porezi, prisilna davanja koja građani plaćaju državi ne dobivajući protunaknadu. U suvremenim državama porezi su najvažniji izvor državnih prihoda, a od ostalih vrsta drž. prihoda razlikuju se po tom što se prikupljaju na osnovi prisile i što nisu protunaknada za neku drž. uslugu. Nameću ih administrativne jedinice (država, lokalne vlasti), a ponekad i Crkva, radi pribavljanja sredstava za podmirivanje javnih potreba, primjerice za plaćanje vojske i policije, financiranje obrazovnoga sustava, izgradnju cesta i vodovoda te isplatu mirovina ili pomoći za nezaposlene i siromašne. Porezima se ugl. ne smatraju upravne pristojbe i kazne ni korisničke naknade, koje također mogu poslužiti u svrhu prikupljanja drž. prihoda, dok se doprinosi za soc. osiguranje (zdravstveno i mirovinsko osiguranje, zapošljavanje i slično) obično smatraju porezima jer su prisilne naravi te najčešće ne postoji izravna veza između njihova plaćanja i usluge osiguranja koju pruža država. Iako je svrha poreza ponajprije prikupljanje prihoda radi financiranja rashoda, tj. ostvarivanja fiskalnih ciljeva, oni se mogu primijeniti i kao instrument različitih ekon. politika. Tako porezi mogu utjecati na raspodjelu dohotka, ostvarivanje veće zaposlenosti ili stabilnost cijena.
Povijesni pregled
Iako su se porezi pojavili vrlo rano – u Egiptu se već za dinastije Ptolemejevića (305. do 30. pr. Kr.) prikupljala glavarina – stare su civilizacije obilježavali drugačiji oblici financiranja države, npr. vlasništvo vladara nad cjelokupnom imovinom ili vlasništvo nad zemljom i prirodnim resursima. U društvima koja su se temeljila na robnom gospodarstvu, vladari su oporezivali svoje podanike uzimajući od njih dio ljetine. U staroj su Grčkoj poreze plaćali samo robovi i stranci. U Rimu su isprva svi građani plaćali porez u obliku glavarine, ali je on bio napušten u doba uspona carstva i velikoga bogatstva stečenoga ratnim osvajanjima. U I. st. pr. Kr. uvedeni su porezi na zemlju i nasljedstvo, a zatim i drugi oblici poreza, kao npr. porezi na žito i sol. U srednjem su vijeku na području Europe postojali različiti porezi (porezi na zemlju, na nasljedstvo, glavarine, različite pristojbe i naknade), koji su se plaćali kraljevima, plemstvu, a ponajviše Crkvi. Gradovi su prikupljali poreze na imovinu, kao i poreze na promet određenim vrstama dobara. Nestankom feudalizma i stvaranjem jakih centraliziranih država jača oslanjanje na prihode od vlastite imovine vladara te od poreza na zemlju, a zatim na prihode od prometa različitim dobrima za široku potrošnju. Tada se prvi put javio otpor prema porezima na potrošnju, za koje se smatralo da više opterećuju siromašne od bogatih. Potkraj XIX. i poč. XX. st. sve se veća pozornost poklanjala pravednosti u oporezivanju i izdašnosti poreznoga sustava te su se pojavili porezi na dohodak. Oni su isprva bili razmjerni, a zatim se, u većini zemalja poč. XX. st., uvelo i progresivno oporezivanje dohotka.
