jest, naziv za šesto slovo starocrkvenoslavenske, glagoljičke i ćiriličke azbuke, za glas /e/, te, na početku riječi i iza vokala, za /je/. Uvijek se transliterira latiničkim e. U glagoljici označava brojevnu vrijednost 6, a u ćirilici 5. Razlika u obje azbuke najveća je u slovnoj orijentaciji: glagoljičko jest okrenuto je nalijevo (), i osobito u najstarijoj glagoljici vrlo oblo izvedeno, a u ćirilici ono je okrenuto nadesno (). Najstarija glagoljička jest u sredini imaju dvije manje, usporedne crtice, od kojih gornja malo prelazi preko glavne okomite linije (npr. Sinajski psaltir: 
, Assemanijev evanđelistar: 
). U lijevom usmjerenju glagoljičkoga jest tražile su se usporedbe sa semitskim slovima za koja je, zbog smjera pisanja zdesna nalijevo, karakteristična upravo takva orijentacija. U hrvatskoglagoljskim tekstovima slovo će se priljubiti uz glavne redačke linije, a središnja će crta često posve nestati, npr. Prvotisak misala: 
