struka(e):
Einhard
franački graditelj i kroničar
Rođen(a): Maingau, oko 770.
Umr(la)o: Seligenstadt, 14. III. 840.

Einhard [ại'nhart] (također Einhart i Eginhard; latinski Einhartus, Eginardus), franački graditelj i kroničar (Maingau, oko 770Seligenstadt, 14. III. 840). Potomak istočnofranačkoga plemićkog roda, školovao se u benediktinskoj opatiji u Fuldi, gdje je 788–791. radio u skriptoriju. Prema preporuci opata Baugulfa prešao je u Aachen, u dvorsku školu na dvoru Karla I. Velikoga, gdje mu je učitelj bio Alkuin kojega je Einhard vjerojatno 796. naslijedio na čelu škole. Dionik karolinške renesanse, bio je upravitelj kraljevskih umjetničkih radionica te je vodio izgradnju kraljevske palače i crkve u Aachenu, kao i bazilika u Steinbachu, Michelstadtu i Seligenstadtu (Obermühlheimu); zbog likovne je umješnosti stekao nadimak Besaleel, prema graditelju svetišta u biblijskoj Knjizi izlaska. Član careva užega kruga savjetnika, poslan je 806. u Rim da ishodi papino odobrenje za Ludviga I. Pobožnoga kao sucara te za diobu kraljevstva. Nakon Karlove smrti 814. postao je Ludvigov tajnik i odgajatelj budućega cara Lotara I. Kada su između Ludviga I. Pobožnoga i sinova izbili sukobi oko nasljedstva i podjele carstva, Einhard se povukao u svoju opatiju u Seligenstadtu (car ga je otprije postavio za laičkog opata u više opatija). Najvjerojatnije prije 833. nastalo je najvažnije Einhardovo djelo Život Karla Velikog (Vita Caroli Magni). Uzor svim kasnijim srednjovjekovnim biografijama, napisano po uzoru na Svetonija, obiluje panegiričkim i hagiografskim elementima u duhu kićene retorike. Autor je i putopisno-hagiografskoga spisa Povijest prijenosa blaženih Kristovih mučenika, svetih Marcelina i Petra (Historia translationis beatorum Christi martyrum SS. Marcellini et Petri), a sačuvano je 69 njegovih pisama. Drži se i da je sudjelovao u redakciji Ljetopisâ Franačkoga Kraljevstva (Annales regni Francorum ili Annales Laurissenses majores), važnog izvora za franačku povijest, ali i povijest hrvatskih krajeva, posebice ustanka Ljudevita Posavskoga. Einhard je u njemačku tradiciju ušao kao lik srednjovjekovne predaje o ljubavi pisara Eginharta i »Karlove kćeri« Emme, sačuvane u kronici samostana Lorsch (Codex Laureshamensis, između 1170. i 1195) i uvrštene u Njemačke pripovijetke (Deutsche Sagen, II, 1818) braće Grimm, a za njemačkoga romantizma obrađivane u drami (Helmina von Chézy, Friedrich de la Motte Fouqué) i operi (Georg Philipp Telemann, Franz Schubert).

Citiranje:

Einhard. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/einhard>.