struka(e): geografija, opća | ekonomija | suvremena povijest i politika | povijest, opća | politologija
ilustracija
KINA, položajna karta
ilustracija
KINA, grb
ilustracija
KINA, zastava
ilustracija
KINA, administrativna podjela
ilustracija
KINA, budistički svećenik u Lhasi, Tibet
ilustracija
KINA, Bund, ulica uz obalu, Shanghai
ilustracija
KINA, džamija u Turpanu
ilustracija
KINA, geopolitička obilježja (2003)
ilustracija
KINA, gornji tok rijeke Yangtze
ilustracija
KINA, Guilin na rijeci Li
ilustracija
KINA, Gyangtse, Tibet
ilustracija
KINA, Hong Kong
ilustracija
KINA, Kamena šuma, stjenoviti krajolik, provincija Yunnan
ilustracija
KINA, kinesko carstvo za dinastije Han
ilustracija
KINA, kinesko carstvo za dinastije Ming
ilustracija
KINA, klanac Lungmen, srednji tok rijeke Yangtze
ilustracija
KINA, krajolik kraj Kailija, pokrajina Guizhou
ilustracija
KINA, Mao Ce-tung u sjevernom Shaanxiju, 1947.
ilustracija
KINA, pagode u Daliju, pokrajina Yunnan
ilustracija
KINA, palača Potala, Lhasa, Tibet
ilustracija
KINA, Peking, trg Tiananmen
ilustracija
KINA, planinski masiv Muztagata, pokrajina Xingjiang
ilustracija
KINA, pogubljeni ustanici nakon ugušenja Boksačkog ustanka
ilustracija
KINA, rijeka Li između Guilina i Yangshoua
ilustracija
KINA, Shanghai, ulica Nanjing
ilustracija
KINA, središte Chengdua, pokrajina Sichuan
ilustracija
KINA, terase za uzgoj riže u pokrajini Sichuan
ilustracija
KINA, vježba tai chija na ulici Kunminga
ilustracija
KINA, vrh Mt. Everest, na granici s Nepalom
ilustracija
KINA, Wuling Yuan, šumski nacionalni park u pokrajini Hunan
ilustracija
KINA, zgrada u blizini pećinâ Mogao, pokrajina Gansu

Kina (Zhonghua; Narodna Republika Kina/Zhonghua Renmin Gongheguo), država u istočnoj i srednjoj Aziji, po površini treća na svijetu; obuhvaća 9 616 400 km² (od toga 270 000 km² unutrašnje vode i jezera). Pruža se od Tihog oceana na istoku do Pamira na zapadu (oko 5000 km) i od rijeke Amura (kineski Heilong Jiang) na sjeveru do otoka Hainana na jugu (oko 4200 km). Na sjeveru graniči s Rusijom (duljina granice 3645 km) i Mongolijom (4677 km), na sjeveroistoku sa Sjevernom Korejom (1416 km), na jugu s Vijetnamom (1281 km), Laosom (423 km), Mjanmarom (Burmom; 2185 km), Butanom (470 km), Nepalom (1236 km) i Indijom (3380 km), a na zapadu s Pakistanom (523 km), Afganistanom (76 km), Tadžikistanom (414 km), Kirgistanom (858 km) i Kazahstanom (1533 km). Na istoku Kina izlazi na rubna mora Tihog oceana: Žuto more sa zaljevom Bohai i Korejskim zaljevom, Istočnokinesko i Južnokinesko more; ukupna je duljina obale kopnene Kine 18 000 km.

Prirodna obilježja

Glavne reljefne cjeline Kine čine Tibetsko visočje s mlađim nabranim gorjem u zapadnom i jugozapadnome dijelu Kine, velike planinske zavale i ravnjaci na sjeveru i sjeverozapadu, te pretežno nizinsko područje, mjestimično s pobrđima, na istoku i jugoistoku. Na planine otpada 33% (čak 26% površine više je od 3000 m), na visoke ravnjake (visočja, platoi) 26%, zavale i bazene 19%, nizine 12% i na pobrđa 10% površine Kine.

Tibetsko visočje (površina oko 2,5 milijuna km²) mlađega je postanka, nastalo izdizanjem terena zbog poniranja Indijsko-australske litosferne ploče pod Euroazijsku. S prosječnom visinom većom od 4000 m Tibetsko visočje najviša je visoravan (ravnjak) na Zemlji (zapadni, viši dio, ima prosječnu visinu čak 5000 m). Sastoji se od planinskih hrptova, građenih od granita i drugih magmatskih stijena te vapnenca, koji se pružaju od zapada prema istoku u duljini od približno 2600 km; međusobno su odvojeni prostranim zavalama. Sa sjevera je visočje omeđeno 2500 km dugim planinskim lancem Kunlun (najviši je vrh Liushi ili Kunlun Goddess, 7167 m), sa sjeveroistoka gorjem Qilian (5827 m), s juga oko 2500 km dugim mlađim nabranim visokoplaninskim sustavom Himalaje (Mount Everest, 8848 m, najviši je vrh na Zemlji), a na istoku strmim, teško prohodnim gorjima (A’nyemaqen ili Amne Machin, Hengduan i dr.), raščlanjenima dubokim riječnim dolinama (gornji tok Brahmaputre, Mekonga, Yangtzea) koja poprimaju meridijalni smjer pružanja (pretežno u zapadnome Sichuanu i Yunnanu).

