Tahiti, vulkanski otok u južnome dijelu Tihog oceana, najveći u polinezijskoj otočnoj skupini Društveni otoci i u Francuskoj Polineziji; 1044 km², 191 779 st. (2022). Sastoji se od dvaju vulkanskih stožaca (sjeverozapadni Tahiti Nui i jugoistočni Tahiti Iti) međusobno spojenih 1200 m širokom prevlakom Taravao. Sjeverozapadni je dio otoka veći, viši (Mont Orohena, 2241 m) i naseljeniji od južnoga (Mont Roniu, 1332 m). Mnogobrojni kraći vodotoci; najduža je rijeka Papenoo (32 km), teče u smjeru sjevera i utječe u Tihi ocean. Klima je tropska. Prosječna siječanjska temperatura 27 °C, a srpanjska 24 °C; godišnja količina oborina 1800 do 2500 mm. Uzgajaju se kokosova palma, šećerna trska, vanilija, noni, kava, tropsko voće, krušno drvo; proizvodnja i izvoz kopre, šećera, ruma; ribarstvo. Razvijen je turizam. Najveći je grad, glavna luka i sjedište uprave Francuske Polinezije Papeete. Međunarodna zračna luka (1,4 milijuna putnika, 2022). Na Tahitiju su neko vrijeme živjeli književnici Pierre Loti i Charles Nordhoff te slikar Paul Gauguin.
Stanovnici s Tonge, Samoe i Cookovih otoka naselili su ga u X–XI. st. te su razvili klansko društveno uređenje. Prvi Europljanin koji je došao do Tahitija bio je britanski istraživač Samuel Wallis 1767., Francuz Louis Antoinede Bougainville posjetio ih je 1768. ostavivši opis koji je začeo europsku percepciju otoka (i Polinezije općenito) kao prostora pastoralne idile, a prvi koji je ondje dulje boravio bio je 1769. James Cook s nekolicinom znanstvenika. Na otoku je 1788–89. boravio i brod Bounty na kojem je pošto je otplovio izbila pobuna nakon koje se dio mornara vratio na Tahiti. Jedan od klanskih vladara uspostavio je oko 1788. monarhiju (kao Pomare I.), zavladavši i okolnim manjim otocima. Iako je abdicirao 1791. nastavio je vladati do smrti 1803. kao regent za sina Pomarea II. (1791–1821) koji je prihvatio kršćanstvo te je uz pomoć britanskih protestantskih misionara nakon 1815. skršio moć preostalih klanskih vladara.Do početka 1820-ih stanovništvo je potpuno kristijanizirano te dolazi do postupne promjene tradicionalnih društvenih odnosa. Pomarea II. su naslijedili sin Pomare III. (1821–27) te kći Pomare IV. (1827–77). Protjerivanje francuskih katoličkih misionara (ubrzo nakon njihovog dolaska 1836), poslužilo je Francuskoj za intervencije 1838. i 1842. Britansko-francuski diplomatski sukob oko dominacije nad otokom i probritansko stajalište vladarice dovelo je do francusko-tahićanskoga rata (1844–46) koji je završio pobjedom Francuza te uspostavom (1847) francuskog protektorata nad Tahitijem (i ostalim otocima privjetrine u skupini Društvenih otoka). Nakon majčine smrti na prijestolje je 1877. stupio Pomare V. koji je abdicirao 1880. u zamjenu za doživotnu apanažu i zadržavanje simboličkih znakova vladarskoga statusa. Francuska je potom uspostavila izravnu vlast.
