Taiwan (također Formoza), otok u zapadnom dijelu Tihog oceana, na dodiru Južnokineskog i Istočnokineskoga mora; obuhvaća 36 006 km². Od susjednog azijskog kopna (kopnene Kine) odijeljen je Formoškim (Taiwanskim) prolazom. Taiwan je od 1949. sjedište kuomintanške Republike Kine (tongyong pinyin Jinghua Minguo, tradicionalno kin. Ching-hua Min-kuo), koja obuhvaća i 64 otoka arhipelaga Penghu ili Pescadores, otočja Kinmen i Matsu ispred kin. obale te otoke Lyudao, Lanyu i arhipelag Diaoyutai uz tihooceansku obalu, ukupne površine 36 188 km².
Prirodna obilježja
Otok dug 394 km, širok do 144 km, sastoji se od sr. ulančanoga planinskoga dijela (kin. Chung-yang Shan-mo) s vrhovima iznad 3000 m (najviši je Yu Shan ili Jade, 3952 m), koji na zapadu, preko nižih brda i brežuljaka te longitudinalnih riječnih dolina, postupno prelazi u prostranu nizinu, a na istoku se strmo ruši prema uskoj tihooceanskoj obali. Središnje gorje građeno je pretežito od paleozojskih škriljevaca. U zapadnom su podgorju ležišta ugljena i nafte. Na otoku se nalaze mnogobrojni vulkani, pretežito ugasli; jaka geotermalna aktivnost (izvori vruće vode, fumarole). Zbog smještaja u seizmički aktivnom pojasu (cirkumpacifička vatrena zona) česti su potresi, ali uglavnom slabog intenziteta.
Rijeke su kratka toka i velikoga pada, osobito istočno od sr. planinskoga podučja. Najdulja je rijeka Jhuoshuei (187 km), a najveće porječje ima Gaoping (3257 km²).
Klima je topla i vlažna, izrazitih monsunskih obilježja, s čestim pojavama tajfuna (srpanj–rujan). Uzrok je vlažnoj klimi topla struja Kuro-shio te inače suhi zimski monsun koji Taiwanu donosi oborine jer se navlaži pušući preko Formoškoga prolaza. U ljetnom dijelu godine (travanj–studeni) prosječna temperatura kreće se između 20 i 30 °C, a u zimskom (prosinac–ožujak) oko 15 °C. Godišnja količina oborina iznosi 2600 do 5000 mm. Glavnina oborina padne između svibnja i listopada.
Vegetacija je bujna, osobito u jugozapadnom dijelu otoka (mangrove, palme, kamforovac, čempresi, bambusi). Endemično je 27% biljnih i 11% životinjskih vrsta. Šume zauzimaju 58,1%, a obrađeno je 22,9% teritorija.
Stanovništvo
Stanovnici su Kinezi (Han; 98%), potomci iseljenika koji su stoljećima dolazili na otok s kineskoga kopna, manjim dijelom pripadnici Čang Kaj-šekova zbjega (više od 1 mil. st. doseljeno nakon poraza starog režima 1949), i starosjedioci (2%), različite skupine malajskoga podrijetla (Amis, Paiwan, Atalay, Bunum, Truku, Rukai, Pinuyumayan, Tsou i dr.), koje žive uglavnom u središnjem i istočnom dijelu otoka. Gustoća naseljenosti otoka (635 st./km², 2006) opada od zapadne obale prema unutrašnjosti. Službeni je jezik mandarinski kineski, a vrlo je raširen holo, dijalekt fujiansko-tajvanskog ili minnanskoga kineskog. Većina stanovništva ispovijeda konfucijanizam, taoizam i budizam, a ima i kršćana te muslimana. Broj stanovnika ubrzano se povećava. Za prvoga popisa 1905. na Taiwanu je živjelo 3,1 mil. st., 1951. god. 7,9 mil. st., a 2006. god. 22 876 527 st. Stopa porasta broja stanovnika 1957. iznosila je 3,5% godišnje, 1982. pala je na 1,8%, a 2006. na 0,5%. Porast stanovništva od prosječno 0,4% godišnje (2002–06) rezultat je prirodnoga priraštaja od 3,8‰ (2002–06) i većeg useljivanja od iseljivanja. Potkraj 1990-ih ojačalo je useljivanje zbog brakova domicilnoga stanovništva sa strancima (najviše s Kinezima). Na Taiwanu živi 424 000 stranaca (2006). Taiwanci se iseljuju (oko 360 000 st., 1989–2006) najviše u SAD, te Kanadu, Novi Zeland i Australiju. Natalitet je nizak (9,0‰, 2006), kao i mortalitet (5,9‰); smrtnost dojenčadi iznosi 5,0‰ (2005). U dobi je do 14 god. 18,1%, a starije je od 65 god. 10,0% stanovništva (2006). Očekivano trajanje života za muškarce rođene 2006. iznosi 74,6 god., a za žene 80,8 godina. Od 10 111 000 zaposlenih stanovnika (2006), u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 5,5%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 35,7%, a u uslužnim djelatnostima 58,8%. Glavni je grad Taipei (2 632 242 st., 2006); ostali su veći gradovi (2006) Kaohsiung (1 514 706 st.), Taichung (1 044 392 st.), Tainan (760 037 st.), Banciao (544 292 st.), Jhonge (411 011 st.), Hsinchu (394 757 st.), Sinjhuang (392 472 st.), Keelung (390 633 st.), Taoyuan (384 803 st.), Sanchong (383 638 st.) i Fongshan (338 596 st.).
