Herzog [hε'rco:k], Werner (pravo prezime Stipetić), njemački filmski redatelj i scenarist (München, 5. IX. 1942). Dijete rastavljenih roditelja, po majci hrvatskoga podrijetla (filmove potpisuje očevim prezimenom), odrastao je u bavarskim Alpama, a gimnaziju završio u Münchenu 1961. Prvi je film realizirao kao devetnaestogodišnjak (Heraklo – Herakles, 1962). Prekinuvši studij povijesti i književnosti, pokrenuo je 1963. samostalno poduzeće (Werner Herzog Filmproduktion, koje od 1972. vodi njegov mlađi polubrat, producent Lucki Stipetić, r. 1947). Prvi cjelovečernji film Znaci života (Lebenszeichen), inspiriran pričom Ludwiga Achima von Arnima, režirao je 1968. te se, osvojivši za nj Srebrnog medvjeda na berlinskome filmskom festivalu, nametnuo kao vodeća ličnost naraštaja novoga njemačkog filma (Neuer Deutscher Film), uz Rainera Wernera Fassbindera i Wima Wendersa. Oslonivši se na misticizam i romantičarsku tradiciju njemačke književnosti, filozofije, slikarstva i filma velik međunarodni ugled ostvaruje 1970-ih vizualno dojmljivim igranim filmovima koji su režijskim prosedeom izrazito eksperimentalni i antinarativni (glavne su im značajke dokumentaristički pristup, denarativizacija, oniričnost, apsurd, nadrealizam), a u kojima se filozofično tretiraju čovjekovi egzistencijalni problemi (moralni, idejni, spoznajni, emotivni): Tajna Kaspara Hausera/Svatko za sebe i Bog protiv svih (Jeder für sich und Gott gegen alle, 1974), o sudbini mladića odrasloga u potpunoj izolaciji i bez razumijevanja ljudskog jezika (nagrađen posebnom velikom nagradom žirija na Canneskom festivalu), Srce od stakla (Herz aus Glass, 1976), prema priči Herberta Achternbuscha, Nosferatu, fantom noći (Nosferatu Phantom der Nacht, 1978), prema istoimenom filmu Friedricha Wilhelma Murnaua i romanu Drakula Brama Stokera, te Woyzeck (1979), prema Georgu Büchneru. Sličnih je tematskih opsesija trilogija filmova o kolonijalizmu u kojoj uprizoruje opsesivne protagoniste (u izvedbi Klausa Kinskoga, s kojim je ostvario pet filmova te o njem realizirao dokumentarni film Moj najdraži neprijatelj – Mein liebster Feind, 1999) koji, u okrilju prašume, uranjaju u psihozu: Aguirre, gnjev božji (Aguirre, der Zorn Gottes, 1972), Fitzcarraldo (1982., nagrada za režiju u Cannesu) i Cobra Verde (1987., prema romanu Brucea Chatwina, o kojem je 2020. realizirao dokumentarni film Nomad). U filmu Stroszek (1977), o društveno marginalnom antijunaku koji odlazi u SAD, izrazito je radikalizirao nepripovjedne elemente, kao i temu društvene i mentalne izolacije. Dihotomijom osamljena ili izolirana pojedinca, odnosno kulture i prirode, civilizacije i anarhije, bave se i mnogobrojni njegovi dokumentarni filmovi, počev od eksperimentalno-dokumentarnoga Fatamorgana (Fata Morgana, 1971), zasnovanog na postupku varijacija gotovo istih prizora, a koji je snimljen u pustinji (kao i igrano-dokumentarni Gdje sanjaju zeleni mravi – Wo die grünen Ameisen träumen, 1984., o australskim Aboriginima), napose oni ostvareni od 2000-ih, nakon razdoblja stvaralačkog zamora 1990-ih. U tom se drugom razdoblju karijere Herzog – koji od 1996. živi u Los Angelesu – profilirao kao jedan od vodećih svjetskih dokumentarista, prikazujući izdvojene pojedince u ekstremnim okolišnim ili društvenim uvjetima (zatvorenici, bjegunci, planinari, vulkanolozi, lovci, ekološki aktivisti, sportaši, propovjednici, mistici, osuđenici, nomadi), katkad sâm sudjelujući u filmovima (npr. u alpinističkima ili speleološkima): Mali Dieter želi letjeti (Flucht aus Laos, 1997), o ratnom zarobljeniku u Vijetnamu (istu je priču fikcijski obradio u igranom filmu Bijeg u zoru – Rescue Dawn, 2006), Grizzly Man (2005), o životu i smrti ekologa na Aljasci (sastavljen od arhivskih snimaka), Divlji modri beskraj (The Wild Blue Yonder, 2005), pseudodokumentarni (igrani) film o izvanzemaljskim bićima na Zemlji, Susreti na kraju svijeta (Encounters at the End of the World, 2007), o životu na Antarktici, Špilja zaboravljenih snova (Cave of Forgotten Dreams, 2009), o prapovijesnom slikarstvu u špilji Chauvet-Pont d’Arc, Tko bi rekao: fantazije umreženog svijeta (Lo and Behold: Reveries of the Connected World, 2016), o internetu, U pakao (Into the Inferno, 2016), Unutarnja vatra (The Fire Within: A Requiem for Katia and Maurice Krafft, 2022), oba o vulkanima. Mnogi od tih filmova, napose kasniji, slijede tradicionalne izlagačke metode i stil televizijskog istraživačkog dokumentarnog žanra (autorova popratna naracija, intervjuiranje). Od sedam slabije primljenih igranih filmova koje je režirao od 2001 (na engleskome) uspjeliji su kriminalistički Zli poručnik (Bad Lieutenant: Port of Call New Orleans, 2009), preradba istoimenoga filma Abela Ferrare, i biografski Kraljica pustinje (Queen of the Desert, 2015), o britanskoj arheologinji Gertrude Bell. Herzog je također od 1986. do 2013. postavio 27 opera na vodećim svjetskim pozornicama (festival u Bayreuthu, milanska La Scala, pariška Opéra Bastille, madridski Teatro Real, tokijska opera i dr.). Objavio je knjige O hodanju na ledu (Vom Gehen im Eis, 1978), dnevnik s pješačenja Europom, O osvajanju bespotrebnoga (Die Eroberung des Nutzlosen, 2004), dnevnik o snimanju Fitzcarralda, roman Snoviđenje svijeta (Das Dämmern der Welt, 2021), autobiografiju Svatko za sebe i Bog protiv svih (Jeder für sich und Gott gegen alle: Erinnerungen, 2022) te esej Budućnost istine (Die Zukunft der Wahrheit, 2024). Do 2025. režirao je 20 igranih i 35 dokumentarnih dugometražnih filmova.
