struka(e):

Pink Floyd [piŋk flid], engleski rock-sastav, osnovan 1965. u Londonu. Prvu postavu činili su gitarist Syd Barrett (pravim imenom Roger Keith Barrett; 1946–2006), basist Roger Waters (r. 1943), bubnjar Nick Mason (punim imenom Nicholas Mason; r. 1944) i klavijaturist Rick Wright (Richard Wright; 1943–2008). Godine 1968. Barretta je zamijenio gitarist, skladatelj i pjevač David Gilmour (r. 1946).

Okosnica sastava nastala je na londonskome Politehničkome veleučilištu Regent Street, gdje su se upoznali Waters, Mason i Wright, te potom ostvarili prvu suradnju u sklopu rhythm and blues sastava Sigma 6. Godine 1965. priključio im se Syd Barrett, koji je preimenovao sastav u počast dvojici američkih blues-glazbenika: Pinkneyu Pinku Andersonu i Floydu Councilu. Pod Barettovim kreativnim vodstvom Pink Floyd dovršava transformaciju iz rhythm and blues postave u ambiciozan psihodeličan rock-sastav naglašeno eksperimentalnog naboja. Zvučni i vizualni pokusi sredinom 1960-ih priskrbili su im umjetnički ugled i popularnost na rastućoj londonskoj underground sceni, utemeljenoj oko kultnih klubova Marquee i UFO.

Godine 1967. sklapaju ugovor s izdavačkom kućom EMI i objavljuju zapažene singlove »Arnold Layne« i »See Emily Play«. Album prvijenac The Piper at the Gates of Dawn bila je intrigantna kombinacija začudnih, infantilno dizajniranih pop-skica (naslov je nadahnut poglavljem iz dječjeg romana Vjetar u vrbama Kennetha Grahamea) i apstraktnih, slobodno strukturiranih skladbi poput instrumentalne »Interstellar Overdrive«. Album se danas smatra ključnim djelom britanske rock-psihodelije. U razdoblju drugog ostvarenja A Saucerful of Secrets Barrett pod pritiskom mentalnih problema (i zbog pretjerane uporabe psihodeličnih opijata) počinje gubiti središnje mjesto u sastavu, te ga početkom 1968. zamjenjuje gitarist David Gilmour.

Rekonfiguracija postave reflektirala se na glazbeno usmjerenje koje je s Watersom na čelu težilo grandioznijim konceptualnim zamislima. U tom razdoblju sastav se okušao i u filmskoj glazbi, npr. More (1969) redatelja Barbeta Schroedera i Zabriskie Point (1970) Michelangela Antonionija. Eksperimentalni dvostruki album Ummagumma (1969) kombinacija je koncertnih snimaka i zasebnih solo-kompozicija pojedinih članova, dok ih je kontroverzno ocijenjena šestodijelna, orkestrirana naslovna skladba albuma Atom Heart Mother (1970) učvrstila na poziciji jednog od vodećih svjetskih progresivnih rock-sastava.

Album Meddle (1971) smatra se prijelaznim ostvarenjem koje suzdržanijim pristupom navješćuje novo, komercijalno i umjetnički najuspješnije razdoblje. Snimljen uz pomoć najsuvremenije opreme EMI-jeva studija Abbey Road (uz prepoznatljivo vizualno rješenje omotnice dizajnerske skupine Hipgnosis), raskošno produciran album The Dark Side of the Moon (1973) koncipiran je na temeljima čvrsto zadane unutarnje logike. Watersov pesimizam obilježen je stihovima o ljudskoj pohlepi, prolaznosti vremena, mentalnom urušavanju i smrti, a zvučno je nadograđen rafiniranom ugođajnošću i novom sviračkom disciplinom.

Ti elementi provlače se i sadržajem pomno strukturiranih, konceptualno zaokruženih ostvarenja Wish You Were Here (1975), Animals (1977), te dvostrukoga The Wall (1979) na kojem Waters – još dublje razrađujući temu otuđenja, distopije, straha i pogubnih posljedica nesnalaženja pojedinca u kaosu modernoga društva – gotovo potpuno preuzima kreativni nadzor nad sastavom. Predstavljen u formi rock-opere, a potpomognut uspješnim hit-singlom »Another Brick in the Wall (Part 2)«, The Wall je doživio i filmsku obradbu (1982) s pjevačem Bobom Geldofom u glavnoj ulozi, u režiji Alana Parkera. Unatoč svjetskom uspjehu, album je sadržavao klicu njihova raspada i osobnih razmimoilaženja: nakon albuma The Final Cut (1983) Waters objavljuje samostalni debi The Pros and Cons of Hitch Hiking (1984) i iduće godine napušta sastav. Ostatak postave nastavio je raditi pod Gilmourovim vodstvom, no album A Momentary Lapse of Reason (1987) nije dosegnuo nekadašnju kvalitetu. Ugođajem, zvukom i strukturom The Divison Bell (1994) referira se na razdoblje ranih 1970-ih. Međunarodni uspjeh tog albuma Pink Floyd potvrđuje novom svjetskom turnejom koja je dokumentirana opsežnim koncertnim projektom Pulse (1995). Nakon pretežno instrumentalnog albuma The Endless River (2014) sastav službeno prestaje s radom.

U razdoblju sa Sydom Barrettom kao vođom sastava Pink Floyd je postavio temelje britanskoga psihodeličnog i eksperimentalnog rocka, te (općenito) kontrakulturnog senzibiliteta kraja 1960-ih. Jezgra pak njihova opusa iz 1970-ih izmijenila je pravila funkcioniranja diskografske industrije na objema ključnim razinama (studijskoj i koncertnoj), popularizirajući format konceptualnog albuma, tehnološku dimenziju izvedbe, te ideju multimedijskoga pristupa glazbi. Njihovo je stvaralaštvo presudno utjecalo na niz izvođača različitih naraštaja i profila, u rasponu od Davida Bowieja i skupine Kraftwerk, do Radioheada, dua Air, house-skupine The Orb i dr. Godine 1996. primljeni su u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame).

Citiranje:

Pink Floyd. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pink-floyd>.