Hrvatsko zagorje, geografsko-povijesna regija sjeverozapadne Hrvatske; obuhvaća oko 2200 km². Najveći dio Hrvatskoga zagorja leži u Krapinsko-zagorskoj županiji (1229 km²), a manji dijelovi u Varaždinskoj (696 km²) i Zagrebačkoj županiji (251 km²). Ima 231 968 stanovnika (2021) i jedno je od najgušće naseljenih dijelova Hrvatske (106,6 st./km²; znatno više od državnoga prosjeka koji iznosi 68,4 st./km²). Najgušće su naseljeni prostori (upravna područja) gradova Zaprešića (448 st./km²), Zaboka (250 st./km²) i Krapine (241,6 st./km²), a najrjeđe prostor uz granicu sa Slovenijom (Zagorska Sela 36,4 st./km²) i sjeveroistok Zagorja (Budinšćina 39,7 st./km²). Njegov sjeverni dio gravitira Varaždinu, a južni Zagrebu. Hrvatsko zagorje prepoznatljivo je po brežuljkastom reljefu ispresijecanom mnogobrojnim manjim riječnim tokovima (dolinama). Obuhvaća nizine porječja rijeka Krapine, Sutle i Bednje (gornji tok) i padine (prigorja) mnogobrojnih niskih gora: Desinićka gora (505 m), Kuna gora (520 m), Brezovica (531 m), Strahinjščica (Strahinčica; 846 m) i Ivanščica (Ivančica; 1060 m). Sjeverno i sjeverozapadno od toga područja leži Maceljsko gorje (718 m) s Ravnom gorom (680 m), istočno Kalnik (643 m), jugoistočno Medvednica (1030 m). U pružanju gorja postoje pravilnosti, stoga se ističe nekoliko gorskih nizova. Gorja su građena uglavnom od paleozojskih karbonatnih stijena i mezozojskih vapnenaca i dolomita, a prigorja, pobrđa i zavale od tercijarnih i kvartarnih sedimenata (lapor, pješčenjak, glina). Riječne i potočne doline sadržavaju holocenske naslage. Duž rasjeda (toplice) ima eruptivnoga kamenja (andezit, dijabaz i dr.); u tercijarnim sedimentima ima smeđeg ugljena i lignita, koji se više ne iskorištava (iskorištavanje je uglavnom obustavljeno tijekom 1960-ih). Veliki nagibi reljefa, razlike u geološkom sastavu i ljudske aktivnosti utječu na stvaranje derazijskih procesa, osobito spiranja i kliženja tla. Zagorje je područje prijelaznih tektonskih obilježja (na dodiru panonske tektonske mase, Alpa te unutrašnjih Dinarida) zbog kojih nastaju rasjedi (termalni izvori, toplice) i potresi (Ivanec 1973., Ivanščica 1983., Gornja Bistra 1990., Sveti Matej 1997). Prema Köppenovoj klasifikaciji klima Hrvatsko zagorje ima umjereno toplu vlažnu klimu s toplim ljetom (Cfb). Prosječna godišnja temperatura 9 °C do 12 °C; godišnja količina oborina 900 do 1200 mm (oborine su donekle ravnomjerno raspoređene tijekom cijele godine). Najhladnija je dolina rijeke Sutle (osobito sutjeska Zelenjak), jer je otvorena prema sjeveru. Doline Krapine, Bednje i Sutle sve do potkraj XIX. st. bile su poplavne i slabije nastanjene. Do danas su njihovi riječni tokovi uređeni pa su dodirni prostori dolina i prigorja postali najnaseljeniji dijelovi Zagorja. Najpovoljnije uvjete za naseljavanje imaju prigorja, odnosno brežuljkasti pojas između 200 i 400 m visine. U Hušnjakovu se nalazi jedno od najvećih i najbogatijih (paleolitičkih) nalazišta neandertalskoga pračovjeka u svijetu. U rimskom je razdoblju naseljenost ovoga kraja bila definirana rimskom prometnicom Sisak (Siscia) – Ptuj (Poetovio), te termalnim izvorima (Varaždinske Toplice, Aquae Iasae). Isprva su (srednji vijek) naseljeni viši dijelovi prigorja, a potom (od XVI. st.) i niži. Na početku XIX. st. Hrvatsko zagorje bilo je najgušće naseljen hrvatski prostor, a od polovice XIX. st. do polovice XX. st. najjače emigracijsko područje sjeverne Hrvatske (iselilo se više od 150 000 ljudi, uglavnom u Slavoniju). Za Hrvatsko zagorje karakteristični su mnogobrojni sitni (do 3 ha) i raštrkani poljoprivredni posjedi na kojima se uzgajaju kukuruz, krumpir, povrće, krmno bilje, vinova loza, voće (jabuka, šljiva), i dr. Rašireno je stočarstvo (uglavnom svinja i