Klasifikacija poreza
Postoji velik broj poreznih oblika, od kojih su najčešći: porezi na dohodak, porezi na plaće, porezi na dobit, opći i posebni porezi na promet, porezi na nasljedstvo, porezi na imovinu, porezi na izdatke i carine. Radi olakšavanja međunar. usporedbe poreznih sustava i ocjene njihove primjerenosti za ostvarivanje ciljeva oporezivanja, javila se potreba za njihovim usustavljivanjem. Pritom se najčešće primjenjuje podjela poreza na izravne ili direktne i neizravne ili indirektne. Kao kriterij takve podjele najčešće se navodi tzv. prevaljivost. Izravni porezi namijenjeni su osobama koje ih plaćaju, dok se kod neizravnih poreza očekuje da će ih osoba koja ih plaća »prevaliti« na druge osobe, odn. da će za iznos poreza koje plaća oštetiti druge osobe. Izravni porezi opterećuju osobe te su obično oblikovani tako da je njihova visina izravno vezana uz gosp. snagu poreznih obveznika, koja se izražava s pomoću njihova dohotka ili neto imovine. Izravni su porezi: porez na dohodak, porez na neto imovinu, porez na izdatke te porez na nasljedstvo. Porezi na dohodak obično se nameću na ukupan neto dohodak osobe, najčešće umanjen za neki iznos koji odražava egzistencijalni minimum, pri čem se u većini slučajeva uzimaju u obzir okolnosti koje mogu utjecati na sposobnost osobe da plati porez, kao što su bračni status, broj djece i njihova dob te zdravstv. stanje. Porezi na neto imovinu nameću se na neto vrijednost imovine osobe, odn. na razliku između njezine imovine i obveza, a mogu se uzeti u obzir osobne okolnosti poreznog obveznika. Porezi na izdatke ili porezi na potrošnju oporezuju sav dohodak osim onoga usmjerenog u štednju. Porezi na nasljedstvo mogu se uvesti kod ostavitelja nasljedstva ili kod nasljednika. Obično se uzimaju u obzir osobne okolnosti poreznog obveznika pa tako i njegova neto imovina. Neizravni su porezi npr. opći i posebni porezi na promet, porez na dodanu vrijednost i carine. Opći porezi na promet obično opterećuju velik dio izdataka potrošača i nameću se na gotovo sva dobra i usluge. Mogu biti jednofazni, odn. naplaćivati se samo u fazi maloprodaje, ili se mogu prikupljati u svim fazama proizvodno-distribucijskoga procesa. Danas je u većini zemalja u primjeni porez na dodanu vrijednost, koji je neto ukupni porez na promet; iako se plaća u svakoj fazi, poreznim je obveznicima dopušteno da od svoje porezne obveze odbiju porez na promet sadržan u cijeni intermedijarnih dobara i usluga koje nabavljaju. Posebni porezi na promet ili trošarine, odn. akcize, porezi su koji se nameću na pojedina dobra ili usluge. Mogu biti specifični, tj. plaćaju se prema jedinici mase, duljine, volumena ili nekih drugih značajki poreznog objekta, ili ad valorem, što znači da su izraženi u postotku od vrijednosti oporezovanoga dobra ili usluge. Porezi se također mogu podijeliti prema objektu oporezivanja, pri čem su osnovne vrste objekata oporezivanja osobe, imovina i gosp. aktivnosti. Porezi koji se vezuju uz osobe jesu npr. glavarina kod fizičkih te porezi na tvrtku kod pravnih osoba. Gosp. aktivnost, odn. tokovi koji proizlaze iz gosp. procesa najznačajniji su objekti oporezivanja. Porezi na gosp. aktivnost primjerice su porezi na promet i porezi na dohodak. Porezi se mogu podijeliti i prema načinu oporezivanja, učincima oporezivanja, ciljevima i namjeni poreza i dr.
