cenzura

cenzura (lat. censura: procjena imetka, ocjena), kontrola i zabrana protoka informativnih, kulturnih i umjetničkih sadržaja koje poduzima neko vladajuće tijelo (državno, vjersko, stranačko, korporativno i dr.) u svrhu pretpostavljene dobrobiti zajednice ili društva.

Oblici cenzure su: a) preventivna cenzura, koja se provodi prije objave ili izvedbe određena sadržaja (teksta, knjige, filma, kazališne predstave i dr.), a očituje se nadziranjem rada i financiranja autora, poduzeća i/ili ustanova; b) suspenzivna cenzura, koja se ostvaruje nakon objelodanjivanja spornoga djela, a temelji se na njegovoj zabrani i uklanjanju iz javnoga optjecaja (pljenidbom, brisanjem, uništavanjem, »bunkeriranjem« i dr.) te kažnjavanju njegovih stvaralaca, djelitelja i/ili korisnika (novčanom kaznom, otkazom, zatvorom, izopćenjem, progonstvom, smrću i dr.); c) autocenzura, koju provodi autor nad samim sobom u strahu od mogućih sankcija.

Pojam je nastao 433. pr. Kr. u antičkome Rimu, prema latinskoj riječi za djelatnost posebnoga magistrata, cenzora (censor), koji je, uz popisivanje imetka građana, ocjenjivao i njihov javni moral. Iako cenzura postoji otkako je vlasti, njezini prvi poznatiji slučajevi zabilježeni su u antičkoj Grčkoj: u V. st. pr. Kr. u Ateni je javno spaljena agnostička knjiga O bogovima filozofa Protagore, koji je ujedno kažnjen progonstvom, a u IV. st. pr. Kr. ondje je i na smrt osuđen filozof Sokrat zbog »kvarenja mladeži«. U staroj je Kini pak 213. pr. Kr. prvi car ujedinjene Kine Qin Shi Huangdi (Ch’in Shih Huang-ti) naredio da se zaplijene i spale sve knjige, osim manjih iznimaka, za koje je ocijenio da ugrožavaju državne interese. U kasnoj antici stradavali su mnogi kršćani i njihova djela dok je kršćanstvo bilo progonjena vjera, a kada je u Rimskom Carstvu postalo državnom religijom, stradavali su heretici i poganski pisci knjiga, zbog čega je 391. uništena i znamenita Aleksandrijska knjižnica.

Crkveni nadzor nad proizvodnjom i raspačavanjem knjiga u ranom i zrelome srednjem vijeku bio je iznimno učinkovit, ali su se prilike počele mijenjati jačanjem građanstva i pojavom sveučilišta. Potkraj srednjega vijeka, a posebice nakon izuma tiskarske preše (Johann Gutenberg) u XV. st., broj nepoćudnih knjiga naglo se povećava, pa Crkva i svjetovne vlasti poduzimaju sve strože mjere protiv njih i njihovih autora. Protiv tiskanja nepoželjnih knjiga 1479. je prvi intervenirao papa Siksto IV., 1487. papa Inocent VIII. objavljuje bulu Inter multiplices, kojom iznosi strogo stajalište Crkve prema nekontroliranome tiskanju knjiga, a papa Aleksandar VI. bulom istoga naslova 1501. ozakonjuje preventivnu cenzuru.

Pojavom reformatorskoga pokreta Martina Luthera cenzura se dodatno pojačava. Engleski kralj Henrik VIII. 1526. objavljuje prvi popis zabranjenih knjiga, nakon kojega 1559. slijedi i prvi u nizu Crkvinih indeksa zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum), za popunjavanje kojega je osnovala i posebno tijelo, Kongregaciju indeksa, koje će biti djelatno do 1966. Usporedno s potonjim izlazit će i mnogobrojni popisi svjetovnih vladara.

Slabljenjem političke moći Crkve svjetovni vladari preuzimaju glavnu ulogu cenzora. Od XVI. do XIX. st. europske zemlje donose mnogobrojne zakone protiv slobode tiska, koji će nailaziti na sve veći otpor rastućega građanskog i intelektualnog sloja. Takvoj se represiji prvi značajnije usprotivio engleski pjesnik John Milton u svojoj polemici Areopagitica (1644) upućenoj Parlamentu, u kojoj tvrdi da su zakoni o cenzuri suprotni interesima zemlje i protivni zdravu razumu. Na njegova stajališta oslanjali su se i glavni protivnici cenzure XVIII. st., od kojih se napose ističu francuski enciklopedisti (Denis Diderot, Voltaire, Jean-Jacques Rousseau i dr.), kao i autori američke Deklaracije o nezavisnosti (1776) i francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina (1789).

