024. koalicijske vlade vode socijaldemokrati, a zbog političkih nesuglasica do 2026. izmijenilo se troje premijera. Litva je 2004. postala članica Europske unije i NATO-a, 2007. ušla je u Schengensko područje, a 2015. u eurozonu. Nakon ruske agresije na Ukrajinu 2022., Litva je ograničila ruski robni promet prema Kalinjingradskoj oblasti, zabranila ulazak u zemlju ruskim vozilima te snizila diplomatske odnose s razine veleposlanika na onu otpravnika poslova.

Politički sustav

Prema Ustavu od 25. X. 1992 (s više amandmana donesenih u razdoblju 1996–2022), Litva je republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Šef države je predsjednik republike. Ima široke ovlasti u određivanju vanjske i obrambene politike, pravo suspenzivnoga veta na zakone, predlaže premijera te ga, nakon potvrde parlamenta, imenuje, a na premijerov prijedlog imenuje i ministre. Predsjednika republike biraju građani na općim i izravnim izborima za razdoblje od pet godina i može biti biran najviše dva mandata uzastopno. Predsjednik može u određenim slučajevima raspustiti parlament i raspisati prijevremene parlamentarne izbore, a novoizabrani parlament u tom slučaju može tropetinskom većinom raspisati prijevremene predsjedničke izbore. Vlada obnaša izvršne funkcije vlasti, a za svoj je rad odgovorna predsjedniku republike i parlamentu, koji odobrava njezin program rada i može joj izglasati nepovjerenje natpolovičnom većinom svih zastupnika. Zakonodavna vlast pripada jednodomnom parlamentu (Seimas) s 141 zastupnikom koje za razdoblje od četiri godine građani biraju na općim i izravnim izborima (71 zastupnik bira se većinskim sustavom u dva kruga, a 70 razmjernim sustavom uz prag od 5% glasova za sudjelovanje u raspodjeli mandata). Uz zastupnike pravo predlaganja zakona imaju predsjednik republike i vlada te građani, ako skupe 50 000 potpisa birača. Parlament također može posebnom procedurom (i tropetinskom većinom) opozvati predsjednika republike u slučaju povrede Ustava. Pravo je glasa opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud, Prizivni sud, regionalni i okružni sudovi te Vrhovni upravni sud i regionalni upravni sudovi. Suce Vrhovnoga suda bira parlament na prijedlog predsjednika republike, suce Prizivnoga suda imenuje predsjednik republike, uz suglasnost parlamenta, a ostale suce predsjednik samostalno imenuje. O ustavnosti zakona te odluka i postupaka predsjednika republike i vlade odlučuje Ustavni sud od devet članova koje bira parlament (tri, uključujući njegova predsjednika, na prijedlog predsjednika republike, a po tri na prijedlog predsjednika parlamenta i predsjednika Vrhovnoga suda). Jedinice lokalne samouprave su općine (ima ih 60). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 16. veljače (1918).

Političke stranke

Socijaldemokratska stranka Litve (Lietuvos socialdemokratu partija – akronim LSDP), osnovana 1896., stranka je lijevoga centra. Autoritarni režim A. Smetone zabranio ju je 1936. te je ostala zabranjena tijekom sovjetske vlasti, a obnovljena je 1989. Od 1990. bila je u oporbi (s manjim brojem zastupnika), a na izborima 2000. sudjelovala je u koaliciji s Demokratskom radničkom strankom Litve (LDDP; proizašlom 1989. iz Litavske komunističke stranke), koja je vodila vladu 1992–96 (i u njoj sudjelovala 1998–99). Koalicija je bila prva po broju zastupnika na tim izborima, LDDP se potom priključio LSDP-u te socijaldemokrati vode koalicijske ili manjinske vlade 2001–08 (na izborima 2004. su drugi). LSDP je drugi i na izborima 2008. nakon kojih odlazi u oporbu, potom je 2012. prvi te vodi vladu, potom u njoj sudjeluje nakon izbora 2016 (na kojima je treći), ali 2017. odlazi u oporbu u kojoj ostaje i poslije izbora 2020 (na kojima ponovno osvaja treće mjesto u parlamentu). Na izborima 2024. prvi je po broju zastupnika te od tada vodi koalicijske vlade. Domovinska unija – Litavski demokršćani (Tėvynės sąjunga – Lietuvos krikščionys demokratai – akronim TS – LKD), osnovana 1993 (kao Domovinska unija), stranka je desnoga centra. Proizašla je iz Pokreta (Sąjūdis), vodeće nacionalističke antikomunističke organizacije (osnovane 1988), koja je vodila vladu 1990–92. Na izborima 1996. osvaja relativnu zastupničku većinu i sastavlja vladu, 2000. je teško poražena (pada na peto mjesto) i odlazi u oporbu u kojoj ostaje i nakon izbora 2004 (kada je treća). Pred izbore 2008. ujedinila se s Litavskim demokršćanima (te uzela sadašnje ime), prva je po broju zastupnika i ponovno sastavlja vladu (do 2012). Nakon razdoblja u oporbi (2012. i 2016. druga je u parlamentu), 2020. osvaja relativnu zastupničku većinu i vodi koalicijsku vladu (s manjim strankama centra) do 2024. kada je ponovno druga te odlazi u oporbu. Savez litavskih seljaka i zelenih (Lietuvos valstiečių ir žaliųjų sąjunga – akronim LVŽS) agrarna je i ekološka stranka, osnovana 2001. ujedinjenjem dviju manjih stranaka. Na izborima 2004. bila je peta po broju zastupnika te je potom ušla u vladu pod vodstvom socijaldemokrata. Slabije rezultate (osmo mjesto) ostvaruje na izborima 2008. i 2012. nakon kojih je u oporbi, a 2016. osvaja relativnu zastupničku većinu te do 2020. vodi koalicijske vlade. Na izborima 2020. LVŽS drugi je po broju zastupnika te prelazi u oporbu, potom na izborima 2024. ostvaruje slabiji rezultat (šesto mjesto), ali 2025. ulazi u vladu pod vodstvom LSDP-a. Radnička stranka (Darbo partija – akronim DP), osnovana 2003., populistička je stranka lijevoga centra. Na izborima 2004. bila je prva po broju zastupnika te je sudjelovala u vladi pod vodstvom LSDP-a do 2006. kada odlazi u oporbu. Na izborima 2008. pada na šesto mjesto i ostaje u oporbi, a 2012. osvaja treće mjesto u parlamentu te ulazi u vladu u kojoj ostaje i nakon izbora 2016. na kojima je teško poražena (pada na šesto mjesto). Vladu je napustila 2019., na izborima 2020. bila je peta po broju zastupnika te je ostala u oporbi, a 2024. nije uspjela ući u parlament. Liberalni pokret (Liberalų sąjūdis – akronim LS), osnovan 2006., stranka je desnoga centra. Od izbora 2008. osvaja manji broj zastupnika (najčešće je peta parlamentarna stranka, 2016. četvrta, a 2020. dijeli treće mjesto), u koalicijskim vladama pod vodstvom TS-LKD-a sudjeluje 2008–12. i 2020–24., a na izborima 2024. je ponovno peta te u oporbi. Njemenska zora (Nemuno aušra – akronim NA), osnovana 2023., populistička je stranka. Na izborima 2024. osvojila je treće mjesto po broju zastupnika te je ušla u vladu pod vodstvom LSDP-a, ali je nakon vladine krize 2026. prešla u oporbu.

Citiranje:

Litva. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 19.11.2026. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/litva>.