Mašić, Nikola, hrvatski slikar (Otočac, 28. XI. 1852 – Zagreb, 4. VI. 1902). Slikar akademskog realizma koji je svojim plenerističkim skicama među prvima najavio hrvatski modernizam.
Münchensko školovanje i slikarski početci
Podrijetlom iz imućne trgovačke obitelji. Nakon rane smrti roditelja, o njemu i bratu blizancu Aleksandru, poslije također slikaru, brinuli su se skrbnici. Slikarstvo je isprva studirao na akademiji isprva u Beču 1872., ali je nezadovoljan programom iste godine prešao u München, gdje je do 1877. učio kod Otta Seitza, Alexandera von Wagnera i Wilhelma Lindenschmidta ml., prihvativši akademski realizam te stekavši znanje za izradbu velikih figuralnih kompozicija.
Na način starih majstora suženom tamnom i tonski diferenciranom gamom slikao je uglavnom psihološke portrete (Portret žene sa čipkastom kapom, 1877., NMMU), u kojima je provodio maksimalnu redukciju detalja svodeći ih na suštinu, što obilježava i kasnije portrete (Portret djevojčice, 1881–82., NMMU), kao i mrtve prirode, slikane deskriptivno izražajnom polikromijom (Lovačka mrtva priroda s fazanom, 1879., MUO). Istodobno je, inzistirajući na etnografskim detaljima, na specifičan način prikazivao pripadnike različitih rasa i nacija (Bošnjak na odmoru, 1876., NMMU), dok egzotizirana razgolićenost na prikazu Romkinje (Ciganka, 1876., NMMU) upućuje na znatan odmak od uobičajene reprezentacije.
Talijanski i posavski intermezzo
U Parizu 1878. pohađa Académie Julian kod Williama Bouguereaua i posjećuje svjetsku izložbu na kojoj ga se osobito dojmio japanizam i orijentalni žanr Mariàa Fortunyja. Sljedeće godine kao cijenjen i popularan slikar dobiva atelje u Münchenu, gdje i izlaže na međunarodnim izložbama (1879., 1883). Boravio je 1880. u Napulju i na otoku Capriju gdje, spajajući doživljaj južnotalijanskoga podneblja i atmosfere svjetla s iskustvima napuljske slikarske Scuole di Posillipo, u pleneru stvara brojne skice i studije, predloške za buduće slike. Istom konceptu povratka prirodi, nastalom na prosvjetiteljskim i aristotelijanskim zasadama te pozitivističkom zanimanju za znanstvena istraživanja, što dovodi do istiskivanja mitološkoga i historijskoga u korist pejzažnoga i žanr-slikarstva, pribrajaju se i radovi nastali u Posavini. Slika elemente pejzaža (Oblaci nad nizinom / Iznad Save i Obala, NMMU), povrće (Bundeve, 1878), motive arhitekture i plovila (Savska lađa, 1878., Kuća na Capriju, Vrt u Capriju / Kamena klupa, Pergola, 1880., NMMU) te brojne domaće životinje (Magarac, 1880., Praščići, NMMU), posebice zainteresiran za njihovu anatomiju i pokret, istaknuvši se kao jedan od najranijih i najvrsnijih hrvatskih animalista. Budući da su ta djela predstavljala radni materijal, podsjetnik za rad u atelijeru, oslobođena su akademskih konvencija te se odlikuju osobitom svježinom izraza, mrljastim potezom, reduciranom predmetnošću i svijetlim koloritom s luminističkim efektima kojima se povremeno približava spektralnoj analizi. Zbog očigledne veze s impresionističkim i modernim idejama Vlaho Bukovac ih je htio izložiti na umjetničkoj izložbi 1894., no Mašić je zbog svog tradicionalnoga i akademskoga opredjeljenja to odbio, smatrajući ih nezavršenim radovima. Neke od tih skica razvio je u autonomna ostvarenja (Na Savskoj obali, 1878., Djevojka s kokošima, 1881. i Slikar u bari, NMMU).
Folkloristički žanr-pejzaži
Proslavio se velikim žanr-kompozicijama u pejzažu (Guščarica na Savi, 1880–81. i Ljetna idila, 1883., NMMU) na kojima u vodoravno izduženome panoramskome formatu donosi »narativni« prizor s likovima iz seljačke svakodnevice, najčešće lijepim djevojkama smještenima u lokalni krajolik. Te deskriptivne slike, koje se odlikuju anegdotalnošću i polikromijom, obogaćuje detaljima biljnog i životinjskog svijeta, čime postiže dekorativnost i dopadljivost, dok dijelove posvećene pejzažu ostavlja sažetima, pokazujući izniman, ali nikad do kraja razvijen modernistički kapacitet. Vješto spojivši lokalni krajolik s uljepšanim i idealiziranim likovima u narodnim nošnjama, stvorio je svojevrstan eskapistički prostor privlačan građanskomu sloju, pogotovo bogatoj bečkoj klijenteli, kao egzotični prikaz »austrijskog Orijenta« koji poziva na povratak neiskvarenoj prirodi. Unatoč činjenici da se uklapaju u orijentalistički kulturni trend tada raširen u zapadnome kulturnome krugu, te su sentimentalne pastoralne idile izražene sceničnosti, tipskih fizionomija i izvještačenih kretnji označile moderniji prikaz hrvatskoga pejzaža i ljudi temeljen na realističkoj opservaciji. Sličan spoj orijentalizma i romantičnog nacionalizma rezultirao je i slikom Ličanin (1880–81., NMMU) u kojoj je, unatoč folklornom aranžiranju i deskriptivnosti, uočljiva portretna intuicija i sklonost socijalnoj opservaciji.
Povratak u Zagreb i ostala područja djelovanja
Zbog oslabljenog vida 1884. vraća se u Zagreb, gdje je radio kao učitelj crtanja u Obrtnoj školi i držao atelijer u Berislavićevoj ulici 17. Od 1894. bio je ravnatelj Strossmayerove galerije, u okviru koje je utemeljio knjižnicu te zbirke bakroreza, fotografija i reprodukcija. Sudjelovao je na ranim izložbama novoosnovanoga Društva umjetnosti u Zagrebu (1879., 1891), na godišnjim i međunarodnim izložbama u Beču (1879., 1881., 1882., 1885), Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), Međunarodnoj izložbi u Kopenhagenu (1897) i Svjetskoj izložbi u Parizu (1900). Radio je i na ikonostasu grkokatoličke crkve u Zagrebu (1886). Sudjelovao je ilustracijama u knjizi Slava preporoditeljem (s bratom Aleksandrom, 1885) i hrvatskom dijelu monografije Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (1902) te mnogobrojnim stranim časopisima (Paris illustré, Revue illustrée, Die Kunst für Alle, Zlatá Praha). Blokovi i bilježnice sa skicama antičkih kipova, krokijevskim karikaturama te velikim brojem crteža muških aktova sačuvani su mu u Kabinetu grafike HAZU-a u Zagrebu.
Monografiju o njemu napisao je Matko Peić 1957., a retrospektivne izložbe priređene su mu u Galeriji SANU-a u Beogradu 1975. i u NMMU-u u Zagrebu 2018.