Porezna načela
Dobar porezni sustav trebao bi se zasnivati na primjeni dvaju osnovnih načela, načela učinkovitosti i načela pravednosti. Pravednost u oporezivanju odnosi se na pravednu raspodjelu poreznoga tereta, o kojoj govore načelo gospodarske snage i načelo korisnosti. Načelo gosp. snage nalaže da se teret poreza raspodijeli na građane sukladno njihovoj sposobnosti za plaćanje poreza, odn. prema gosp. snazi, tj. da oni koji se nalaze u jednakom položaju plaćaju jednak iznos poreza, što se naziva horizontalnom jednakošću u oporezivanju. Iz načela gosp. snage proizlazi zahtjev da se teret poreza mora raspodijeliti pravedno među onima koji se nalaze u različitom gosp. položaju. Taj se zahtjev naziva i zahtjevom za ostvarivanje vertikalne jednakosti. Vertikalna se jednakost postiže ako osobe s većim dohotkom plaćaju više poreza od osoba s nižim dohotkom. Pritom načelo pravednosti ne daje jednoznačan odgovor na pitanje koliko više poreza trebaju plaćati oni s većim dohodcima, odn. treba li iznos poreza rasti razmjerno s porastom dohotka, ili pak više ili manje od toga. Primjena načela pravednosti ovisi o sustavu vrijednosti i etičkim prosudbama društva. Prema načelu korisnosti, porezi se mogu smatrati naknadom za korisnost koju građanima pruža određeno javno dobro ili usluga pa bi pojedinci poreze trebali plaćati u skladu s primljenom korisnošću. To se načelo može primijeniti samo u rijetkim slučajevima, budući da većinu javnih dobara ne koristi pojedinačni građanin, nego društvo u cjelini, a postoje i javna dobra kao što je npr. javna sigurnost, korisnost koje građani ne mogu precizno ocijeniti dok god žive u miru i sigurnosti. Osim pravednosti, od poreznoga se sustava očekuje i učinkovitost, tj. država bi trebala prikupljati poreze uz što manje troškove. Učinkovitost u oporezivanju podrazumijeva niske troškove plaćanja poreza za porezne obveznike, niske adm. troškove naplate poreza te što manji višak poreznog opterećenja. Ovaj je treći zahtjev povezan s činjenicom da porezi mogu utjecati na odluke gosp. subjekata. Ako se npr. uvede porez na neko dobro, može se smanjiti potražnja toga dobra, a povećati potražnja nekoga drugog u cijeni kojega je sadržano manje ili nimalo poreza. Na taj način oni mijenjaju strukturu potrošnje u odnosu na onu koja bi postojala kada poreza ne bi bilo, što je racionalno, ali se može smatrati nepovoljnim jer izvorna struktura potrošnje pruža potrošačima više zadovoljstva od strukture potrošnje prilagođene porezima. Promjena ponašanja gosp. subjekata koju uzrokuju porezi naziva se viškom poreznog opterećenja. Što je taj višak manji, to je porez učinkovitiji. Promjenom ponašanja nije moguće smanjiti ili izbjeći paušalne poreze, tj. poreze koje svaki građanin mora platiti bez obzira na imetak, dohodak, dob i ostale osobine i osobne okolnosti. Zbog toga oni ne uzrokuju nastanak viška poreznog opterećenja. No budući da paušalni porezi zanemaruju sposobnost plaćanja poreza, oni krše načelo pravednosti u oporezivanju. Očito je da su načela oporezivanja međusobno proturječna: što su porezi učinkovitiji, to su manje pravedni.
Učinci poreza
Porezi mogu utjecati na ponašanje gosp. subjekata. U teoriji javnih financija posebna se pozornost posvećuje učincima oporezivanja na potrošnju, ponudu rada, štednju i investiranje. Učinci oporezivanja ovise prije svega o tom tko snosi teret poreza, odn. o tzv. poreznoj incidenciji. Razlikuje se zakonska porezna incidencija, koja određuje koja osoba, prema odredbama zakona, treba platiti porez, i ekonomska porezna incidencija, koja pokazuje tko doista snosi teret poreza. Budući da se neki porezi mogu »prevaliti«, osobe koje plaćaju porez ponekad nisu one čiji se gosp. položaj zbog njega pogoršava. Ekon. incidencija poreza na dobra ovisi o reakciji prodavača i potrošača na uvođenje poreza. Što su potrošači osjetljiviji na promjenu cijene nekoga dobra, lakše će svoju potražnju usmjeriti na potrošnju nekih drugih dobara. Ako je ta osjetljivost velika, prodavači nakon uvođenja poreza neće povećati cijene oporezovanih dobara te će na sebe preuzeti sav ili veći dio poreznoga tereta. Oporezivanje rada može utjecati na ponudu rada koja se