Zbog izdizanja Tibetskog visočja nastao je niz golemih stepenica (mongolska, mandžurska i dr.) kojima se teren spušta prema sjeveru i istoku. Na sjeveru i sjeverozapadu nalazi se prostrana, izolirana Tarimska zavala, koja je nastala duž rasjeda u mlađem tercijaru i u kvartaru; ispunjena je pretežno naslagama šljunka, prapora, gline i pijeska. Najveći dio Tarimske zavale pješčana je pustinja Takla Makan; kroz sjeverni dio protječe rijeka Tarim. Tarimska je zavala planinskim lancem Tien Shan odvojena od Džungarske zavale na sjeveru. Središnji i istočni dio Džungarske zavale pretežno je pješčana pustinja koja u rubnim dijelovima prelazi u slanu stepu sa slanim jezerima; sa zapada i sjeverozapada omeđena je planinskim lancima Tarbagatai, Džungarski Alatau i dr., a sa sjeveroistoka Mongolskim Altajem. Visoki gorski masivi Tien Shan (najviši je Vrh pobjede, kineski Tomur Feng, 7439 m, na granici s Kirgistanom), Džungarski Alatau (4622 m) i Mongolski Altaj nabrani su u paleozoiku; građeni od kristaličnih i metamorfnih škriljevaca, poravnani su tijekom duge geološke prošlosti, i u tercijaru, odnosno na početku kvartara izdignuti. Tien Shan je za izdizanja u mlađem tercijaru rasjedima razlomljen u više planinskih lanaca. Između istočnih ogranaka Tien Shana nalazi se Turpanska (Turfanska) kotlina – depresija s najnižom točkom Kine u isušenom jezeru Ayding (154 m ispod razine mora), koja je ujedno među najnižim kopnenim točkama na Zemljinoj površini. Duž granice s Mongolijom (regija Unutrašnje Mongolije) proteže se prostrani Mongolski ravnjak, s polupustinjom Gobi. To je pretežno valovit kraj visine 1000 do 2000 m, s malim isponima; južni je dio prava pustinja. Pustinje prekrivaju više od 2,6 milijuna km² (oko 27% površine Kine). Mongolski se ravnjak (ukupna duljina oko 2000 km) prema istoku pruža do Velikoga Hingana (2035 m), a prema jugoistoku prelazi u ravnjak (580 000 km²) s debelim nanosima prapora (vjetrom nanesena prašina), među najvećima u svijetu, koji se pruža do gorja Qilian (do 5827 m) na jugozapadu i Taihang (do 2882 m) na jugoistoku. Naslage su uglavnom debljine 15 do 150 m, ali mjestimično i do 250 m. Praporni (lesni) ravnjak (visina pretežno 600 do 1000 m) pretežno je ogoljen kraj s oskudnom vegetacijom, podložan eroziji; mjestimično je razvijena zemljoradnja uz natapanje. Između pustinje Gobi i prapornog ravnjaka pruža se pretežno pjeskovit ravnjak Ordos. Prema jugoistoku Tibetsko se visočje stepeničasto spušta preko strmoga gorja Hegduan te ravnjaka Yungui ili Yunnan-Guizhou i Sichuanskog (Sečuanskog) bazena. S najviših planinskih dijelova, koji su pod vječnim snijegom (Himalaja, Kunlun), spuštaju se golemi ledenjaci.

Treću veliku visinsku reljefnu stepenicu čini područje istočno od Velikog Hingana preko planina Taihang, Wushan i Xuefeng pa do obale rubnih mora Tihog oceana. U osnovi je sinijska masa (sinokorejska paraplatforma) građena od starih stijena, koje su se nabrale već u arhaiku; paleozojske naslage, koje leže na arhajskima, nisu naknadno nabrane. Sjeverni dio sinijske mase razlomljen je rasjedima pa su neki dijelovi spušteni i pokriveni mladim naplavinama. To je područje velikih plodnih nizina i pobrđa; od sjevera prema jugu, najveće su Mandžurska ravnica ili Sjeveroistočna (kineska) nizina (Songliao) u Mandžuriji, Velika ili Sjeverna kineska nizina u donjem toku Huang Hea te naplavna ravnica u srednjem i donjem toku Yangtzea. Mandžurska ravnica (visina 100 do 200 m) pruža se na krajnjem sjeveroistoku Kine, između planina Malog Hingana na sjeveru, Velikog Hingana na sjeverozapadu i planinskog lanca Changbai na jugoistoku (duž granice sa Sjevernom Korejom) te zaljeva Bohai na jugu. Glavne su rijeke koje protječu ravnicom Sungari (kineski Songhua; pritok Amura), s pritokom Nen, i Liao (utječe u zaljev Bohai). Velika ili Sjeverna kineska nizina (obuhvaća oko 300 000 km²) sa sjevera je omeđena planinskim lancem Yan, sa zapada Taihang, s jugozapada Dabie, a na istoku izlazi na Žuto more i zaljev Bohai koje razdvaja poluotok Shandong (nekadašnji otok koji je nanosima rijeke Huang He spojen s kopnom; visok pretežno 500 do 800 m, najviši vrh 1133 m). Središnjim dijelom nizine protječe rijeka Huang He (Žuta rijeka). Nizina je ispunjena debelim nanosima rijeka (Huang He, Huai, Hai i dr.). Prema jugu ona prelazi u naplavnu nizinu donjega toka Yangtzea (Chiang Jiang) s deltom na području Shanghaija. Planinski lanac Qin ili Qinling (3767 m), smjera pružanja istok–zapad, razdvaja gornje tokove Huang Hea i Yangtzea sa Sichuanskim bazenom (plodna zavala koja je gotovo sa svih strana omeđena strmim planinama). Na krajnjem jugoistoku pružaju se pobrđa ispresijecana riječnim dolinama i deltama od koji je najveća dolina rijeke Xi s deltom Zhu.

Kina je seizmički vrlo aktivno područje. Razlog je geološke nestabilnosti pomicanje Indijsko-australske litosferne ploče prema sjeveru i podvlačenje pod Euroazijsku ploču. Potresi su najčešći i najjači u zapadnome dijelu Kine, osobito na području Sichuana, Yunnana, Xinjianga, Tibeta te istočnih područja pokrajina Gansu i Hebei. Od 1900. Kinu je pogodilo osam potresa jakosti veće od 8,0 prema Richterovoj ljestvici, oko 150 potresa jakosti između 7,0 i 8,0 te 1000 potresa jakosti između 6,0 i 7,0. Za potresa 1976. u Tangshanu (sjeverni Hebei) jakosti 7,6 poginulo je više od 240 000 ljudi.

Obala je uglavnom niska; more je uz obalu plitko (dubina do 200 m), osim na jugu. Obala je pretežno stjenovita na jugu, a pješčana na sjeveru. Duž obale smješteno je oko 5400 otoka i otočića, uglavnom nenaseljenih; od sedam većih otoka najveći je Hainan (34 000 km²) na jugu. Obala južno od Shanghaija znatno je razvedenija (zaljevi, otočići, atoli) od sjevernoga dijela. Kina je prisvojila i neka nenaseljena otočja (Paracel ili Xisha, Spratly ili Nansha) u Južnokineskom moru na koje pravo polažu i susjedne države. Od sredine XX. st. provode se znatne mjere proširenja kopna nasipavanjem niskog obalnog područja; prema procjeni, kopno je u odnosu na more povećano za 13 000 km². U zaljevima Žutog mora na sjeveru (Bohai i Korejski zaljev) more se zimi zaleđuje.

