TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Supek, Ivan

ilustracija
SUPEK, Ivan
ilustracija1ilustracija2

Supek, Ivan, hrvatski fizičar, filozof i književnik (Zagreb, 8. IV. 1915Zagreb, 5. III. 2007). Studij fizike i filozofije započeo je u Zagrebu, a nastavio u Zürichu i Leipzigu, gdje je doktorirao (1940). Bio je asistent Wernera Karla Heisenberga i radio na kvantnoj teoriji polja. Pošto ga je 1941. uhitio Gestapo, pa je potom na Heisenbergovu intervenciju pušten, vratio se u Hrvatsku i djelovao u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a (1943). Kao član predsjedništva Kongresa kulturnih radnika u Topuskom (1944) upozorio je na opasnost od nuklearnog oružja. Predavao je fiziku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1945–46) i bio prvi profesor teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1947–85), gdje je osnovao školu teorijske fizike koja je fiziku u Hrvatskoj podigla na europsku razinu. Osnovao je Institut Ruđer Bošković (1950) i bio njegov prvi direktor, a zbog protivljenja nemirnodopskomu korištenju nuklearne energije za izradbu atomske bombe bio je isključen s Instituta (1958). Bio je i prvi profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, a osnovao je i Institut za filozofiju znanosti i mir (1960). Sudjelovao je u osnutku Pugwashke konferencije o znanosti i svjetskim zbivanjima. Pokrenuo je i uređivao časopis Encyclopaedia moderna. Rektor Sveučilišta u Zagrebu (1968–71), potaknuo je osnivanje Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku (1970). Nakon 1971. prisilno je bio isključen iz javnoga života; javnu djelatnost obnovio je 1989. Redoviti član JAZU (danas HAZU) od 1960., predsjednik (1991–97), profesor emeritus od 2000. Dobitnik je Nagrade za znanost »Ruđer Bošković« (1960) i Nagrade za životno djelo (1970).

Bavio se problemima supravodljivosti i kvantne elektrodinamike, teorijom metala na niskim temperaturama, preinačio je Blochovu integralnu jednadžbu u diferencijalnu jednadžbu za električnu vodljivost na Fermijevoj plohi. Uz sveučilišne udžbenike i stručne knjige (Teorijska fizika i struktura materije, 1949; Moderna fizika i struktura materije, 1965; Nova fizika, 1965; Počela fizike: uvod u teorijsku fiziku, 1994), pisao je djela iz povijesti i filozofije znanosti (Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima, 1946; Povijest fizike, 1980).

U književnosti se javio dramama, koje je 1959. tiskao u drugom dijelu znanstvenoesejističkog izdanja Na atomskim vulkanima (Velika piramida, konačna verzija Piramida, 1971; Na atomskom otoku, konačna verzija 1974; Bijeg u svemirsku utopiju, poslije tiskana pod naslovom Let u nebo, 1970). Mnoštvo drama objavio je i 1960-ih, npr. Bajka modernog vremena (1962), kojom naznačuje političko-društvene i znanstvene igre oko izgradnje i vođenja Instituta »Ruđer Bošković«, Proces stoljeća (1962), koja prethodi pojavi istoimenoga romana, a u kojoj se usredotočio na suđenje R. Oppenheimeru, koji se protivio izradbi hidrogenske bombe, U kasarni na rubu šume (1963), Mirakul (1964), koja tematizira Hvarsku bunu pod vodstvom M. Ivanića, U predsoblju (1965), u kojoj bivši ratnici traže osobne odgovore na kominformsku osudu Jugoslavije, i Lovište (1969). Veliku pozornost izazvala je drama Heretik (1968) o M. de Dominisu, u kojoj se Supek približava metodologiji Sartreove filozofske drame, te nudi predodžbu o arhetipskom heretiku koji može biti i naš suvremenik. U povijesnoj drami Pjesnik i vladar (1980) rekonstruira sudbinu Jana Panonca. U posljednjih petnaestak godina stvaralaštva dramska je ostvarenja tiskao samo u periodici: Lutrija imperatora Augustusa (1991), Vrag je tiho naglas (1991), Gabrijel (1994), Biskup i ban (1995), Pusta, zatrovana zemlja (1996), Tais (1997). – Romaneskni prvijenac Dvoje između ratnih linija (1959; prerađeno izdanje objavljeno 1970. pod naslovom Sve počinje iznova) autobiografska je kronika o predratnim i ratnim političkim previranjima na Zagrebačkom sveučilištu. Pisao je i povijesne romane, a prema svojim ranijim dramama: Heretik (1968), Extraordinarius (1974) i Buna Janusa Pannoniusa (1992). Sva tri se bave izvorima hrvatskoga vjerskoga, političkog i državničkoga humanizma te idejama i nazorima njegovih pronositelja. Takav je donekle i političko-dokumentarni roman Krunski svjedok protiv Hebranga (1983; redigirana verzija Krunski svjedok u Hebrangovu slučaju, 1990). Sjećanja na pojedine epizode iz vlastitoga života sabrao je u romanu Otkriće u izgubljenom vremenu (1987). Zanimljiv je i satirični znanstvenofantastični roman EPR-efekt (1995), u kojem se bavi američko-ruskim sukobom što prijeti uništenjem života na planetu. Svojevrsni je misaoni vrhunac Supekova stvaranja romaneskni ciklus Hrvatska tetralogija (1995: Između ratnih linija; U prvom licu; Medvedgrad; Uzašašće), »društveno-povijesna freska« više naraštaja. Supekova esejistička i publicistička djela (Superbomba i kriza savjesti, 1962; Posljednja revolucija, 1965; Opstati usprkos, 1971; Krivovjernik na ljevici, 1980; Povijesne meditacije, 1996) također nose humanističku poruku. God. 2007. objavljena je njegova »intelektualna autobiografija« Tragom duha kroz divljinu.

Citiranje:
Supek, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 9. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58811>.