neohumanizam (neo- + humanizam), prosvjetiteljski pokret u XVIII. st. u Njemačkoj kojemu je bio ideal stvaranje svestrano obrazovane i skladne osobnosti, po uzoru na stare Grke. Obrazovna vrijednost pridavala se proučavanju grčkog jezika i umjetnosti. Predstavnici neohumanizma u prvom su redu klasični filozofi s njemačkog sveučilišta: Johann Matthias Gesner, Johannes August Ernesti, Christian Gottlob Heyne, arheolog J. J. Winckelmann i glasoviti jezikoslovac W. von Humboldt. U književnosti i umjetnosti neohumanizam se nije zadovoljavao oponašanjem antičkih djelâ, već je zahtijevao stvaranje u njihovu duhu. Na toj su osnovi nastala značajna djela velikih njemačkih književnika G. E. Lessinga, J. G. Herdera, J. W. Goethea, F. Schillera, F. Hölderlina.