Glavnina područja Kine leži u pojasu umjerene kontinentalne klime s četiri godišnja doba. Osim geografskoga položaja i reljefa, na klimu Kine velik utjecaj imaju i monsuni. Od rujna do ožujka pušu hladni i suhi sjeverozapadni vjetrovi iz sjeverne i srednje Azije, zbog čega sjeverna područja imaju znatno hladniju i sušu zimu od južnih krajeva. Od ožujka do rujna pušu vlažni jugoistočni vjetrovi s oceana, koji donose kišu, a temperaturne su razlike između sjevera i juga znatno manje. Dolinama velikih rijeka prodire utjecaj oceana (ljetni monsun, tropski ciklon) duboko u unutrašnjost kopna, gotovo sve do Mongolije. Zbog toga jugoistočni dio Kine ima suptropsku klimu (1600 do više od 2000 mm oborina; Guilin, 2341 mm) sa srednjom temperaturom siječnja višom od 10 °C, a srpnja od 28 °C; u području južno od rijeke Huang He prevladava suptropska klima sa suhom zimom, odnosno sinijska (kineska) klima sa suhom zimom i vrućim ljetom, između rijeka Yangtze i Xi umjereno topla vlažna klima s vrućim ljetom, a na krajnjem jugoistoku područja su monsunske i savanske klime. Sjeverni dio Kine ima pak hladnu (srednja temperatura siječnja niža od –10 °C) i suhu kontinentalnu klimu (odnosno suhu snježnošumsku klimu s vrućim ili toplim, a na krajnjem sjeveru Mandžurije sa svježim ljetom). U zapadnome kontinentalnom dijelu Kine zime su na visokim planinama duge i vrlo hladne, a ljeta kratka i hladna, dok je u zavalama (Tarimska i Gobi) i kotlinama (Turpanska, do 49,6 °C) temperatura ljeti vrlo visoka, a zimi niska. Ta područja imaju hladnu stepsku i hladnu pustinjsku klimu, dok Tibetsko visočje odlikuje klima tundre, odnosno klima visoravni. U sjevernome dijelu Kine godišnja količina oborina ne prelazi 1000 mm (Peking 626 mm, Unutrašnja Mongolija 150 do 200 mm). Suša je u sjevernoj Kini vrlo česta. Najmanje oborina (manje od 100 mm) dobivaju zatvorena područja Tarimske zavale, Turpanske kotline i Gobija. Za izmjene monsuna (kasno ljeti ili ujesen) tropski cikloni (tajfuni) često pustoše jugoistočno primorje Kine.

Kina ima više od 1500 rijeka s porječjima većima od 1000 km². Glavnina najvećih rijeka (Yangtze, Huang He, Xi) ima izvorište u području Tibetskog visočja, a pretežno pripadaju slijevu Tihog oceana. Južni se dio Tibetskog visočja preko Inda, Brahmaputre (izvorišni tok Tsangpo ili Yarlung Zanbo), Irrawaddyja i drugih rijeka odvodnjava u Indijski ocean, a Irtiš (Ertix) koji teče sjeverozapadnim dijelom Kine (Xinjiang) otječe u Sjeverno ledeno more (Arktički ocean). Golema riječna mreža Kine pripada porječju Yangtzea (18,7% površine; s približno 6300 km duljine Yangtze je treća rijeka na svijetu), Huang Hea (7,9%; po duljini, 5464 km, druga u Kini), Amura (Heilong Jiang; glavni kineski pritok Sungari/Songhua), Liaoa i dr. Čak 35,3% površine Kine otpada na endoreična područja; u suhim, izoliranim zavalama kontinentalnoga dijela Kine rijeke se ulijevaju u jezera ili slane močvare, koji su bez otjecanja ili se gube u pijesku (rijeka Tarim, duga 2179 km, najdulji je endoreični vodotok). U gornjem toku gotovo sve rijeke imaju velik pad; u donjem toku obiluju rastrošenim materijalom, koji se taloži u nizini, a osobito u delti Yangtzea. Zbog obilja nanosa, od kojih se jedan dio taloži i u koritu rijeke, riječna se korita povisuju, pa se rijeke često izlijevaju i tako nastaju goleme poplave, a često i mijenjaju smjer otjecanja ili ušća. U sjevernome dijelu Kine riječna je mreža dobro razvijena, ali se rijeke zimi zaleđuju (u Mandžuriji tri do pet mjeseci). Glavna je rijeka južne Kine Xi (Si), koja se razgranatom deltom Zhu Jiang (Biserna rijeka) ulijeva u Južnokinesko more. Zbog velikog pada u gornjem toku, kineske rijeke imaju golem hidroenergetski potencijal (oko 600 GW; instalirane su hidroelektrane ukupne snage 370 GW, 2020). Plovne su uglavnom veće rijeke u južnom i središnjem dijelu Kine, osobito Yangtze i Huang He (povezuju unutrašnjost Kine s obalom), iako plovidba po Huang Heu ima manje značenje zbog kolebanja vodostaja i promjenljivosti toka. Plovni kanali, od kojih je najpoznatiji Veliki kanal, dug oko 1800 km (između Pekinga i Hangzhoua), služe i za natapanje. Mreža kanala omogućuje natapanje 69,2 milijuna ha (2020) poljoprivrednoga područja, po čemu je prva u svijetu. Najviše jezera ima oko donjega toka Yangtzea (Dongting, Poyang, Hongze, Tai, Hulun i dr.); u suhim zavalama u unutrašnjosti Kine mnogobrojna su slana jezera (Qinghai Hu, Nam Co ili Namtso, Siling i dr.).

Južna Kina pretežno je pod vlažnim suptropskim lovorastim šumama, srednja je pod bjelogoričnim, a sjeverna pod crnogoričnim šumama. Sichuanski se kraj odlikuje velikim brojem endemičnih vrsta, a Mandžurija endemičnim vrstama četinjača. U Mandžuriji su raširene livade i pašnjaci, a na krajnjem istoku i stepe. Flora visokoga planinskoga pojasa ubraja se u vrstama najbogatije flore na svijetu; šuma je jače razvijena na pristrancima koji su izloženi vlažnim vjetrovima. Zbog intenzivnog pošumljivanja (osobito nakon velikih poplava 1998) na šumsko područje otpada 29,6% ukupne površine Kine (2019; sredinom XX. st. svega 8,6%). Najveći su šumski kompleksi u Mandžuriji i na planinama Sichuana. U Kini raste više tisuća vrsta biljaka koje se iskorištavaju u medicinske svrhe. Suhe zavale u unutrašnjosti Kine i na sjeveru obrasle su travom i grmljem ili su polupustinje. Za vegetaciju, osobito za poljoprivredu, vrlo je značajno područje prapornog ravnjaka oko srednjega toka rijeke Huang He (oko 580 000 km²), koje je nastalo u pleistocensko ledeno doba eolskim nanosima prašine iz pustinjskih krajeva središnje Azije. Pod pašnjacima je 27,5%, pod oranicama 13,3% (pretežno u istočnome dijelu), a pod močvarama 2,4% površine Kine (2019).

