sanitet (austrijski njemački Sanität < latinski sanitas, genitiv sanitatis: zdravlje).
1. U vojništvu, dio oružanih snaga koji se brine za očuvanje zdravlja, liječenje i osposobljavanje za službu oboljelih, ozlijeđenih ili ranjenih pripadnika oružanih snaga, te za opskrbu zapovjedništava, postrojbi i ustanova lijekovima i drugim sanitetskim materijalima. U nekim zemljama vojni sanitet provjerava i ocjenjuje zdravstvenu sposobnost ljudi za službu u oružanim snagama. Organiziran je u ustanove (bolnice, instituti) i postrojbe s odgovarajućim stručnim kadrom (liječnici, veterinari, farmaceuti, više, srednje i niže medicinsko osoblje) te potrebnim sredstvima i opremom (lijekovi, instrumenti, sanitetska vozila i dr.). U miru, osim svoje osnovne zadaće, liječenja, provodi sve potrebne preventivne higijenske i profilaktičke mjere, organizira i provodi poduku iz prve pomoći i samopomoći, školuje, stručno usavršava i podučava osoblje, a u ratu se brine i za evakuaciju ranjenih i oboljelih u vojne ili civilne zdravstvene institucije.
Sanitet se javio već u starom vijeku u vojsci perzijskoga kralja Kira Starijega (VI. st. pr. Kr.), a rimski je car Klaudije u I. st., uz organizirane vojne bolnice i zdravstvena učilišta, uveo liječnike u postrojbe. U srednjem je vijeku vrlo malo liječnika bilo u vojnim postrojbama, nije bilo organiziranog izvlačenja ranjenika s bojišta, a medicinska se pomoć pružala uglavnom nakon bitke, pa je broj mrtvih bio izrazito velik, a amputacije uobičajene; higijeni se nije pridavala pozornost, te su vladale zarazne bolesti i epidemije kuge, kolere, tifusa, tetanusa i plinske gangrene. Pojavom vatrenoga oružja povećao se broj ranjenika i težina ozljeda, što je dovelo do potrebe ustrojavanja bolje sanitetske službe. Prva napredna sanitetska mreža u svijetu postojala je početkom XVIII. st. u Hrvatskoj u okviru vojnoga ustroja sanitarnoga kordona prema Osmanlijama, a prvim ratnim sukobom u kojem je postojao suvremeni sanitet smatra se Prusko-francuski rat (1870–71). Topničko je oružje u I. svjetskom ratu uzrokovalo rane često praćene teškim infekcijama, pa je bilo nužno približiti kiruršku pomoć fronti. Bila su uvedena sanitetska vozila za evakuaciju i skupine za nošenje ranjenika, te organizirane poljske vojne bolnice. Između dvaju ratova uvedeno je načelo etapnoga liječenja, u kojem se na razini bojne ustrojava previjalište, kirurška pomoć na razini divizije, a većina lakše ranjenih zadržava se i liječi u diviziji ili u bolnicama korpusa, dok se teže ranjene upućuje na liječenje u civilne bolnice u pozadini. U organizaciji sanitetske službe u II. svjetskom ratu prednjačio je SAD, s organizacijom na pet razina: pukovnije, divizije, armije, dublje pozadine, te teritorija SAD-a. Svaka je od tih razina (ešelon) imala svoje posebne zadaće u procesu evakuacije, zdravstvene skrbi i liječenja. Taj se razinski sustav održao do danas, a obično se ustrojavaju četiri razine, od kojih su samo niže dio vojnog ustroja (npr. u Oružanim snagama RH organiziraju se timovi prve razine, tj. zdravstvene zaštite razine opće zdravstvene potpore, i timovi druge razine, tj. specijalističke zdravstvene potpore, dok se više razine oslanjaju na civilni zdravstveni sustav).
U Republici Hrvatskoj sanitet se počeo razvijati uoči Domovinskoga rata, kada je potkraj 1990. ministar zdravstva osnovao Štab zdravstva Republike Hrvatske, koji je za potrebe sanitetskoga zbrinjavanja policijskih postrojba početkom 1991. prerastao u Štab saniteta, a šireći podršku na postrojbe MORH-a, i u Glavni štab saniteta Republike Hrvatske. Osnutkom Hrvatske vojske sredinom rujna 1991., povećao se broj aktivnih branitelja, a time je narasla i potreba za većim brojem liječnika i pratećeg osoblja. Glavni štab saniteta prerastao je u Glavni sanitetski stožer Republike Hrvatske (GSSRH), u potpunosti zasnovan na civilnom zdravstvu. Nakon duže pripreme unutar Hrvatske vojske, a pod ravnanjem GSSRH-a, razvijao se vojni sanitet, te je u svibnju 1992. došlo do odvajanja onoga dijela koji se bavi evakuacijom ranjenika uz pružanje prve pomoći, a GSSRH je postao Krizni stožer Ministarstva zdravstva RH. Posebnost hrvatskoga saniteta u Domovinskom ratu bile su mobilne kirurške ekipe za pružanje najkvalitetnije zdravstvene skrbi postrojbi u ofenzivnom nastupu, ili pri otežanom evakuacijskom putu ranjenika. Sve civilne bolnice uz bojišnicu (od Osijeka preko Vinkovaca, Slavonskoga Broda, Siska, Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika do Dubrovnika) postale su ratne bolnice. Potaknuta niskom stopom smrtnosti među ranjenim hrvatskim vojnicima, američka je vojska u ofenzivnoj fazi nastupa u američko-iračkom ratu 2003. po hrvatskom modelu uvela mobilne kirurške ekipe.
2. U medicini, zastarjeli opći naziv za organizaciju zdravstvene službe.