Razvoj tiskarske tehnologije na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. te pojava novina povećavaju utjecaj pisane riječi na sveukupni društveni i politički život, što je dovelo do pooštravanja zakona o cenzuri u većini europskih zemalja. Formalno ukinuće tih zakona nakon društvenih nemira 1848. nije označilo kraj državne represije protiv slobode tiska.

Najoštriji zakoni o cenzuri javljaju se u totalitarnim režimima XX. st., u kojima je uspostavljen potpuni nadzor nad autorima, izdavačima, tiskarima, knjižarskom mrežom, knjižnicama, a potom i radijskom, filmskom i televizijskom industrijom. U SSSR-u je cenzorski sustav preventivne cenzure 1917. ustrojio Vladimir Iljič Lenjin, a provodio GLAVLIT – Glavna uprava za književnost i izdavaštvo. U Njemačkoj su nacionalsocijalisti dolaskom na vlast 1933. priredili obredno spaljivanje knjiga u Berlinu i u drugim njemačkim gradovima, a 1935. ondje počinje izlaziti i Popis štetnih i nepoželjnih tiskopisa (Liste des schädlichen und unerwünschten Schrifttums), koji će se popunjavati do 1944. Sličan su registar imali i fašisti u Italiji: Popisi djela kojih je objavljivanje, raspačavanje i pretiskavanje u Državi zabranilo Ministarstvo kulture (Elenchi di opere la cui pubblicazione, diffusione o ristampa nel Regno è stata vietata dal Ministero della Cultura Popolare).

Razvoj novih oblika medijske građe (gramofonske ploče, filmske vrpce, magnetofonske vrpce, videokasete, kompaktni diskovi itd.), kao i strojeva za fotokopiranje te računalne i internetske tehnologije, otežavaju državnim vlastima uspostavu učinkovita nadzora nad proizvodnjom, raspačavanjem i čitanjem pisanoga, audio i audiovizualnoga gradiva.

Posebno područje cenzure je film. U većini se zemalja cenzura nad filmskim predstavama pojavljuje već potkraj XIX. st. Širenjem kinematografa (od 1905) raste i briga društva zbog mogućeg »pogubnog utjecaja« filmova na stanovništvo, osobito na djecu. Zaredale su zabrane pojedinih filmova te uspostava cenzorskih tijela za preventivni nadzor nad prikazivanjem filmova (npr. 1906. u Berlinu, 1907. u Chicagu). U mnogim zemljama proizvođači filmova uvode posebne odbore (npr. National bord of Censorship 1909. u SAD-u, BribordBoard of Film Censors 1912. u Velikoj Britaniji) koji obavljaju preventivnu autocenzuru (često temeljem kodificiranih pravila koja određuju što se ne smije prikazati, npr. Haysov kodeks u SAD-u), a koja se od druge polovice XX. st. naziva kategorizacijom filma (kategorija koju dodjeljuju, ovisno o kriterijima javnoga morala i dobi gledatelja, uočljiva je u sklopu filma i njegove najave). Izraženija državna cenzura filma naročito je djelatna u nedemokratskim zemljama, a prisutna je i u ratnim okolnostima (npr. tijekom I. i II. svjetskog rata).

Izumom i širenjem interneta javila se i potreba za ograničavanjem njegova sadržaja. Razina cenzure ovisna je o zakonima zemlje u kojoj se pružaju takve usluge te uglavnom prati odnos vlasti prema protoku javnih informacija. U demokratskim državama uobičajeno je da se nadziru i kažnjavaju elektroničke publikacije koje pozivaju na kršenje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, dok se u nedemokratskim državama (npr. Iran, Kina, Saudijska Arabija i dr.) internetski sadržaj redovito cenzurira.

U Hrvatskoj neprilike s cenzurom doživljavaju autori i korisnici spornih djela od srednjega vijeka do danas. Poznat je slučaj dominikanca Andrije Jamometića, koji je 1482. u Baselu tiskao pamflet protiv korupcije i nepotizma pape Siksta IV., što je pridonijelo nastanku dekreta (1485) Rudolfa II. od Scherenberga, kneza biskupa grada Würzburga, kojim je uspostavljena prva preventivna crkvena cenzura od izuma tiskarstva. Prvo izdanje crkvenoga Index librorum prohibitorum sadržava ime reformatora Matije Vlačića Ilirika, a u potonjim izdanjima nalaze se i imena pisaca Marka Marulića, Ludovika Crijevića Tuberona, Jurja Dragišića, Petra Pavla Vergerija ml., Mavra Orbinija, Frane Petrića, Markantuna de Dominisa, Stjepana Rabljanina, Grgura Šibenčanina i dr. Neki pisci nisu navedeni u Indexu, ali su im svjetovne vlasti cenzurirale djela: najpoznatiji je slučaj Filipa Grabovca, čija je knjiga Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747) zbog protumletačkih stihova spaljena, a on kažnjen zatvorom u Veneciji, dok su probleme imali i vjerski pisac, protestant Mihael Bučić (XVI. st.), benediktinac i povjesničar Anselm Bandur, povjesničar Juraj Ratkaj (Rattkay) i dr.