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva Kina (bez Hong Konga i Macaa) je 1953. imala 582 603 417 st., 1990. godine 1 133 682 501 st., 2010. godine 1 339 724 852 st., a 2020. godine 1 411 778 724 st., pa je po broju stanovnika prva država u svijetu. Muškarci čine 51,2%, a žene 48,8% ukupnoga stanovništva (2020). Gustoća iznosi u prosjeku 146,8 st./km². Najrjeđe su naseljena područja jugozapadne i sjeverozapadne Kine: Tibet s 3,0 st./km² (zapadni dio Tibeta samo 1 st./km²), Qinghai s 8,6 st./km², Xinjiang s 15,7 st./km² i Unutrašnja Mongolija s 20,0 st./km². Većina stanovništva živi u primorskim krajevima te u srednjem i donjem toku rijeka Yangtze i Huang He (200 do 800 st./km²). Delta Yangtzea, okolica Guangzhoua i neki dijelovi pokrajine Sichuan imaju više od 1000 st./km²; najgušće su naseljena šira područja gradova Shanghaija (3922 st./km²), Pekinga (1334 st./km²) i Tianjina (1194 st./km²). Nerazmjerna se gustoća stanovništva pokušala riješiti već početkom XX. st., kada je 1910. oko 10 000 000 osoba bilo preseljeno u Mandžuriju. Seobe su se ponovile 1960-ih i 1970-ih naseljavanjem gotovo pustih sjevernih i zapadnih krajeva. Znatan se broj Kineza iselio i u velegradove jugoistočne Azije, u Ameriku i Australiju. Procjenjuje se da izvan Kine živi oko 50 milijuna Kineza, kojih je, osim u Hong Kongu i na Taiwanu, najviše u Tajlandu, Indoneziji, Maleziji, Singapuru, SAD-u, Kanadi i Australiji. Osim Kineza (Han), koji čine 91,1% st. (2020), u Kini živi 55 službeno priznatih naroda, na koje otpada 8,9% st. Najbrojniji su narodi: iz tibetsko-burmanske skupine (sinotibetski jezici) – Yi (Lolo; 9 830 327 pripadnika), Tibetanci (7 060 731), Bai (Pai; 2 091 543), Tujia (9 587 732), Hani (Woni; 1 733 166) i Lisu (762 996); iz tajske skupine – Zhuang (Chuang; 19 568 546 pripadnika), Bouyeji (Puyi, Buyi, prije Chung-chia; 3 576 752), Dong (Tung; 3 495 993), Li (1 602 104) i Dai (Tai; 1 329 985); iz skupine Miao-Yao – Miao (Hmong; 11 067 929), Yao (3 309 341) i She (746 385); iz turkijske skupine – Ujguri (11 774 538) i Kazasi (1 562 518); iz mongolske skupine – Mongoli (6 290 204); iz tungusko-mandžurske skupine – Mandžurci (10 423 303); iz mon-kmerske skupine – Va (Wa; 430 977); posebne skupine čine kineski muslimani Hui (Huei; 11 377 914) i Korejci (1 702 479). Od 1 430 695 stranaca (2020) 371 380 je podrijetlom iz Hong Konga, 55 732 iz Macaa, a 157 886 s Taiwana; najviše je stranaca naseljeno u južnoj Kini (pokrajine Guangdong, Yunnan, Fujian) te u gradovima Shanghaiju i Pekingu. Službeni je jezik kineski (mandarinski). Tradicionalno kinesko narodno vjerovanje, kao sinkretistička religija nastala prožimanjem drevnih vjerovanja i obreda s filozofsko-religijskim sustavima taoizma (daoizam), konfucijanizma i budizma, okupljala je najveći broj stanovnika (slijedili su ortodoksni konfucijevci, daoisti i budisti, a konfucijanizam je bio dominantna moralna doktrina sve do XX. st.). U Tibetu je raširen poseban oblik budizma, tibetski budizam (lamaizam). Prema procjeni iz 2014. godine 74,1% stanovništva čine nereligiozni i ateisti, 15,8% budisti, 6,6% taoisti i pripadnici drugih kineskih tradicionalnih vjerovanja, 2,4% kršćani (pretežno protestanti), 0,4% muslimani i 0,7% ostali.

