Petrović, Nadežda, srpska slikarica, fotografkinja i likovna kritičarka (Čačak, 11. X. 1873 – Valjevo, 3. IV. 1915). Jedna od začetnica srpske moderne umjetnosti i pokretačica moderne likovne scene u Srbiji.
Školovanje
Završila je 1891. višu žensku školu u Beogradu, gdje joj je nastavnik crtanja bio Đorđe Krstić, te se nakon položenog ispita za nastavnicu crtanja ondje 1893. zaposlila. Kod Krstića je i privatno učila slikarstvo do 1898. kao i na ženskom odjelu slikarske škole Kirila Kutlika 1896–98. Svojevoljno odabravši život neudane slobodne žene, školovanje nastavlja 1898. u Državnoj školi primijenjene umjetnosti u Münchenu. Tada je polazila i privatne škole Antona Ažbèa 1898–1901. i Juliusa Extera 1901–03.
Slikala je užarenom paletom i slobodnim potezom portrete, pejzaže, a i aktove (Bavarac, 1899., Sjedeći ženski akt, 1902. i Iz Iberzea, 1903., MSUB; Ženski akt s leđa, 1900. i Breze, 1901., Narodni muzej Srbije, Beograd, NMS). Naslonjena na simbolizam, istodobno je stvarala prikaze tamne game, naglašenog ozračja pesimizma i tjeskobe bliske djelima Arnolda Böcklina (More, 1897; Beethovenova maska, 1898., NMS). Samostalno se predstavila 1900. na izložbi u Beogradu, koja je naknadno označena početnom točkom srpske moderne umjetnosti.
Aktivizam i politička reprezentacija nacije
U Srbiju se vraća 1903. te je iste godine sudjelovala u osnivanju ženskoga humanitarnog društva Kolo srpskih sestara. Angažiravši se kao zagovornica jugoslavenskog unitarizma, osnovala je Jugoslavensku umjetničku koloniju u Sićevu na jugu Srbije 1905. te sudjelovala u organiziranju Jugoslavenskih umjetničkih izložbi (1904., 1912). Pridruživši se društvu Medulić izlagala je na izložbi u Zagrebu 1910., Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. i Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1912.
Istodobno je izgradila vlastiti stil kreativno preradivši uzore (plenerizam J. Extera i povijesno-nacionalnu tematiku Đ. Krstića) u sintezu impresionističkog idioma i ekspresionističke energične geste, gustih nanosa nemimetičke boje, snažnih kontrasta i agresivnoga kolorizma, ostvarivši model slike ideološki analogan težnjama srpske političke i intelektualne elite te se usmjerila tematici zavičajnoga pejzaža i ljudi. Inzistirajući na sirovoj neuljepšanoj karakterizaciji, kao i na specifičnom repertoaru rekvizita i kostima, u portretima likova iz naroda realizirala je simbole nacionalnog identiteta kao radikalnu modernističku antitezu reprezentativnom građanskom portretu (Seljanka iz Šumadije i Srbija, 1905., Guslar, 1906., Seljak sa zečjom usnom, 1907., Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad; Pogreb u Sićevu, 1905., MSUB; Čobanin svira u frulu, 1906).
I dalje je slikala aktove, kao i konvencionalne građanske portrete prijatelja i obitelji, na kojima je nerijetko prikazivala brata Rastka Petrovića (Anđa i Rastko, 1906; Portret majke, 1906., Muzej grada Beograda; Akt u fotelji, 1909., NMS). U jedinom autoportretu, napustivši dominantne načine reprezentacije ženstvenosti, prikazala se mračnom paletom i naglašenim kontrastima svjetla i tame u asketski jednostavnoj odjeći i s prodornim pogledom (Autoportret, 1907., NMS).
Pariško razdoblje i ratne fotografije
Nakon samostalne izložbe u Ljubljani 1910. dobila je stipendiju za Pariz gdje je, boraveći u ateljeu Ivana Meštrovića, do 1912. povremeno pohađala Académie Vassilieff i izlagala na Jesenjem salonu (1911–12) te se družila s Miroslavom Kraljevićem i Vladimirom Becićem.
Ondje, potaknuta Matisseovim i fovističkim ostvarenjima dostiže kreativni vrhunac u slikama lišenima ideološkog programa. Tada gotovo u potpunosti eliminira značenje predmetnoga te ga podređuje boji i gestama na dvodimenzionalnoj plohi (Portret Vladimira Becića i Most na Seni, 1910., NMS; Pejzaž iz južne Francuske i Iz parka, 1911., Umjetnička galerija Dubrovnik; Jesen u Longchampu, 1911., Galerija umjetnina, Split; Forum Romanum, 1911; Portret Ksenije Atanasijević, 1912., Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad). Istodobno, u daljnjim prizorima srpskih pejzaža i ljudi iz naroda ne nestaju predstave domoljublja i nacionalnih mitova (Kosovski božuri / Gračanica, Prizren i Vezirov most, 1913., NMS; Tobdžija i Valjevska bolnica, 1915., MSUB).
Bavila se i fotografijom, isprva uglavnom portretima u duhu piktorijalizma. Naglašenim kontrastima svjetla i sjene, odsječenim kadrovima i različitim rakursima postizala je impresionističke predodžbe modernoga života (Sestre Petrović s majkom, 1905; U bašti porodične kuće u Ratarskoj ulici br. 32, 1910). Sudjelujući u balkanskim ratovima te u I. svjetskom ratu kao bolničarka, ali i ratna slikarica i fotografkinja, bilježila je poprišta ratnih zbivanja, no češće je pružala impresije pejzaža (Kralj Petar I sa vojskom i Prizren, 1913., Vojni muzej Beograd). Tijekom I. svjetskog rata je oboljela od tifusa pjegavca te umrla.
Likovna kritika i naslijeđe
Pisala je likovne kritike te eseje o umjetnosti (skupljene 2009. u knjizi Likovne kritike), u kojima je pisala i o hrvatskim slikarima (ponajprije o Meštroviću te Marku Muratu i Paskoju Vučetiću) i izložbama. Iako joj kritika nije bila naklonjena, o njoj su za života pohvalno pisali Antun Gustav Matoš, Jerolim Miše i Moša Pijade. Ipak, tek joj je posmrtno priznato mjesto jedne od najvažnijih figura srpskog slikarstva. Meštrovićev Spomenik podignut joj je 1955. u Čačku, gdje se nalazi i Umetnička galerija »Nadežda Petrović«, koja organizira manifestaciju suvremene umjetnosti Memorijal Nadežde Petrović.
