epikleza (grč. ἐπίϰλησις, epíklēsis: zaziv, zagovor, snažna molba), u religiji, zaziv božjeg imena.
1. U grčkoj religiji, epitet koji se izriče umjesto samog imena nekog božanstva prigodom zaziva, a kojim se ističe osobito svojstvo ili nakana radi koje se to božanstvo zaziva – tako su npr. mornari zazivali Afroditu »sretne plovidbe« (grčki Εὔπλοια, Eúploia), a spartanski ratnici Afroditu »naoružanu« (grčki Ὠπλισμένη, Ōplisménē).
2. U kršćanskoj liturgiji, zaziv zagovora Duha Svetoga kao molba tijekom mise, koju svećenik upućuje Bogu (Ocu) moleći da se njegovim djelovanjem suština kruha i vina pretvore u Kristove tijelo i krv (→ transsupstancijacija). U istočnoj je liturgiji, uz Kristove riječi posvećenja, epikleza središnji, eksplicitni dio euharistijske službe. U zapadnoj se Crkvi izgubila eksplicitna epikleza Duha Svetoga, a ostao je implicitni zaziv prikazanja žrtve Bogu i molitve za blagoslov neposredno prije i poslije posvete hostije i vina. Nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962–65), u prvoj euharistijskoj molitvi sačuvao se implicitni zaziv iz tradicionalne latinske mise, a eksplicitne epikleze Duha Svetoga dodane su drugoj, trećoj i četvrtoj euharistijskoj molitvi. Tzv. sakramentalne epikleze izriču se u obredu krštenja, potvrde i ženidbe.