U posljednjem međupopisnom razdoblju (2010–20) prosječni je godišnji porast broja stanovnika iznosio 5,3‰ (0,53%) i u stalnom je padu. Najveći porast stanovništva u posljednjem međupopisnom razdoblju ima istočna Kina (21‰), a zatim zapadna (2‰), dok pad broja stanovnika imaju središnja (8‰) i sjeveroistočna područja (12‰). Prirodni se priraštaj 1950-ih i 1960-ih povećavao, a 1965. dosegnuo je stopu od 28,4‰. Kako bi se zaustavio prevelik porast broja stanovnika, od 1970-ih se u Kini provodila restriktivna natalitetna politika kojom je bračnim parovima bilo dopušteno rođenje samo jednoga djeteta (izuzete su bile nacionalne manjine). Ona je ublažena 1988., kada je seljacima dopušteno rođenje drugoga djeteta nakon četiri godine ako je prvo dijete djevojčica; mjera je u potpunosti ukinuta potkraj 2015. Posljedica tih mjera bio je smanjen prirodni priraštaj: 1980-ih je iznosio oko 15‰, 2000. godine 7,6‰, u razdoblju 2010–19. iznosio je u prosjeku 5,5‰ godišnje, a 2020. pao je na 1,45‰. Natalitet je 8,52‰ (2020; 14,03‰, 2000), a mortalitet 7,07‰ (6,45‰, 2000); smrtnost dojenčadi znatno je smanjena, s 39‰ u 2000. na 5,5‰ u 2020. Smanjivanjem prirodnoga priraštaja stanovništvo Kine stari: u dobi je do 14 godina 17,9% (2020; 22,9% stanovništva 2000), od 15 do 64 godine 68,6% (70,1%, 2000), a starije je od 65 godina čak 13,5% (7,0%, 2000). Porastom zdravstvenog i ekonomskog standarda raste i očekivano trajanje života: za žene rođene 2015. iznosi 79,4 godine (69,3 godine 1981), a za muškarce 73,6 godina (66,3 godine 1981). Od 783 920 000 ekonomski aktivnih stanovnika zaposleno je 750 640 000; u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 23,6% (2020; 50,0%, 2000), u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 28,7% (22,5%, 2000), a u uslužnim djelatnostima 47,7% (2020; 27,5%, 2000) zaposlenih. Udjel nepismenih starijih od 15 godina neprestano se smanjuje: 1953. iznosio je 33,6%, 1990. godine 15,9%, a 2020. samo 2,7%. Kina ima više od 3000 sveučilišta, od kojih se mnoga (osobito Pekinško/Beida i Tsinghua/Qinghua, oba u Pekingu) ubrajaju među najprestižnija u svijetu, mnogo visokih škola, Akademiju znanosti s pokrajinskim ograncima, Akademiju društvenih znanosti (osnovana 1977) i dr. Glavni je grad Peking (Beijing; 18 960 744 st., 2020). Čak 186 gradova ima više od jednoga milijuna stanovnika (2020; za popisa 2000. takvih je gradova bilo 40). Brojem stanovnika (popis 2020) najveći je grad Kine Shanghai (21 909 814 st.), a ostali su gradovi s više od pet milijuna stanovnika (uz Peking) Shenzhen (17 494 398 st.), Guangzhou (16 096 724 st.), Chengdu (13 568 357 st.), Tianjin (11 052 404 st.), Wuhan (10 392 693 st.), Xi’an (9 900 000 st., procjena 2020), Dongguan (9 644 871 st.), Chongqing (9 580 770 st.), Hangzhou (9 236 032 st.), Foshan (9 042 509 st.), Nanjing (7 519 814 st.), Shenyang (7 050 000 st., procjena 2020), Qingdao (6 165 279 st.), Zhengzhou (5 963 000 st.), Suzhou (5 892 892 st.), Jinan (5 648 162 st.), Changsha (5 630 000 st.), Kunming (5 273 144 st.), Harbin (5 242 897 st.), Shijiazhuang (5 100 000 st., procjena 2020) i Hefei (5 056 000 st.). Od sredine XX. st. znatan je porast udjela gradskoga stanovništva; u gradovima je 1950. živjelo samo 11,2% stanovništva, 1982. godine 20,1%, 2000. godine 36,2%, a 2020. godine 63,9%. Najviše je urbanizirano priobalno područje (Shanghai, Peking, Tianjin, Guangdong), a najmanje Tibet (35,7%).

Gospodarstvo

Preorijentiravši se na tržišno gospodarstvo, Kina od 1978. provodi reforme, stvara posebne ekonomske zone radi privlačenja stranih investicija (uz obilje jeftine radne snage i financijske olakšice), provodi modernizaciju gospodarskih grana, potiče ulaganja u inozemstvu i uključivanje u svjetsko tržište (potkraj 2001. pristupa Svjetskoj trgovinskoj organizaciji). Početkom 2000-ih kineski gospodarski potencijali i dalje su pretežno u državnom vlasništvu, a državni intervencionizam i subvencije među najvišima su u svijetu; najznačajnije državne kompanije nadzire posebna komisija vlade (Državnog vijeća).

Po veličini izravnih stranih investicija Kina je postupno postala među vodećima u svijetu; 1978–2002. u kinesko gospodarstvo uloženo je oko 400 milijarda USD (od polovice 1990-ih u prosjeku 40 milijarda USD godišnje). Vrijednost izravnih stranih investicija rasla je sa 141,2 milijarde USD (2019), na 149,3 milijarde USD (2020), te na 180,9 milijarda USD (2021), što je drugo mjesto u svijetu (iza SAD-a); zasebne su strane investicije u Hong Kongu, u vrijednosti od 74 milijarde USD (2019) i 119,2 milijarde USD (2020). Istodobno je Kina dospjela u skupinu vodećih svjetskih investitora; vrijednost njezinih izravnih ulaganja širom svijeta dostigla je 137 milijarda USD (2019) i 133 milijarde USD (2020), dok su dodatno iz Hong Konga investirane 53 milijarde USD (2019) i 102,2 milijarde USD (2020). Početkom 2000-ih pojedine kineske banke (Industrial and Commercial Bank of China, China Construction Bank, Agricultural Bank of China, Bank of China i China Merchants Bank) među vodećima su u svijetu. Kineske banke sudjeluju u financiranju niza razvojnih projekata širom svijeta, pokrenutih u okviru globalne inicijative (od 2013) nazvane Pojas i put (poznate i kao Novi put svile), a kojom Kina nastoji unaprijediti prometnu i drugu infrastrukturu u nizu zemalja radi širenja svoje vanjske trgovine i ekonomskih veza (do 2020. toj se inicijativi pridružilo oko 150 zemalja).

Unatoč snažnoj industrijskoj preobrazbi, i dalje postoje velike regionalne razlike (socijalne, ekonomske i dr.). Do najsnažnijega gospodarskog razvoja dolazi u priobalnome pojasu, koji je privlačio gotovo sva početna strana ulaganja. Gospodarskim reformama umanjeno je siromaštvo, osobito u seoskim područjima. Udjel siromašnoga seoskog stanovništva po službenim je izvorima smanjen s 97,5% (1978; oko 770 milijuna stanovnika) na 49,8% (2000; oko 462 milijuna stanovnika), zatim na 17,2% (2010; oko 166 milijuna stanovnika) i 8,5% (2013; oko 82 milijuna stanovnika), te na 0,6% (2019; oko šest milijuna stanovnika). Posljedica je to snažnog razvoja industrije (s prosječnim godišnjim rastom od 10,3% tijekom 1978–2020), ubrzane urbanizacije i masovne seobe seoskoga stanovništva u gradove (gradsko je stanovništvo uvećano s približno 200 milijuna 1980. na približno 900 milijuna 2020). Udjel siromašnih u ukupnome stanovništvu iznosio je 2020. oko 13%, a stopa nezaposlenosti bila je 5,2%.