mjeri brojem sati rada. Zbog uvođenja poreza na plaće, osoba može odlučiti raditi više kako bi svoj neto dohodak održala nepromijenjenim ili pak može odlučiti raditi manje, jer se pod utjecajem oporezivanja smanjuje neto dohodak koji ona propušta ako se odmara umjesto da radi. Oporezivanje rada dovodi, dakle, do dvaju suprotnih učinaka. Istraživanjima se pokazalo npr. da oporezivanje rada ima vrlo malen učinak na broj sati rada muškaraca, ali da udane žene smanjuju svoju ponudu rada kada se pod utjecajem oporezivanja smanje njihove plaće. Oporezivanje dohodaka od štednje (kamata ili dividendi) može promijeniti odluke o štednji. Kod oporezivanja štednje također se javljaju dva suprotna učinka, koja imaju gotovo jednako djelovanje, te porezi imaju zanemariv neto učinak na štednju. Porezi, kao što je npr. porez na dohodak trg. društava, mogu utjecati na sklonost trgovačkih društava prema ulaganju u strojeve, računala, namještaj i sličnu materijalnu imovinu. Taj je utjecaj najčešće negativan. Budući da porezni propisi različito tretiraju različite vrste imovine, oporezivanje utječe i na strukturu ulaganja u materijalnu imovinu. Konačno, visoke porezne stope mogu utjecati na ponašanje poreznih obveznika tako što potiču poreznu utaju i izbjegavanje poreza. Porezna utaja podrazumijeva poduzimanje radnji kojima se na nezakonit način izbjegava plaćanje porezne obveze, dok je izbjegavanje poreza zakonski dopuštena promjena ponašanja radi smanjenja porezne obveze.
Porezni sustav Republike Hrvatske
Porezni sustav RH sastoji se od više poreza te je usklađen sa smjernicama Europske unije i poreznim sustavima država članica. Dijeli se na državne poreze, županijske poreze, gradske ili općinske poreze, zajedničke poreze, poreze na dobitke od igara na sreću i naknade za priređivanje igara na sreću te naknade za priređivanje nagradnih igara.
Državni porezi obuhvaćaju porez na dodanu vrijednost, porez na dobit te posebne poreze ili trošarine.
Porez na dodanu vrijednost uveden je 1. I. 1998. Obračunava se u svakoj fazi proizvodno-prodajnog ciklusa, ali samo na iznos dodane vrijednosti koja se oblikovala u toj fazi, a ne na cjelokupnu vrijednost proizvodnje. Predmet su njegova oporezivanja isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik, stjecanje dobara unutar Europske unije uz naknade te isporuka novih prijevoznih sredstava. Obveznici poreza na dodanu vrijednost osobe su koje samostalno obavljaju neku gospodarsku djelatnost, bez obzira na svrhu i rezultat te aktivnosti, te osobe koje povremeno isporučuju nova prijevozna sredstva poput građana ili ministarstava. Obvezu plaćanja imaju i osobe koje na području Hrvatske nemaju sjedište, poslovnu jedinicu, prebivalište ili uobičajeno boravište, a u tuzemstvu obavljaju isporuke dobara ili usluga kojih je mjesto oporezivanja u Hrvatskoj, te tijela državne vlasti i uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, komore i druga tijela s javnim ovlastima ako obavljaju gospodarsku ili drugu djelatnost, a neoporezivanje kojih bi dovelo do znatnog narušavanja načela tržišnog natjecanja. U skladu sa Zakonom o porezu na dodanu vrijednost primjenjuju se stope oporezivanja od 0%, 5%, 13% i 25%. Opća stopa od 25% primjenjuje se na sav promet dobara i usluga, osim onih na koje se primjenjuju snižene stope i porezna oslobođenja. Snižena stopa od 13% primjenjuje se npr. na usluge smještaja u hotelima ili objektima slične namjene te pripremanje i posluživanje jela u ugostiteljskim objektima. Stopa od 5% primjenjuje se npr. na sve vrste kruha, mlijeka, knjige stručnog, znanstvenog, umjetničkog, kulturnog i obrazovnog sadržaja, školske i sveučilišne udžbenike, znanstvene časopise, lijekove, medicinsku opremu, dječju hranu, isporuku svježeg ili rashlađenog mesa, ribe, povrća, svježeg i suhog voća. Stopa od 0% primjenjuje se na isporuku i ugradnju solarnih ploča na stambene objekte i zgrade koje se koriste za aktivnosti od javnog interesa. Porez na dodanu vrijednost obilježava neutralnost u domeni poduzetništva: njegovom ispravnom primjenom ne dovodi se u prednost nijedan rad u odnosu na drugi, tj. izbjegava se mogućnost iskrivljavanja domaće proizvodnje i potrošnje.
