ostinato [~na:'~] (tal. < lat. obstinatus: ustrajan), u glazbi, općeprihvaćeni talijanski naziv za višestruko ponavljanje nekoga glazbenog (ritmičkoga, melodijskog ili harmonijskoga) obrasca uz mijenjanje ostalih glazbenih parametara. Najčešće se javlja u basovskoj dionici (tzv. ostinatni bas). Od XIII. st. bilježi se njegova uporaba kao glazbenokonstrukcijske tehnike u tzv. narodnoj, osobito plesnoj, ali i europskoj umjetničkoj glazbi, a poseban procvat doživio je u razdoblju baroka u formama poput chaconne, passacaglie, folie, ruggiera i dr. U XX. st. široko se primjenjuje u jazz i pop-glazbi, ali su ga kao motorički neobarokni ili neoklas. element rabili i istaknuti skladatelji poput B. Bartóka, I. Stravinskog, S. Prokofjeva, C. Orffa i dr.
