Carducci [kardu'č:i], Giosue, talijanski pjesnik i književni kritičar (Val di Castello, Versilia, 27. VII. 1835 – Bologna, 16. II. 1907). Isprva republikanac, polemičan prema monarhističkom ishodu Risorgimenta, nakon 1878. podržava monarhiju i smatra se službenim pjesnikom nove države. Od 1860. stječe katedru za talijansku književnost u Bologni, 1890. imenovan senatorom, a 1906. postaje prvim talijanskim dobitnikom Nobelove nagrade za književnost. Protivnik je A. Manzonija i sentimentalnoga kasnog romantizma, zastupa potrebu društveno djelatne uloge književnosti, veliča prošlost nasuprot bolećivom dekadentizmu suvremenosti pa po uzoru na Uga Foscola uzdiže i nasljeduje klasike: Horacija, Petrarcu, Vittorija Alfierija, Vincenza Montija. U ranim zbirkama Mladenačke pjesme (Juvenilia, 1850–60) i Lake teške stvari (Levia Gravia, 1861–71) slavi moralni idealizam i potiče antički duh kao zalog obnove. Zbirka se završava znamenitim Hvalospjevom Sotoni (Inno a Satana, 1863). Jambi i epodi (Giambi ed Epodi, 1867–79) sarkastično se okomljuju na papinsku svjetovnu vlast. U velikoj zbirci Nove pjesme (Rime nuove, 1861–87) politička žestina smiruje se u vedrijem pogledu na prirodu, sjetu, ljubav i divljenje pjesničkim veličinama antike i renesanse. Barbarske ode (Odi barbare, objavljene 1877., 1882. i 1889) pjesnikovo su remek-djelo antiromantičnoga nadahnuća, inovativno zbog transpozicije antičke metrike u talijanski stih. Značajke su im doživljaj prirode, divljenje antičkome Rimu i domoljublje. Posljednja zbirka, Rime i ritmovi (Rime e ritmi, 1887–98., objavljena 1899), prebire po već poznatim motivima. Polemički, književnokritički i politički spisi okupljeni su u zbirkama Pepeo i iskre (Ceneri e faville) te Ispovijesti i bitke (Confessioni e battaglie, 1861–1901). Kao kritičar obogaćuje postupke historicističke kritike u djelu O razvoju narodne književnosti (Dello svolgimento della letteratura nazionale, 1868–71).