Porez na dobit uveden je 1994. Obveznici toga poreza trgovačka su društva i druge pravne i fizičke osobe koje gospodarsku djelatnost obavljaju samostalno, trajno i radi ostvarivanja dobiti, dohotka ili prihoda te drugih gospodarski procjenjivih koristi. Predmet njegova oporezivanja jest dobit koja se utvrđuje, prema računovodstvenim propisima, kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza, a koja je uvećana ili umanjena u skladu s odredbama Zakona o porezu na dobit. U okviru poreza na dobit naplaćuju se stope od 10% ako su u poreznom razdoblju ostvareni prihodi do 1 000 000 eura, te 18% ako su u poreznom razdoblju ostvareni prihodi veći od 1 000 000 eura.
Posebnim porezima, odnosno trošarinama oporezuje se promet individualnih proizvoda. Obračunavaju se u apsolutnom iznosu po jedinici mjere proizvoda (kilogram, hektolitar, komad), a ponekad u postotku vrijednosti kupljene robe ili kombinacijom tih dviju metoda. Obveznici su plaćanja tih poreza proizvođači ili uvoznici, tj. svi oni koji provode nabavu i primitak proizvoda iz inozemstva, osim ako su prema carinskim propisima oslobođeni plaćanja. Nakon poreza na dodanu vrijednost po veličini su drugi prihod državnog proračuna. Prednost trošarina jest to što obuhvaćaju mali broj obveznika, pa se zato jednostavnije prikupljaju, a najčešće se primjenjuju usporedno s porezom na dodanu vrijednost. Prva trošarina u RH uvedena je na kavu 1993., a slijedile su je trošarine na naftne derivate, duhanske proizvode, alkohol, motorna vozila, plovila, zrakoplove i osiguranja.
Županijski porezi su porez na nasljedstva i darovanje, porez na cestovna motorna vozila, porez na plovila i porez na automate za zabavne igre.
Obveznici poreza na nasljedstva i darovanje fizičke su i pravne osobe koje naslijede, prime na dar ili steknu po drugoj osnovi bez naknade gotov novac, novčane tražbine i vrijednosne papire te pokretnine iznad određene vrijednosti. Porez na nasljedstva i darove naplaćuje se po stopi od 4%, nakon odbitka dugova i troškova što se odnose na imovinu na koju se plaća taj porez.
Obveznici poreza na cestovna motorna vozila pravne su i fizičke osobe koje su na dan registracije, odnosno ovjere produljenja važenja prometne dozvole njihovi vlasnici ili korisnici upisani u prometnu dozvolu. Plaća se jednom na godinu prigodom registracije, a prema snazi motora iskazanoj u kW i starosti vozila.
Porez na plovila plaća se godišnje ovisno o nekim osobinama plovila (duljini, postojanju kabine, snazi motora).
Obveznici poreza na automate za zabavne igre pravne su i fizičke osobe koje automate za zabavne igre stavljaju u uporabu u zabavnim klubovima, ugostiteljskim objektima i drugim javnim prostorima.
Općinski ili gradski porezi su porez na potrošnju, porez na nekretnine, porez na korištenje javnih površina te porez na promet nekretnina.
Toj je kategoriji poreza do 2024. pripadao i prirez porezu na dohodak, koji je potom ukinut te su općinska i gradska vijeća dobila mogućnost samostalnog propisivanja visine poreznih stopa poreza na dohodak za godišnji porez na dohodak u zakonom propisanim granicama.
Obveznici poreza na potrošnju pravne su i fizičke osobe koje pružaju ugostiteljske usluge, a predmet su oporezivanja prodajne cijene pića koja se prodaju u ugostiteljskim objektima, a u koje nije uključen porez na dodanu vrijednost. Obračunava se po stopi od 3%.