Od početka 1980-ih prosječna godišnja stopa rasta BDP-a iznosila je oko 8% (2000–10. oko 10,5%), što je kinesko gospodarstvo svrstalo u svjetski vrh. Tijekom 2010–20. prosječna godišnja stopa rasta bila je 7,1% (u tom se razdoblju stopa rasta postupno smanjivala s 10,6% 2010. na 2,2% 2020). Godine 2000. ostvaren je BDP u vrijednosti od 1,2 bilijuna USD (oko 960 USD po stanovniku), a 2020. iznosio je 14,6 bilijuna USD (oko 10 409 USD po stanovniku), potom je 2021. BDP dostigao vrijednost od 17,7 bilijuna USD (oko 12 556 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a 2017 (ukupne vrijednosti 12,3 bilijuna USD) vodeći je bio uslužni sektor (51,6%), zatim industrijski (40,5%), te poljoprivredni (7,9%). Veličina je javnoga duga 45,4% BDP-a (2020).

Kina je među vodećim zemljama po poljoprivrednoj proizvodnji; 2018. njezina je vrijednost iznosila 978,5 milijarda USD, što je bilo prvo mjesto u svijetu (ispred Indije s 397 milijarda USD). Početkom 2000-ih Kina je vodeći proizvođač žitarica, mesa, voća i povrća, riže, čaja, pamuka, i dr. Također je prva u svijetu po uzgoju i ulovu morske ribe te ostale hrane iz mora (2020. oko 65,5 milijuna tona). Po prirodnim resursima Kina je jedna od najbogatijih zemalja. Prema udjelu u svjetskoj proizvodnji 2021. na prvome je mjestu po proizvodnji aluminija (57%, tj. 39 milijuna tona), čelika (52,8%, tj. 1 milijardu tona), ugljena (50%, tj. 3,9 milijarda tona), olova (46%, tj. 2 milijuna tona), cinka (32%, tj. 4,2 milijuna tona), kositra (30%, tj. 91 000 t), zlata (12%, tj. 370 t); druga po proizvodnji srebra (14%, tj. 3400 t), treća po proizvodnji litija (14%, tj. 14 000 t), željezne rude (13,8%, tj. 360 milijuna tona), bakra (8,5%, tj. 1,8 milijuna tona) i dr. Ima najveće hidropotencijale u svijetu, te je vodeća u proizvodnji električne energije iz hidroelektrana (2019. posjeduje oko 27% ukupno instaliranih hidroenergetskih kapaciteta u svijetu). Hidroelektrane daju 17% proizvedene električne energije (2020), termoelektrane na ugljen 63,2% (na plin 3,1%), a nuklearne centrale sudjeluju s 4,7%.

Kina je 2020. na dan proizvodila 3,9 milijuna barela nafte (4,4% svjetske proizvodnje), a trošila 14,2 milijuna barela (16,1% svjetske potrošnje). Prva je u svijetu po količini uvezene sirove nafte (2020. oko 557 milijuna tona, što je 26,4% globalnoga naftnog uvoza; uvezla je također i oko 82 milijuna tona naftnih derivata). Najviše sirove nafte uvozi iz Saudijske Arabije i Rusije te Iraka, Angole i Brazila. Po kapacitetu rafinerija, koji čini 16,7% ukupnoga u svijetu (2021), na drugome je mjestu (iza SAD-a s 18%). Kineske zalihe nafte procijenjene su na 3,5 milijarda tona (2020), što je 1,5% svjetskih zaliha. Veće su zalihe prirodnoga plina, procijenjene na 8,4 bilijuna kubnih metara (4,5% svjetskih). Proizvodnja plina 2020. iznosila je 194 milijarde kubnih metara (5% svjetske proizvodnje), a potrošnja oko 330 milijarda kubnih metara (8,7% svjetske potrošnje). Oko 67% uvezenoga plina dobavlja morskim putem, putem terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) kojima se koristi od 2006 (najviše uvozi iz Australije, SAD-a, Katara i Malezije); ostatak uvoza odvija se plinovodima (najviše iz Turkmenistana i Kazahstana, a zatim Rusije, Uzbekistana i Mjanmara). U svjetskom uvozu plina Kina sudjeluje s 14,8% (2020). Vodeće su petrokemijske kompanije China National Petroleum Corporation (CNPC), koja obuhvaća i PetroChinu, zatim China Petrochemical Corporation (SINOPEC) i China National Offshore Oil Corporation (CNOOC).

Kina je vodeća u svijetu i po proizvodnji motornih vozila; 2021. proizvela ih je nešto više od 26 milijuna (ispred SAD-a s 9,1 milijunom vozila), što je približno trećina svjetske proizvodnje. Razvijena je i građevinska industrija, proizvodnja telekomunikacijske i računalne opreme, kemikalija, lijekova, zatim drvna industrija, brodogradnja, tekstilna i prehrambena industrija, i dr. Među globalno su poznatim kineskim kompanijama farmaceutska China National Pharmaceutical Group Corporation (poznatija kao Sinopharm), zatim China Mobile u području telekomunikacija, Shanghai Automotive Industry Corporation (SAIC) u automobilskoj industriji, Alibaba u tehnološkome području, Lenovo u računalstvu i elektronici, konglomerat Tencent u medijskoj industriji, China Ocean Shipping Company (COSCO) u pomorskome prijevozu, i dr. Tehnološki je unaprijeđena i kineska vojna industrija (napose u području zrakoplovstva, telekomunikacija, pomorstva, raketnoga naoružanja i dr.). Od deset vodećih svjetskih kompanija po vrijednosti prodaje naoružanja i vojne opreme 2019., tri su kineske (Aviation Industry Corporation of China, China Electronics Technology Group Corporation i China North Industries Corporation); ukupna vrijednost njihove prodaje 2019. iznosila je 52,1 milijardu USD. Kina razvija i svemirski program putem kompanija China Aerospace Science and Industry Corporation, China Aerospace Science and Technology Corporation i dr. U svemiru ima 356 satelita (2019), po čemu je na drugome mjestu u svijetu (iza SAD-a s 1308 satelita).

