Ibsen, Henrik

ilustracija
IBSEN, Henrik

Ibsen, Henrik, norveški dramatičar (Skien, 20. III. 1828Kristiania, danas Oslo, 23. V. 1906). Nakon trgovačkog bankrota imućna oca, postao ljekarnički pomoćnik i student medicine; želio biti slikar, ali ga je ubrzo osvojilo pisanje za kazalište. Bio je suradnik novina te 1851–62. kućni autor i ravnatelj kazališta u Bergenu i Kristianiji, koja su također propala. God. 1864–91. živio izvan domovine, u Rimu, Dresdenu i Münchenu. Pod utjecajem građanske revolucije 1848., najprije pisao buntovničke pjesme i dramu Catilina (1850), da bi nastavio komadima u duhu nacionalne romantike i nordijskih predaja (Olaf Liljecrans, 1857). Uspjeh postigao u suvremenoj tematici, Komedijom ljubavi (Kjærlinghedens komedie, 1862), u kojoj se prvi put obrušio na građansku konvenciju braka; nacionalnu mu je potvrdu donijela povijesna drama Pretendenti na prijestolje (Kongs-Emnerne, 1863). Sljedeći su mu komadi »drame ideja«: Brand (1866) i Peer Gynt (1867). Prva se bavi dosljednošću i životnom odgovornošću pojedinca, a druga je jedno od poetskih remek-djela europskoga modernoga kazališta i književnosti uopće. Sljedeće su se Ibsenove drame otvorile svjesnoj kritici društvenih prilika, zastarjelosti tradicijskoga morala i licemjerju u prihvaćanju religijskih zasada. Osudu vlasti i kapitala donosi u drami Stupovi društva (Samfundets støtter, 1877), a slavna Nora ili Lutkina kuća (Et dukkehjem, 1879) odlučno zagovara pravo žene na vlastiti životni izbor. Sličnim se problemom bave i Sablasti (Gengangere, 1881), a dramom Neprijatelj naroda (En folkefiende, 1882) izričito ustaje protiv tiranije većine kao demokracije. Nakon toga, pod utjecajem simbolizma i modernih shvaćanja, Ibsen se sve više posvećuje psihologiji svojih likova kao ključnomu elementu životne drame (Divlja patka – Vildanden, 1884; Rosmersholm, 1886). To ga sve više dovodi do snažnih poetskih evokacija, kao u djelima John Gabriel Borkman (1896) i Kada se mi mrtvi probudimo (Når vi døde vågner, 1899), gdje se prepleću misao i djelo, san i zbilja. Za svoje scenske poruke Ibsen je našao jezik koji je tadašnja građanska publika mogla prihvatiti kao kritiku, a uz savršenu dramaturgiju postavio je pitanja kojih aktualnost i dalje traje. Ibsenov utjecaj na zapadno kazalište XX. stoljeća gotovo je nemjerljiv i živi sve do pojave tzv. tjelesnoga kazališta potkraj 1960-ih, u kojem autorski tekst više neće imati pretežitu snagu. Kao i u svijetu, u doba hrvatske moderne Ibsen je bio najizvođeniji strani autor, a njegov su utjecaj priznavali I. Vojnović, M. Begović i M. Krleža. Ostala značajnija djela: Savez mladeži (De unges forbund, 1869), Žena s mora (Fruen fra havet, 1888), Hedda Gabler (1890) i dr.

Citiranje:
Ibsen, Henrik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 11. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26884>.