Porez na nekretnine plaćaju fizičke i pravne osobe koje su vlasnici nekretnina. Oporezuje se četvorni metar korisne površine, a visinu poreza propisuje predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave. Naplaćuje se po stopi od 0,60 do 8,00 eura/m². Porez se ne plaća na nekretnine koje služe za stalno stanovanje, koje se dugoročno iznajmljuju, koje se ne mogu koristiti zbog prirodnih nepogoda ili drugih razloga (npr. narušene statike, nepostojanja infrastrukture), koje su u javnoj funkciji, u vlasništvu grada ili općine na području kojih se nalaze ili u vlasništvu socijalno ugroženih osoba.
Predmet oporezivanja porezom na korištenje javnih površina jesu površine u korištenju koje definira (te propisuje njihovu uporabu) predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.
Obveznici poreza na promet nekretnina stjecatelji su vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj, kada se na takvo stjecanje ne plaća porez na dodanu vrijednost. Osnovica toga oblika poreza jest tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze, tj. cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze. Porez se naplaćuje po stopi od 3%.
Zajednički porez jest porez na dohodak. Njegovi su izvori dohodak od nesamostalnog rada, odnosno plaće i mirovine, dohodci od samostalne djelatnosti, imovine, imovinskih prava i kapitala te drugi dohodci, dok pojedini primitci poput nagrada učenicima i studentima ili primitaka putem učeničkih i studentskih udruga do zakonom određenih iznosa nisu oporezivi.
Naplaćuje se po nižoj i višoj stopi. Prva se odnosi na iznos do 60 000 eura na godinu, ili do 5000 eura na mjesec, a druga na iznos veći od toga. Obveznici su plaćanja poreza na dohodak sve fizičke osobe koje ostvare dohodak u RH. Osnovica poreza umanjuje se za osobni odbitak (neoporezivi dio dohotka, a čine ga osnovni osobni odbitak i odbitak za uzdržavane članove obitelji i invalidnost). Od 2024. porezne stope poreza na godišnji dohodak utvrđuju jedinice lokalne samouprave (njihova predstavnička tijela), i to općine nižu stopu u rasponu od 15 do 20%, a višu stopu u rasponu od 25 do 30%, gradovi nižu stopu u rasponu od 15 do 21%, a višu stopu u rasponu od 25 do 31%, veliki gradovi i županijska sjedišta nižu stopu u rasponu od 15 do 22%, a višu stopu u rasponu od 25 do 32% te Grad Zagreb nižu stopu u rasponu od 15 do 23%, a višu stopu u rasponu od 25 do 33%. Ako predstavnička tijela ne donesu odluku o visini poreznih stopa, primjenjuju se niža stopa od 20% i viša stopa od 30%. Te se stope odnose na dohotke od nesamostalnoga rada, samostalne djelatnosti i druge dohotke, dok se na tzv. konačni dohodak (od imovine i imovinskih prava, kapitala i druge dohotke) primjenjuju stope od 12% te, rjeđe, od 24% i 36%.
Porezi na dobitke od igara na sreću i naknade za priređivanje igara na sreću obuhvaćaju lutrijske igre, igre u casinima, igre klađenja, igre na sreću na automatima te naknadu za priređivanje prigodnih jednokratnih igara na sreću. Fizičke osobe koje stječu dobitak plaćaju poreze na dobitak od lutrijskih igara na sreću i na dobitak od igara klađenja (po stopama od 10%, 15%, 20% i 30%, ovisno o osnovici), a priređivači igara plaćaju mjesečne i godišnje naknade te jednokratne naknade, prema stopama od 10% (za lutrijske igre), 15% i 25% (za igre u casinima), 5% (za igre klađenja), 25% (za igre na sreću na automatima) i 5% (za prigodno jednokratno priređivanje igara na sreću), ovisno o osnovicama, odnosno ukupnoj vrijednosti uplata ili zbroju dnevnih obračuna.
Posljednji dio poreznog sustava u RH jest naknada za priređivanje nagradnih igara. Njezina je najvažnija stavka uplata priređivača nagradnih igara u korist Hrvatskoga Crvenoga križa. Od utvrđene vrijednosti fonda nagradnih igara priređivači plaćaju naknadu u iznosu od 5% u korist Hrvatskoga Crvenoga križa.