Vrijednost je kineskoga robnog izvoza 2020. bila 2,6 bilijuna USD, a uvoza 1,5 bilijuna USD; zaseban je robni izvoz Hong Konga iznosio 126 milijarda USD i uvoz 571 milijardu USD. Kina je 2020. prva u svijetu po vrijednosti robnog izvoza (ispred SAD-a s 1,3 milijarde USD), a druga po vrijednosti uvoza (iza SAD-a s 2,2 milijarde USD). Izvoze se telekomunikacijski uređaji i oprema, računala, elektronički proizvodi, vozila i njihovi dijelovi, lijekovi, naoružanje i vojna oprema, čelik, zlato, željezna ruda, plin, tekstil i odjeća, plastični proizvodi, igračke, roba široke potrošnje, i dr. Glavninu uvoza čine industrijski strojevi, sirova nafta i naftni derivati, elektronički proizvodi, vozila, plastika, kemikalije, soja, roba široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (16,5%), Hong Kong (9,8%), Japan (5,7%), Njemačka (4,2%), Južna Koreja (4,1%) i Vijetnam (3,9%). Najviše se uvozi iz Japana (8,5%), Južne Koreje (8,5%), SAD-a (7,9%), Njemačke (6,8%), Taiwana (6,7%), Australije (6,5%), Brazila (4,3%), Vijetnama (3,2%) i Rusije (3,1%). Vrijednost izvezenih roba i usluga 2021. iznosila je 3,5 bilijuna USD (12,7% svjetskog izvoza), a uvezenih 3 bilijuna USD (11,4% svjetskog uvoza).

Promet

Izgradnja željezničkih pruga (pretežno u istočnim krajevima) započela je 1876. Vrlo spor razvoj prometne mreže na velikim kineskim prostranstvima s golemim brojem stanovnika uzrokovao je dugotrajne loše prometne prilike u zemlji. Tek se u drugoj polovici XX. st. pristupilo izgradnji gušće cestovne i željezničke mreže te modernizaciji zastarjelih prometnih sredstava. Izgradnjom su u prvome redu zahvaćeni sjeverozapadni i jugozapadni dijelovi Kine, u kojima gotovo da i nije bilo željezničkih pruga. Nasuprot tomu, u Mandžuriji je željeznička mreža bila razmjerno gusta. Na tom je području potkraj XIX. st. Rusija dobila koncesiju za gradnju Kineske istočne željeznice s ograncima, a tom su se prugom poslije koristili i Japanci kada su okupirali Mandžuriju. Duljina željezničke mreže iznosi 150 700 km (2021; 70 100 km u 2001), od čega je elektrificirano 73%. Od početka XXI. st. ubrzana je izgradnja pruga za vlakove velike brzine (250 do 350 km/h), pa je s mrežom duljine 40 000 km (2021) Kina prva u svijetu. Mreža željezničkih pruga gusta je u istočnoj Kini, dok su u novije doba izgrađene pruge i u zapadnome dijelu – preko Urumqija za Kazahstan, željeznička pruga Qinghai–Tibet (najviša na svijetu, dostiže visinu od 5072 m), od Lhase do Xigaze i dr. Kina je 2021. imala 5 280 700 km cesta (asfaltirano je 86,7%), od čega 161 000 km autocesta. Od ukupne duljine cesta najveći dio otpada na magistrale, koje povezuju obalna područja s dalekim zaleđem. I nasipi melioracijskih sustava mjestimice služe kao ceste. U važne prometnice koje povezuju Kinu sa susjednim zemljama ubraja se visokoplaninska cesta iz Tibeta preko Sikkima do istočne Indije i Bangladeša, odnosno kroz Nepal u sjevernu Indiju, te cesta koja se preko indijske države Jammu i Kashmir nastavlja u Pakistan. Mandžurske ju ceste spajaju s Mongolijom i Rusijom. Kina je s Kazahstanom i Kirgistanom povezana i preko Xinjianga. U priobalju je u posljednjih dvadesetak godina izgrađeno mnogo mostova, među kojima se ističe sustav cesta i mostova (dug oko 68 km) koji povezuju otočje Zhousan s kopnom (gradom Ningboom) i most preko zaljeva Hangzhou (dug 36 km). Rijeke i kanali od davnine su važni za promet. U Kini ima ukupno 127 600 km (2021) plovnih rijeka i kanala. Glavni su plovni putovi rijeka Yangtze i njezini pritoci u srednjem i donjem toku, zatim rijeke Sungari i Ussuri (pritoci Amura) te obnovljeni Veliki kanal, koji omogućuje povezivanje u smjeru sjever–jug. Mreža naftovoda i plinovoda duga je 131 200 km (2021). Glavnina putničkoga prometa otpada na cestovni (61,3%) i željeznički promet (31,5%); 72,4% unutarnjega robnog prometa odvija se cestama, 16,1% plovnim putovima, 9,6% željeznicom, a ostalo mrežom naftovoda i plinovoda te zračnim putem. Zračni se promet naglo razvija osobito od 1980-ih; svi su veliki gradovi međusobno povezani zrakoplovnim linijama. Glavne su međunarodne zračne luke (2019) Peking (Pekinška glavna luka 100,0 milijuna putnika; Daxing 25,1 milijun putnika, 2021), Shanghai (Pudong; 76,2 milijuna putnika), Guangzhou (73,4 milijuna putnika), Chengdu Shuangliu (55,9 milijuna putnika), Shenzhen Bao’an, Kunming Changshui, Xi’an Xianyang i Shanghai Hongqiao. Duž 18 000 km duge obale Kina ima oko 2000 morskih luka od kojih je 130 otvoreno za međunarodni promet; najprometnije su luke (ukupan promet svih luka 9,5 milijarda tona, 2020) Ningbo-Zhousan (1172,4 milijuna tona), Shanghai (651 milijun tona), Guangzhou (612,4 milijuna tona), Qingdao (604,6 milijuna tona), Tianjin (502,9 milijuna tona), Rizhao (496,1 milijuna tona), Yantai, Dalian, Lianyungang, Yingkou, Zhanjiang i Qinhuangdao. Glavne su kontejnerske luke Shanghai (43,3 milijuna TEU, 2019), Shenzhen (25,8 milijuna TEU), Ningbo-Zhoushan (27,5 milijuna TEU) i Guangzhou (23,2 milijuna TEU).

Novac

Novčana je jedinica juan (yuan; renminbi yuan; Y, CNY); 1 juan = 10 jiaoa, 1 jiao = 10 fena.

