Tianjin [tʰiɛnin] (pinyin; tradicionalno Tʼienchin [tʰienčin] i Tientsin [tiencin]), grad u sjeveroistočnome dijelu Velike ili Sjeverne kineske nizine, Kina; 11 052 404 st. (2020). Po broju stanovnika i gospodarskoj razvijenosti među vodećim je kineskim gradovima. Leži na sjevernome kraju Velikoga kanala, 120 km jugoistočno od Pekinga i oko 50 km udaljen od zaljeva Bohai (Žuto more). Gradska se jezgra razvila na desnoj obali plovne rijeke Hai (Hai He; u prošlosti česte poplave). Tianjin sa širom okolicom tvori istoimenu gradsku upravnu jedinicu u rangu pokrajine (11 917 km² s 13 866 009 st., 2020). U okolici grada (Dagang) i u podmorju Bohaija bogata su ležišta nafte (32,7 milijuna tona, 2016) i prirodnoga plina (2,0 milijarde m³, 2016), te ruda mangana, volframa, zlata, molibdena i dr.; veliku važnost ima i iskorištavanje geotermalne energije (vruća voda u podzemlju). U priobalju su izgrađene velike solane (dobivanje morske soli). Glavne su gospodarske grane financijske i uslužne djelatnosti (banke, trgovina) i industrija, osobito elektronička (25% industrijske proizvodnje Tianjina), strojograđevna (rudarski, industrijski i drugi strojevi), elektrotehnička, automobilska, metalurška, kemijska (gnojiva, pesticidi), farmaceutska, tekstilna, optička, prehrambena te visoka tehnologija (biomedicina i dr.); rafinerije nafte. Tianjin je vodeća luka sjeverne Kine i među najvećima u svijetu (502,9 milijuna tona, 18,3 milijuna kontejnera TEU, 2020). Luka se nekoć nalazila duž obala rijeke Hai, ali je nakon otvaranja luke za inozemnu trgovinu 1860. promet naglo porastao; zbog obilnih nanosa koje je rijeka nosila, plovidba je bila otežana, pa su u prvoj polovici XX. st. poduzeti veliki hidrotehnički zahvati (novi kanali, ustave i dr.) kako bi se omogućila nesmetana plovidba. Suvremeno opremljena vanjska lučka zona (izgrađena sredinom XX. st. kao luka Tanggu, naknadno proširena i modernizirana) nalazi se na ušću rijeke Hai, 60 km istočno od grada. Tianjin se naziva morskim vratima Pekinga. S Pekingom i obližnjim pokrajinama povezuje ga dobro razvijena mreža prometnica (autoceste, željezničke pruge, međunarodna zračna luka). Znanstveno je središte svjetskoga značaja (mnogi znanstvenoistraživački instituti); među više sveučilišta ističu se najstarije kinesko (moderno) sveučilište – Tianjin (osnovano 1895. pod nazivom Beiyang/Peiyang), te Nankajsko i Hebejsko tehnološko sveučilište. Muzej lijepih umjetnosti, povijesni, znanstveno-tehnološki i drugi muzeji; astronomski opservatorij.
Isprva ribarsko naselje, za dinastije Yuan (1271 – 1368) razvija se u mjesto za skladištenje robe, a za dinastije Ming (1368–1644) bio je pogranični garnizonski grad te do XVII. st. postaje trgovačko središte. Za Drugoga opijumskog rata (1856–60) osvojile su ga 1858. britanske i francuske postrojbe te u njemu prisilile kinesku vladu da potpiše mirovni ugovor koji je europskim državama dao pravo trgovanja po cijeloj Kini. Otvoren za slobodnu inozemnu trgovinu, postao je važnim uporištem europskoga kapitala u Kini pa je do kraja XIX. st. u gradu osnovano više koncesija europskih država. Za Boksačkog ustanka (1899–1901) dio grada zauzimaju 1900. pobunjenici, a potom je bio pod okupacijom europskih postrojbi. Pod japanskom okupacijom od 1937 (Japanci su nakon 1941. postupno okupirali i zapadne koncesije), od 1945. pod upravom vlade Kuomintanga. U siječnju 1949. zauzela ga je komunistička Crvena armija.