kvazari (engl. quasar, od quasi stellar radio source: kvazizvjezdani radioizvor), vrlo udaljene aktivne galaktike s izrazito sjajnom (do 10 000 puta sjajnijom od običnih galaktika), zvjezdolikom jezgrom (promjera manjega od 1 svjetlosne godine) koje emitiraju elektromagnetske valove s velikim crvenim pomakom. Pretpostavlja se da se u središnjem dijelu kvazara nalazi vrlo masivna crna rupa a oko nje akrecijski disk. Pod kutom od 90° u odnosu na akrecijski disk velikom (relativističkom) brzinom izlazi mlaz plina. Ako je mlaz plina usmjeren prema Zemlji, kvazar se naziva blazar. Drži se da je kvazar rana razvojna faza u razvoju galaktika.
Prvi kvazar, 3C48, otkrili su američki astronomi Allan Sandage i Thomas Matthews 1960. Nalikovao je zvijezdi, ali je njegov spektar bio znatno različit od zvjezdanih spektara i sadržavao je nepoznate emisijske spektralne linije. Nakon otkrića još jednog objekta sličnih svojstava, 3C273 nizozemski astronom Maarten Schmidt zaključio je da opažane emisijske linije pripadaju poznatim spektralnim serijama vodikova atoma, ali značajno pomaknutim (16%) prema crvenome dijelu spektra. Danas je poznato više od 900 000 kvazara. Većina kvazara brzo mijenja sjaj (s periodom od jednog sata do jednog mjeseca) u cijelom spektru valnih duljina elektromagnetskih valova, većina je najsvjetlija u ultraljubičastom području.
Udaljenost kvazara određena je s pomoću Dopplerova efekta i Hubbleova zakona. Većina ih je udaljena približno 7 milijardi svjetlosnih godina. Neki, udaljeni 10 milijardi svjetlosnih godina, udaljuju se od Zemlje brzinom do 250 000 km/s (što je više od 80% brzine svjetlosti), pa su kvazari najudaljeniji i najstariji opaženi objekti u svemiru.
Svjetlost kvazara na putu do Zemlje djelomično se apsorbira, pa apsorpcijske linije služe za proučavanje međuzvjezdane tvari.
