lišaji (praslavenski) (Lichenes), simbiontske zajednice sastavljene od liheniziranih gljiva (mikobionta) i jednostaničnih zelenih alga ili cijanobakterija, odnosno modrozelenih alga (fotobionta). Lihenizirane gljive mogu živjeti samo u lišajskoj zajednici. U pojedinoj zajednici katkada može sudjelovati i nekoliko vrsta modrozelenih alga. Lišaji su ekološka, a ne taksonomska kategorija, iako pojedini lišaj ima izgled jedinstvenog organizma. Lišaj je samostalna, autotrofna, fizički i ekološki čvrsto povezana obvezna simbiontska (uzajamna) zajednica u užem smislu. Većinom se lišajevi smatraju tipičnim primjerom mutualizma, u kojem oba partnera ostvaruju korist. U lišaju mikobiont dobiva od fotobionta određene vitamine (primjerice tiamin, biotin) kao i proizvode fotosinteze (šećere i šećerne alkohole), a kad je fotobiont cijanobakterija, mikobiont dobiva i fiksirani atmosferski dušik. Gljivlji partner čini približno 90 do 95% biomase lišaja, a unutar svojega tijela udomljuje izvanstaničnu populaciju alga koje čine 5 do 10% biomase. Mikobionti izdvojeni iz zajednice mogu samostalno živjeti samo u kulturi. Oni daju vanjski izgled tijela lišaja i stvaraju plodišta u kojima nastaju spore kao proizvod spolnog ili nespolnoga procesa. U lišaju se samo mikobiont može spolno razmnožavati, dok se fotobionti u zajednici ne mogu spolno razmnožavati, iako mnoge vrste fotobionata izdvojene iz lišaja mogu živjeti samostalno. Petina (19%) svih poznatih vrsta gljiva, odnosno dvije petine (42%) svih poznatih askomiceta mogu živjeti samo u lišajskoj zajednici. Danas je poznato približno 28 000 liheniziranih vrsta gljiva, gotovo isključivo iz odjeljka askomiceta, od čega je približno 1000 vrsta zabilježeno u Hrvatskoj, a samo posve rijetko bazidiomiceta (primjerice u pantropskoga lišaja Cora pavonia). Istodobno, približno 90% lišajeva grade vrste iz samo dva roda alga (Trebouxia i Trentepohlia), te vrste samo jednoga roda cijanobakterija (Nostoc).
Tijelo lišaja prema obliku može biti korasto (korasti lišaj), listasto (listasti lišaj), grmasto (grmasti lišaj) ili ljuskasto (ljuskasti lišaj). Osim uobičajenih struktura tijela lišaja, lišajske podloge i plodišta, neke vrste mogu tvoriti i posebne nositelje plodišta (podecije), te posebne strukture (sorale i izidije) koje proizvode odvojive nakupine stanica, soredije, kojima se lišaji vegetativno razmnožavaju. Sorediji se sastoje od stanica mikobionta i fotobionta te mogu graditi nove zajednice. Novi lišaj može nastati i tako da spora gljive izbačena iz plodišta lišaja padne na koloniju odgovarajuće vrste alge. Micelij gljive nastao klijanjem spore čvrsto omata svaku stanicu alge i postupno pretvara koloniju alge u lišaj. Otporni na isušivanje, lišaji mogu naseljavati negostoljubiva staništa: suhe i vruće stjenovite goleti, primorske strmce (klifove), vlažna i sjenovita mjesta, često u tolikoj količini da pretežu nad ostalim biljem, osobito u tundrama i na planinskim rudinama. Mnogi su lišaji zbog svoje iznimne osjetljivosti prema onečišćenjima zraka izvrsni bioindikatori.
Među najpoznatijim su lišajima sobov lišaj (Cladonia rangiferina) i islandski lišaj (Cetraria islandica). Lišaji sintetiziraju velik broj metabolita među kojima su zbog svojega farmakološkog učinka najinteresantniji fenolni spojevi i polisaharidi. Među fenolnim su spojevima lišajeva najbrojniji depsidi, po kemijskom sastavu srodni taninima. Većinu sekundarnih metabolita lišaja sintetizira mikobiont, a često se izlučuju iz stanica u obliku kristala. Među derivatima heterocikličkih spojeva dibenzofurana najvažnija je usninska kiselina, žuto obojeni spoj koji proizvodi gljivlji partner u nekoliko vrsta lišaja. Među antrakinonima najčešći je parietin, a u vrstama roda Cladonia često se može naći crveni naftokinon. Najvažniji su primjeri glukanskih polisaharida lihenan i izolihenan iz islandskog lišaja od kojega se proizvode ekstrakti koji se rabe za simptomatsko ublažavanje nadraženosti sluznice usta i ždrijela i povezanog suhog kašlja. Od nekih se proizvode posebna bojila za vunu, reaktivne boje od lišaja iz roda Roccella (lakmus), parfemi od primjerice hrastova lišaja (Evernia prunasti) i dr. Letharia vulpina, žuti grmasti lišaj, jedini je europski otrovni lišaj. Lišaji se pojavljuju na deblu i granama gotovo svih voćnih vrsta i razvijaju se na površini biljnih organa (epifiti). Na šljivi se najčešće pojavljuje hrastov lišaj (Evernia prunastri), a na orahu žuti lišaj (Xanthoria parietina).
Švedski botaničar i učenik Carla von Linnéa, Erik Acharius (1757–1819), smatra se osnivačem lihenologije, znanosti o lišajima. Švicarski botaničar Simon Schwendener dokazao je 1867. da je lišaj građen od gljiva i alga. Pojam lihenoflora uključuje sve svojte lišaja koje se mogu naći na određenom području (lihenoflora je u Hrvatskoj općenito slabo istražena). Poznavanju hrvatske lišajske flore znatno su pridonijeli austrijski botaničari i lihenolozi, primjerice Alexander (Sándor) Zahlbruckner (1860–1938) koji je rezultate sustavnog rada na obradbi lišajskoga materijala sakupljenog u Dalmaciji objavio u austrijskom botaničkom časopisu Österreichische Botanische Zeitschrift u tekstovima pod zajedničkim naslovom Preliminarni radovi za floru lišaja Dalmacije (Vorarbeiten zu einer Flechtenflora Dalmatiens, I–VII, 1901–19), potom Julius Baumgartner (1870–1955), August Ginzberger (1873–1940), Albert Latzel (1858–1946) te češki lihenolog Miroslav Servít (1886–1959) objavivši u radu Lišaji iz Jugoslavije (Flechten aus Jugoslavien, 1931) analizu sakupljenoga lihenološkog materijala što ga je djelomično sakupio češki botaničar Rudolf Dvořák (1874–1945). Većina podataka prikupljenih u XIX. st. te u prvoj polovici XX. st. objedinjena je za cijelo područje bivše Jugoslavije u Prodromusu flore lišaja Jugoslavije Frana Kušana. Nakon toga rađena su sporadična istraživanja, od kojih mnoga nisu službeno objavljena. Sredinom 1990-ih su ponovno pokrenuta lihenološka istraživanja u Hrvatskoj. Briološko-lihenološka sekcija najmlađa je sekcija Hrvatskoga botaničkog društva osnovana potkraj 2024.