Gospodarstvo
Početkom 2020-ih tajvansko gospodarstvo ostalo je među vodećima u svijetu. Godine 2022. ostvaren je BDP u vrijednosti od 653 milijarde USD (32 756 USD po stanovniku); u njegovu sastavu vodeći je uslužni sektor (60,9%), a slijede industrijski (37,7%) i poljoprivredni (1,4%). Stopa je nezaposlenosti 3,6% (2022). Razvijena je elektronička industrija, proizvodnja naftnih derivata, oružja i vojne opreme, kemikalija, tekstila, željeza, čelika, cementa, strojeva, vozila, lijekova, hrane, i dr. Glavni su poljoprivredni proizvodi riža, kukuruz, voće, povrće i čaj; razvijen je uzgoj svinja, peradi i goveda te ribolov. Od prirodnih bogatstava manja su ležišta ugljena, prirodnoga plina, vapnenca, azbesta i mramora. Godine 2022. vrijednost robnog izvoza bila je 479,4 milijarde USD, a uvoza 428 milijarda USD. Taiwan je među vodećim izvoznicima mikroprocesora u svijetu, a izvozi također računala, uredske strojeve i dijelove, telekomunikacijske uređaje, naftne derivate, kemikalije, metalne proizvode, automobilske dijelove, i dr. Uvozi mikroprocesore, sirovu naftu i plin, drveni ugljen, strojeve i opremu, kemikalije, metale, vozila, tekstil, robu široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri Kina (40,7% izvoza i 23,6% uvoza), SAD (14,3% izvoza i 15,7% uvoza), te Japan (15,1% izvoza i 9,7% uvoza). Veličina je javnoga duga 29,7% BDP-a (2022).
Promet
Cestovna je mreža duga oko 40 000 km. Osobito je razvijena u zapadnom dijelu otoka, gdje se u meridionalnom smjeru, usporedno s obalom, pružaju glavne nacionalne prometnice Sun Yatsen (373 km) i Formosa (432 km), međusobno povezane većim brojem poprječnih cesta (zapad–istok, odnosno obala–unutrašnjost). Nacionalna cesta duž istočne obale je u izgradnji. Željeznička pruga duljine oko 1100 km pruža se u priobalnom pojasu cijelog otoka; putnički promet ima znatno veću važnost od teretnoga. Glavne su luke Kaohsiung (135,1 mil. t, 2006; prometom od 10 mil. kontejnera ubraja se u vodeće luke u svijetu, 2007), Keelung (97,2 mil. t, 2007), Taichung (90,3 mil. t, 2006) i Hualien (20,1 mil. t, 2006). Od 18 zračnih luka za međunarodni su promet otvorene Taiwan Taoyuan, Kaohsiung i Taichung.
Novac
Novčana je jedinica novi taiwanski dolar (NT$; TWD).
