Tabriz (perzijski, također Tabrīz [tæbri:'z]), glavni grad pokrajine Istočni Azerbajdžan (Āzarbāyejān-e Šarqi/Azerbajdžan-e Šarki) u sjeverozapadnom Iranu, oko 60 km istočno od jezera Orumiye; 1 558 693 st. (2016; azerbajdžanski je najrašireniji razgovorni jezik). Leži u dolini u sjevernom podnožju ugasloga vulkana Sahanda, na visini od 1345 m. Jako je gospodarsko i kulturno središte zapadnog Irana; ima važne trgovačke veze s Turskom, Azerbajdžanom, Armenijom, Gruzijom i Rusijom (u gradu se održavaju mnogi međunarodni sajmovi). Ima više sveučilišta (Tabriško sveučilište, osnovano 1946; medicinsko, tehnološko i dr.); mnogobrojni muzeji (arheološki, muzej željeznog doba, keramike, mjernih instrumenata, prirodoslovni i dr.). Za dinastije Sefevida (1501–1736) bio je poznat po minijaturnom slikarstvu (tabriška škola); u Tabrizu su djelovali i mnogi perzijski pjesnici. Među očuvanim ili obnovljenim arhitektonskim spomenicima (mnogi su porušeni ili oštećeni u više razornih potresa, osobito 1041., 1721. i 1780) ističe se Plava džamija iz 1465. Tabriški bazar (kompleks od više tisuća trgovina, tridesetak džamija, šezdesetak karavan-saraja i dr.), jedan od najstarijih na Bliskom istoku i najvećih natkrivenih u svijetu, uvršten je 2010. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Tabriz se ubraja u najjača industrijska središta Irana: industrija motornih vozila (automobili, traktori), strojeva, Dieselovih motora, čelika, elektromotora, kabela, stakla, cementa, duhana, petrokemijskih, elektroničkih, farmaceutskih, kožnih (obuća, torbe) i prehrambenih, osobito konditorskih proizvoda; rafinerije nafte. Tekstilna industrija prerađuje domaću vunu; u izradbi orijentalnih ćilima Tabriz zauzima jedno od vodećih mjesta u svijetu. Proizvodnja predmeta umjetničkih obrta (metal, drvo, keramika). Ima veliku prometnu važnost: leži na cesti i željezničkoj pruzi koja Teheran povezuje s Turskom i Azerbajdžanom (Nahičevan); međunarodna zračna luka. U okolici se nalaze mnogi termalni izvori.
Područje grada bilo je naseljeno već u prapovijesti. U IV. st. pr. Kr. bio je prijestolnica makedonsko-perzijske pokrajine Atropatene. Potom je bio pod vlašću Seleukida, Parta, Sasanida (224–651) i Arapa, koji su ga nakon katastrofalnoga potresa 791. obnovili. Poslije je potpao pod vlast Ilkanidâ (1258–1335), koji su ga 1295. proglasili svojom prijestolnicom pa je postao važno gospodarsko i kulturno središte. Godine 1392. osvojio ga je Timur, a ubrzo nakon njegove smrti 1405. nomadski Turkmeni, koji su ga proglasili prijestolnicom svoje države Kara Koyunlu. Godine 1501. osvojili su ga Sefevidi, čija je prijestolnica bio do 1548. U XVI. i XVII. st. nekoliko su ga puta osvajali Osmanlije, u XVIII. st. dvaput je bio razrušen u potresu pa je gospodarski nazadovao sve do druge polovice XIX. st. Tijekom XIX. i XX. st. bio je povremeno pod okupacijom Osmanlija te ruskih i sovjetskih snaga. Za vladavine šaha Mohameda Reze Pahlavija (1941–79) modernizirao se u duhu zapadnog urbanizma.
