Tiberije II. Konstantin (latinski Tiberius Constantinus, grčki Τιβέριος Κωνσταντῖνος, Tibérios Kōnstantĩnos), bizantski (istočnorimski) car (Trakija, ? – Carigrad, 14. VIII. 582). Zahvaljujući podršci cara Justina II., kojega je, radeći kao notar, upoznao u Carigradu, oko 565. imenovan je zapovjednikom ekskubitske carske garde (comes excubitorum) te je uspješno ratovao protiv Avara u Trakiji 570–571. Kada je Justin postao nesposoban samostalno vladati, Tiberije je, uzevši pritom i ime Konstantin, 574. proglašen cezarom. S carevom ženom Sofijom vodio je potom državu do Justinove smrti 578., kada se lišio Sofijina utjecaja i zavladao samostalno. Naslijedivši iscrpljujući sukob s Perzijom, uspio je pred kraj vladavine steći nadmoć zahvaljujući zapovjedniku Maurikiju. Na zapadnim je pak granicama bio manje uspješan. Stalne upade prekodunavskih Slavena, kao i početak njihova naseljavanja na prostor Trakije, Tesalije i Ilirika 580-ih carska vojska nije mogla spriječiti. Pritisnut izdatcima perzijskog rata odbio je daljnje plaćanje danka Avarima, zbog čega su oni nakon trogodišnje opsade osvojili Sirmij, najvažnije uporište na Savi. Osramoćen i bez adekvatne vojske na zapadu, morao je pristati na obnovu plaćanja danka, kao i isplatu triju zaostalih davanja. Također, bizantske posjede na Iberskom poluotoku sve više su zauzimali Vizigoti, a one na Apeninskom poluotoku Langobardi. Tiberije se 582. naglo razbolio i za cezare imenovao generale Maurikija i Germana, možda razmišljajući o obnovi administrativne podjele Carstva na dva dijela. Ipak, već u kolovozu iste godine, dan prije smrti, za jedinog je nasljednika i augusta imenovao Maurikija, zaručnika kćeri mu Konstantine. Želeći izbjeći unutarnje trzavice u dobu vanjske ugroze, bio je ravnodušan prema kršćanskim vjerskim prijeporima i nije progonio monofizite.