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području Taiwana mogu se pratiti od prapovijesti. U dokumentima se prvi put spominje u III. st. pr. Kr. Do danas se održalo nekoliko plemena prastanovnika čiji jezik pripada malajsko-polinezijskoj skupini. Prvi kineski vojni pohod i prvo kinesko naseljavanje zabilježeni su u VII. st. Od XIII. st. Taiwan se već smatrao kineskim teritorijem. U XVI. st. na otok su doprli Portugalci (1517., 1590), koji su ga nazvali Formosa (ilha), tj. krasni (otok), pa je pod tim imenom poznat sve do suvremenoga doba. Godine 1624. Nizozemci su zaposjeli dio otoka, a 1626. na sjeveru su se iskrcali Španjolci, koje su Nizozemci do 1646. protjerali. Godine 1652. buknuo je veliki ustanak, koji su Nizozemci svladali. Pod njihovom vlasti Taiwan je bio tek do 1661., kada su ih Kinezi s kontinenta porazili i protjerali. Godine 1683. kineski car Kangxi stavio je Taiwan pod svoju izravnu vlast. Nakon poraza u II. opijumskom ratu, Kina je mirom u Tianjinu (Tientsin; 1858) i Pekingu (1860) morala luku Tainan otvoriti strancima. Pod kineskom vlasti Taiwan je bio sve do 1895., kada je mirom u Shimonosekiju pripao Japanu. Za II. svjetskog rata Taiwan su kao japansku vojnu bazu često bombardirali Amerikanci (1944–45).
Završetkom II. svjetskog rata na Taiwanu je okončana japanska vlast, te je uz političku potporu SAD-a 25. X. 1945. uspostavljena vojna uprava Republike Kine (→ kina). U gušenju pobune dijela lokalnoga stanovništva 1947. bilo je više tisuća poginulih. Pošto su je porazile komunističke snage, u prosincu 1949. na Taiwan je došla nacionalistička kuomintanška vlada (s većim dijelom svoje vojske) predvođena Čang Kaj-šekom, te je Taipei proglašen privremenom prijestolnicom Republike Kine. NR Kina, proglašena 1. X. 1949., od početka je Taiwanu osporavala pravo da predstavlja Kinu. Na predsjedničkom položaju 1950–75. bio je Čang Kaj-šek koji je uspostavio autoritarni režim i jednostranačku vladavinu Kuomintanga. Tijekom 1950-ih NR Kina povremeno je napadala uporišta tajvanske vojske na otocima bližima kineskom kopnu (Kinmen, Matsu i dr.). Taiwan je 1954. sa SAD-om sklopio obrambeni sporazum, a vojno savezništvo nastavljeno je i nakon poboljšanja odnosa SAD-a i NR Kine 1970-ih (Taiwan je 1971. u korist NR Kine izgubio mjesto u UN-u, koje je imao od osnutka organizacije 1945). Nakon Čang Kaj-šekove smrti 1975., predsjednik je postao dotadašnji potpredsjednik Yen Chia-kan, a tijekom 1978–88. predsjednik je bio Čang Kaj-šekov sin Chiang Ching-kuo (1972–78. bio je premijer). Od 1960-ih gospodarstvo je neprestano raslo, a sredinom 1980-ih došlo je i do političke demokratizacije; 1986. osnovana je oporbena Demokratska progresivna stranka (DPP), a 1987. ukinuto je izvanredno stanje (proglašeno 1949). Nakon smrti Chiang Ching-kuoa početkom 1988. na predsjednički položaj došao je Lee Teng-hui koji je pobijedio i na prvim izravnim predsjedničkim izborima 1996. Tijekom 1995–96. odnosi s NR Kinom dodatno su pogoršani zbog njezinih velikih vojnih vježbi u Taiwanskom prolazu. Do promjene vlasti došlo je 2000. kada je za predsjednika izabran kandidat DPP-a Chen Shui-bian (ostao je na položaju do 2008), koji je zagovarao politiku neovisnog Taiwana (nastavile su se povremene napetosti u odnosima s NR Kinom). Od 2008. predsjednik je bio Ma Ying-jeou, vođa Kuomintanga (reizabran 2012), koji je pak poboljšao odnose s NR Kinom. U svibnju 2016. predsjednica je postala Tsai Ing-wen iz DPP-a. Zagovarala je tajvansku državnost, povećala vojne izdatke i razvijala savezništvo sa SAD-om, a reizabrana je 2020. Na predsjedničkim izborima u siječnju 2024. pobijedio je Lai Ching-te, vođa DPP-a od 2023 (bio je premijer 2017–19. te potpredsjednik republike od 2020). Početkom 2020-ih diplomatske odnose s Taiwanom ima 11 članica UN-a i Vatikan.