govedo) te peradarstvo. Tekstilna (Oroslavje, Zabok, Krapina, Zlatar, Klanjec, Ivanec), metalna (Donja Stubica, Ivanec), prehrambena (Zlatar Bistrica), drvna (Novi Marof, Zabok) industrija; proizvodnja porculana (Pojatno), stakla, plastike, odnosno ambalaže (Hum na Sutli), građevnoga materijala (Zlatar, Krapina); metalurgija (Kumrovec), i dr. Raširena je kućna radinost (pletarska roba, obradba drva, čipkarstvo). Razvijen je turizam (izletnički, seoski, lječilišni, hodočasnički, lovni i dr.). Mnogobrojni su stari gradovi i dvorci (Trakošćan, Veliki Tabor, Miljana, Bežanec, Gornja Bedekovčina, Gorica, Dubrava, Mali Tabor, Bračak, Novi Marof, i dr.), toplice (Varaždinske, Krapinske, Stubičke, Tuheljske, ranije i Sutinske), izletišta, hodočasnička mjesta (Marija Bistrica). Željeznička pruga Zagreb–Varaždin i autocesta Zagreb–Macelj (A2) glavne su prometnice (veza sa srednjom i zapadnom Europom). Glavna su naselja Krapina (4201 st., 2021) i Zaprešić (18 768 st.); ostala naselja: Ivanec (4997 st.), Zabok (3408 st.), Oroslavje (3253 st.), Bedekovčina (3119 st.), Zlatar (2825 st.), Donja Stubica (2121 st.), Pregrada (1870 st.), Novi Marof (1810 st.), Stubičke Toplice (1775 st.), Varaždinske Toplice (1606 st.), Zlatar Bistrica (1393 st.), Krapinske Toplice (1257 st.), Veliko Trgovišće (1193 st.), Radoboj (1131 st.), Marija Bistrica (1045 st.), Hum na Sutli (957 st.), Mihovljan (956 st.).
Prvi tragovi nastanjenosti potječu još iz prapovijesti. Tako su na području Krapine kod Hušnjakova brda, u špilji Vindiji kraj Donje Voće i Vuglovcu pronađeni ostatci vrste Homo neanderthalensis iz srednjega paleolitika. Tragovi ljudske djelatnosti upućuju na neolitičko, eneolitičko i brončano doba. U željeznom dobu na području Hrvatskoga zagorja obitavale su ilirsko-panonske plemenske skupine Jasa, koje su Rimljani porazili tijekom I. st. pr. Kr. i njihovo područje uključili u sastav provincije Panonije. Najznačajnija rimska središta nastala su na prostoru današnjih Varaždinskih Toplica, koji je u doba kasne antike postao središtem biskupije i cijeloga područja (IV. st.). Prostor Hrvatskoga zagorja nalazio se pod vlašću Ostrogota (VI. st.), Avara (VI–IX. st.), Franaka (IX–X. st.), a potom je ušao u sastav hrvatske države. Tijekom XII. st. oblikovala se Zagorska županija kao samostalna upravno-teritorijalna jedinica banovine i Kraljevine Slavonije sa sjedištem u Krapini. Prostor srednjovjekovne županije obuhvaćao je područje između Medvednice, Ivanščice i njezinih sjevernih obronaka. U popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. cijeli se prostor nazivao Zagorskim okrugom (districus de Zagoria). Nakon 1242. na prostoru Hrvatskoga zagorja uspostavljen je obrambeni sustav utvrda pod jedinstvenom feudalnom upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva i hercega te feudalnih obitelji Güssing, Babonić, Lacković, Celjski, Vitovac i Korvin: Bela, Belec, Cesargrad, Gotalovec, Grebengrad, Kamenica, Krapina, Klenovnik, Konjščina, Kostel, Lobor, Mali Tabor, Milengrad, Oštrc, Trakošćan, Vrbovec (Klenovec Humski), Veliki Tabor i Vinica. Zagorska županija ukinuta je 1486., a njezino je područje priključeno Varaždinskoj županiji. Početkom XVI. st. to se područje raspalo na velik broj vlastelinstava pod vlašću plemićkih obitelji, među kojima su najpoznatije bile Erdődy, Keglević i Drašković. Na prostoru Hrvatskoga zagorja 1573. je izbila velika seljačka buna. Za ratova protiv Osmanlija od XVI. do XVII. st. Hrvatsko zagorje bilo je imigracijsko područje izbjeglicama iz Slavonije, Bosne i Hrvatske, a u XVII. i XVIII. st. glavni politički i kulturni prostor banske Hrvatske. Na području Hrvatskoga zagorja u XIX. st. oblikovali su se kotari Pregrada, Klanjec, Zlatar, Krapina i Ivanec.