Austrijska cenzura u prvoj polovici XIX. st. bila je posebice uperena protiv hrvatskoga nacionalnog preporoda, a formalno ukinuće cenzure u Carevini 1848. nije znatno promijenilo cenzorski sustav u Hrvatskoj, jer je prijašnje propise o cenzuri iste godine zamijenio Privremeni propis protiv zlouporabe tiska. Već 1849. patentirani su zakoni koji su vlastima davali velike ovlasti u određivanju izdavačke politike novina i časopisa te izdavačkih poduzeća. Tijekom neoapsolutizma pljenidba nepoćudnih novinskih članaka bila je svakodnevna.

Nakon obnove ustavnosti (1861) cenzura tiska više nije tako izražena, no prisutna je i dalje. Protubečki list Pozor zabranjen je 1867., kao i njegovi nasljednici Zatočnik, koji je ukinut 1871., te Obzor (kratko vrijeme ponovno pod imenom Pozor), koji je zbog istupa protiv madžarizacije 1881–95. bio zaplijenjen čak 500 puta, a 1895–1903. gotovo svaki drugi dan. Cenzura tiska u doba bana Slavka Cuvaja (1912) dovodi do prosvjeda zagrebačkih učenika.

Tijekom I. svjetskog rata carski i kraljevski ratni cenzor za tisak, sa sjedištem u Beču, nadzirao je vijesti s ratišta. Stvaranjem Države Srba, Hrvata i Slovenaca monarhistička vlada u Beogradu donosi zakone o cenzuri, a objavljuje i Spisak inostranih listova, časopisa, knjiga i dr. kojima je zabranjen ulazak i rasturanje u našu zemlju (1928). Hrvatski pisci posebno su na udaru cenzora (Miroslav Krleža, Ivo Pilar, Dušan Žanko, August Cesarec i dr.), najčešće zbog pisanja protiv kraljevskoga režima iz lijeve i/ili nacionalne perspektive. Pučke knjižnice morale su očistiti svoje fondove od nepoćudnih knjiga, a nakon uspostave Šestosiječanjske diktature 1929. mnoge od njih iz naziva ukloniti i pridjev »hrvatski«; onima koje su to odbile zabranjen je daljnji rad (Nova Gradiška, Vrpolje, Zlatar, Bedekovčina i dr.).

U doba NDH Ministarstvo bogoštovlja i nastave uputilo je 1941. Upozorenje školskim knjižnicama u kojem se navodi koje se knjige moraju ukloniti, a Državni izvještajni i promičbeni ured razaslao je 1942. svim knjižarama i knjižnicama Privremeni popis pisaca zabranjenih za prodaju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, među kojima se nalaze i imena Slavka Batušića, A. Cesarca, Josipa Horvata, M. Krleže, Josipa KulundžićaVladimira Nazora, Josipa Pavičića i dr.

Osnivanjem socijalističke Jugoslavije 1945. cenzura se uspostavlja u svim područjima javne komunikacije. Donose se mnogi zakoni o cenzuri za tiskovine i film, izrađuju se tajni popisi novinara i pisaca kojima je bila zabranjena suradnja u novinama i tiskanju knjiga, uvodi se učinkovita preventivna cenzura, zabranjen je uvoz tiskovina i audiovizualne građe »neprijateljskoga« sadržaja, posebice tiskovina hrvatskih političkih emigranata, iz javnih knjižnica izlučuju se sve nepoćudne knjige. Posebnim se sudskim odlukama zabranjuje uvoz pojedinih brojeva inozemnih novina i časopisa u kojima su članci koji bi mogli »uznemiriti narod«, te se na osnovi stajališta komunističkog vrha, ukidaju publikacije (Praxis, Hrvatski književni list, Hrvatski tjednik i dr.).

Uspostavom demokratski izabrane vlasti 1991. prestaju vrijediti svi zakoni o cenzuri iz komunističkoga razdoblja. Prema Ustavu Republike Hrvatske cenzura je zabranjena te se državljanima jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli, koja obuhvaća slobodu govora, javnoga nastupa i tiska te drugih sredstava priopćavanja, osim ako ne uključuje pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja te na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, odn. bilo koji oblik nesnošljivosti. Neslužbena cenzura rijetka je, a očituje se u obliku možebitnih političkih, korporativnih i društvenih pritisaka na novinare, umjetnike i ostale autore.

Citiranje:
cenzura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 10. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11246>.