Politički sustav
Prema Ustavu od 25. XII. 1947 (izmijenjen amandmanima iz 1992., 1994., 1997., 1999., 2000. i 2005) Taiwan je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike poglavar je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga; među državljanima Taiwana starijima od 40 godina, na općim i tajnim izborima biraju ga građani za najviše dva mandata u trajanju od po 4 godine. Izvršnu vlast obnaša Izvršni Yuan (Xingzheng Yuan), na čelu kojega je premijer. Imenuje ga predsjednik republike, koji na prijedlog premijera imenuje i ministre. Najvišu zakonodavnu vlast ima jednodomni Zakonodavni Yuan (Lifa Yuan), sa 113 zastupnika izabranih na općim i tajnim izborima (šest zastupnika bira domorodačko stanovništvo). Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 20 godina života. Sudbenu vlast ima Sudbeni Yuan (Sifayuan), s 15 sudaca, koje imenuje predsjednik republike; 8 sudaca (uključujući predsjednika i potpredsjednika suda) bira se za mandat od 4 godine, a ostali za mandat od 8 godina. Administrativno Taiwan se dijeli na regije (shih) i posebne regije (chuan-shih). Nacionalni blagdan: Dan republike, 10. listopada (1911).
Političke stranke
Nacionalistička stranka (Kuomintang – akronim KMT), osnovana 1912., zabranjena i raspuštena 1913., obnovljena 1919., konzervativna je stranka. Osnivač joj je Sun Jat-sen, koji je prethodno osnovao Društvo za preporod Kine (1895) te Ujedinjenu ligu (1905) iz djelovanja koje je stranka potekla. Nakon Sunove smrti (1925), najistaknutiji u vodstvu KMT-a postaje Čang Kaj-šek. Od stvaranja komunističke Narodne Republike Kine (1949), stranka djeluje na Taiwanu gdje je vode Čang Kaj-šek (predsjednik republike od 1950. do smrti 1975) i njegov sin Chiang Ching-kuo (vodio je stranku 1975–88; predsjednik republike 1978–88). Stranka je 2000. izgubila predsjedničke, a 2001. i parlamentarne izbore te je u oporbi (ponovno i nakon izbora 2004), a na vlasti je ponovno 2008–16; potom je u oporbi (nakon izbora 2016. i 2020). Na izborima 2024. njezin je predsjednički kandidat poražen, a stranka je prva po broju zastupničkih mjesta, s malom prednošću pred Demokratskom progresivnom strankom (jedno mjesto više). Članica je Međunarodne demokratske unije. Demokratska progresivna stranka (Minzhu Jinbu Dang), osnovana 1986., stranka je centra (nastala je rascjepom u KMT-u). Pobijedila je na predsjedničkim izborima 2000., a relativnu zastupničku većinu osvaja na parlamentarnim izborima 2001. i 2004. Nakon razdoblja na vlasti (2000–08), ponovno je u oporbi do izbora 2016. na kojima osvaja apsolutnu zastupničku većinu (ponovno i na izborima 2020) i predvodi koalicijsku vladu. Na izborima 2024. osvaja jedno zastupničko mjesto manje u odnosu na KMT i potom sastavlja manjinsku vladu. Iz stranačkoga vodstva na čelu republike bili su Chen Shui-bian (2000–08) i Tsai Ing-wen (2016–20); od 2024. predsjednik republike je Lai Ching-te. Stranka je članica Liberalne internacionale.
Film
Prvi filmovi na Taiwanu snimljeni su 1901. Do kraja 1940-ih kinematografija se razvijala pod japanskim utjecajem (Taiwan je do 1945. bio pod japanskom vlašću). Nakon što se 1949. na Taiwanu učvrstio Čang Kaj-šekov režim uglavnom su snimani povijesni filmovi na klasičnom kineskom mandarinskom izričaju, a s rastom produkcije od 1960-ih (kada se snima i do 200 filmova godišnje) borilački filmovi (najzapaženije među njima režirao je hongkonški redatelj K. Hu) te melodrame. Kao suprotnost prevladavajućoj komercijalnoj produkciji javio se početkom 1980-ih tzv. tajvanski novi val društveno-kritičkih i psiholoških filmova realističkoga stila i minimalističke dramaturgije (najčešće s temama urbane otuđenosti i sukoba modernosti i tradicije u tajvanskom društvu) po uzoru na europski modernizam. Najistaknutiji redatelji novoga vala Hou Hsiao-hsien (»Grad žalosti« – »Beiqing chengshi«, 1989; »Zbogom jugu, zbogom« – »Nanguo zaijan, nanguo«, 1996), E. Yang, Tsai Ming Liang i A. Lee postižu od kraja 1980-ih i međunarodne uspjehe.
