Ljudevit Posavski (Ljutovid, Ljutovit; latinski Liudewitus), knez (? – ?, 823). Vladao je kneževinom u Donjoj Panoniji (latinski Pannonia inferior) sa sjedištem u Sisku, koja se prostirala na području između Drave, Save i Kupe te Ptuja, s upitnim joj istočnim granicama. Prema, u izvorima neposvjedočenome, nazivu njegove kneževine (Posavska Hrvatska) historiografija XIX. st. dala mu je pridjevak Posavski.
Kao franački vazal, podređen furlanskomu markgrofu Kadalohu, na vlast je vjerojatno došao još u doba Karla Velikoga, možda i prije 803. Prvi se put u izvorima spominje ujesen 818., kada se preko svojih izaslanika na saboru u Herstalu žalio franačkomu caru Ludvigu I. Pobožnomu na Kadalohove »okrutnosti i drskosti«. Kada žalbe nisu urodile plodom, Ljudevit je u proljeće 819. podignuo ustanak, vjerojatno u nastojanju da stekne, ako već ne punu samostalnost, onda barem veću autonomiju kao franački upravitelj. Početkom svibnja Ludvig je naredio Kadalohu da Ljudevita napadne iz Furlanije, pridruživši mu pritom bavarske postrojbe koje su u Panoniju stigle tek početkom srpnja, u konačnici povukavši se već u rujnu bez uspjeha. I pohod talijanske vojske bio je neuspješan, jer je Kadaloh za pohoda umro od groznice. Obje su strane potom izmijenile izaslanstva, ali dogovor nije bio postignut. Ljudevit je u daljnjim sukobima uspješno iskorištavao močvaran i šumovit teren svoje kneževine, oslonivši se i na savezništva s Timočanima (plemenom koje je netom promijenilo vrhovništvo Bugara za ono Franaka), Kranjcima i dijelom Karantanaca (čini se da su se odjeci ustanka osjetili 820. čak i oko Salzburga). Nakon što ga je u kasno ljeto 819. Kadalohov nasljednik Balderik porazio kraj Drave u Karantaniji, Ljudevit se povukao prema jugu, gdje je iste godine u bitki na Kupi pobijedio dalmatinsko-liburnijskoga kneza i franačkog saveznika Bornu. Premda je tijekom bitke na Borninu stranu prešao otac Ljudevitove žene Dragomuž, koji je u boju poginuo, Borna se poražen morao povući. Kada je Ljudevit u prosincu potom upao u Borninu kneževinu, nije uspio zauzeti utvrđena mjesta, a ubrzo je, pretrpjevši zbog Bornine gerile velike gubitke, bio prisiljen na povlačenje. U proljeće 820. Franci su krenuli u novi pohod s trupama prikupljenima iz Italije, Bavarske, Alamanije, Istočne Franačke i Saske. Napredovali su iz tri smjera: Balderik je upao u savsku dolinu, srednja vojska krenula je preko Karantanije do Drave, a treća je išla kroz Donju Panoniju. Na najžešći su otpor Franci naišli u Karantaniji, ali su ondje pobijedili, nakon čega su Karantanci i Kranjci odustali od ustanka. Tri združene vojske potom su neuspješno opsjedale Ljudevitovo uporište Sisak, a na povratku je panonska vojska pretrpjela teške gubitke zbog bolesti.
Na saboru u Aachenu 821. Ljudevitovu je ustanku, kao tada već ozbiljnoj prijetnji franačkoj nadmoći na jugoistoku carstva, posvećena osobita pozornost. Odlučeno je da se protiv njega ponovno pošalju tri vojske, ali ni one nisu postigle uspjeh, jer je Ljudevit i dalje, oslanjajući se na utvrđena uporišta, izbjegavao otvoren sraz. Pomoć mu je pritom pružio i gradeški patrijarh Fortunat, poslavši mu majstore koji su trebali graditi utvrde, zbog čega je, kada je to otkriveno, pred Francima morao pobjeći u Carigrad. Nova, znatno veća i vjerojatno opsadnim spravama ojačana franačka vojska pod Balderikovim zapovjedništvom krenula je 822. na Sisak. Ljudevit je tada napustio grad i pobjegao, sklonivši se vjerojatno na prostor današnje sjeveroistočne Bosne. Ubivši jednog od tamošnjih knezova, ondje je zavladao te po poslanicima iznova nastojao s Ludvigom postići dogovor i primirje. Ne dobivši nikakva odgovora, otišao je 823. u Dalmaciju, gdje je nakon Bornine smrti vlast preuzeo njegov nećak ili unuk Vladislav. Ondje se sklonio kod Bornina ujaka Ljudemisla (Ljutomišla), koji ga je isprva primio, a potom dao pogubiti. Ljudevitov je ustanak, iako naposljetku slomljen poslije četiri godine i deset vojnih pohoda, znatno uzdrmao franačku vlast u Panoniji te otvorio put bugarskoj ekspanziji u međurječje Save i Drave.
Ljudevit je tijekom vremena zadobio važno mjesto u hrvatskome kolektivnom sjećanju, osobito tijekom XIX. i dijela XX. st., kada je tumačen kao simbol otpora carskoj vlasti te izraz hrvatsko-slovenskoga povijesnog zajedništva. Takva se recepcija odrazila i u kulturi, pa je Ljudevit postao čest motiv književnih djela (npr. drama Ljutovid Posavski Ante Tresića Pavičića, 1894., pjesma Ljutovit Posavski Vladimira Nazora, 1904) i likovnih prikaza, od kojih se osobito ističe onaj Josipa Franje Mückea (ulje na platnu 1867., litografija 1868).