Povijest

Najstariji tragovi čovjeka u Kini potječu iz paleolitika (Sinanthropus pekinensis). U III. tisućljeću pr. Kr. razvile su se neolitičke kulture u pokrajinama Henan i Shandong te na području sjeverno od Žutoga mora. U II. tisućljeću pr. Kr. počelo je brončano doba i pojavile su se prve povijesne dinastije: Xia (Hsia; od XXI. do XVI. st. pr. Kr.) i Shang (od XVI. st. pr. Kr. do 1066. pr. Kr.; poslije zvana Yin). Dinastija Shang vladala je gotovo cijelom istočnokineskom nizinom; bila je to država s visokom materijalnom kulturom i razvijenim pismom, s činovničkom hijerarhijom i jakom svećeničkom kastom, koja je ograničavala kraljevu vlast. Dinastiju Shang srušila su plemena naseljena na području rijeke Wei, pod vodstvom Wuwanga, koji je postao prvim vladarom nove dinastije Zhou (Chou; vladala od 1066. do 221. pr. Kr.). Država je zahvaćala gotovo cijelu sjevernu Kinu s rijekom Yangtzeom kao južnom granicom. Feudalni poredak (kraljevska domena i niz vazalnih državica) doveo je do teških borbi između feudalaca i vladara. Od druge polovice VIII. st. pr. Kr. dinastija je vladala samo nominalno; u stvarnosti ona je bila ograničena na obavljanje vjerskih dužnosti. U međusobnim borbama velikih feudalaca tijekom vladavine dinastije Zhou (od 722. do 481. pr. Kr.) raspadao se pomalo feudalni sustav. Opasnost od Huna sjedinila je, međutim, manje feudalce pod vodstvom većih pa je na području Kine nastalo nekoliko većih samostalnih država koje su nominalno priznavale vladare iz dinastije Zhou. To je razdoblje znatnoga kulturnog uspona (filozofi Lao-ce, Konfucije; mnoge filozofske i pravničke škole; upotreba prvotno vjerskog pisma i u svjetovne svrhe) i gospodarskoga napretka (prijelaz na novčanu privredu, razvoj trgovine, kolonizacija, utemeljenje gradova). U posljednjem razdoblju vladavine dinastije Zhou, od 480. do 221. pr. Kr., jedinstvena Kina raspala se na niz manjih država koje su se međusobno borile za prevlast. Dinastija Qin (Ch’in; od 221. do 206. pr. Kr.) ponovno je sjedinila zemlju, a njezini vladari uzeli su naslov cara. Provedena je centralizacija u upravi, pojednostavnjeno je pismo, uvedene su jedinstvene mjere, građen Kineski zid, a ratovima su proširene državne granice do Kantona (danas Guangzhou). Apsolutizam dinastije Qin doveo je do njezina rušenja. Za starije (»zapadne«) dinastije Han (od 206. pr. Kr. do 9. god.) teokratsko-centralistička činovnička država doživjela je jak kulturni uspon. Car Wudi (Wu-ti; od 140. do 87. pr. Kr.) proširio je državne granice (njegova se vlast protezala od Koreje do Turkestana i od južne Mandžurije do Anama) i uveo monopol na željezo i sol (119. pr. Kr.), a uprava je dobila ustrojstvo koje je zadržala do kraja carstva (XX. st.). Kada je izumrla starija dinastija Han, prijestolje je uzurpirao Wang Mang (9–23) i pokušao provesti gospodarske reforme, ali je u ustanku ubijen. Na vlast je došla mlada (»istočna«) dinastija Han (25–220). U II. st. započelo je prodiranje budizma, koji se u V. i VI. st. proširio cijelom Kinom. Unutrašnje borbe i upadi Huna, Tunguza i Tibetanaca doveli su do raspada carstva (Doba prve podjele carstva, 220–589): nastale su velike države – Wei na sjeveru, Wu na jugoistoku i Shu na jugozapadu – uz niz manjih. Te su se države međusobno sukobljavale; privremeno je Kina bila sjedinjena pod dinastijom Jin (Chin; 265–420), ali je ubrzo jedinstvo bilo srušeno napadima etničkih skupina sa sjevera. Ponovno ju je sjedinila dinastija Sui (581–618). Za vladavine dinastije Tang (T’ang; 618–907) razvio se pod indijskim i srednjoazijskim utjecajima bogat kulturni život, a umjetnosti i pjesništvo (liričar Li Bai /Li T’ai-po/, VIII. st.) doživjeli su nagao procvat. Za vladavine cara Wuzonga (Wu-tsunga) započeo je progon budista (844). Decentralizacijska nastojanja namjesnika i ustanci uzrokovali su ponovni raspad države na više samostalnih dijelova (Doba druge podjele carstva, 907–960). Vladavina dinastije Song (Sung; 960–1279) obilježila je najveći domet kineske srednjovjekovne kulture, ali i razdoblje političke slabosti države. Dinastija je stvarno vladala samo južnom Kinom, jer su na sjeveru zavladali najprije Kitani (dinastija Liao, 907–1125), a onda turkijski Džurdži (dinastija Jin /Chin/, 1115–1234). God. 1215. zauzeo je Džingis-kan Peking, glavni grad dinastije Jin. Osvojivši postupno cijelu Kinu, Mongoli su srušili dinastiju Song i zavladali zemljom (dinastija Yuan /Yüan/, 1271–1368). Ostajući strancima (nisu prihvatili kineski jezik, običaje), bili su otvoreni za uvođenje novina iz svih dijelova carstva. U to doba počeli su u Kinu prodirati islam i nestorijansko kršćanstvo, a došli su i prvi Europljani (M. Polo, 1271–95). Protiv mongolske vlasti postupno se organizirao otpor i 1368. pod vodstvom Hongwua (Hung-wu), ustanici su izbacili Mongole iz zemlje. Za nove dinastije Ming (1368–1644) Kina je proširila svoje trgovačke veze i kolonizirala susjedna područja. S prvim dodirima s portugalskim trgovcima u početku XVI. st. u zemlju su počeli prodirati europski utjecaji. God. 1557. Macao je postao prva europska kolonija u Kini, a 1581. došli su već prvi isusovci kao misionari. U Koreji se zbio (1592–98) prvi veliki sukob Kine i Japana. U početku XVII. st. u Kinu su počele upadati vojske mandžurske države. Ustanci i građanski ratovi u Kini omogućili su mandžurskim vladarima da 1644. osvoje Peking i potom zavladaju cijelom Kinom (dinastija Qing /Ching/, 1644–1911). Za vladavine Kangxija (K’ang-hsi; 1661–1722), jednog od najvećih vladara u povijesti, Mandžurci su ugušili pobunu »Tri feuda« nakon koje su dovršili osvajanje Kine (1681) i zauzeli otok Tajvan (1683). Od 1685. Kangxi je bio u ratu s Rusijom, s kojom je 1689. sklopio mirovni ugovor u Nerčinsku o teritorijalnom razgraničenju. U ratu protiv Mongola (1690–96) osvojio je Vanjsku Mongoliju, a 1720. i Tibet. Novi ugovor (u Kjahti 1727) dao je, među ostalim, Rusiji i pravo na otvaranje trgovačke kolonije u Pekingu. Za vladavine Qianlonga (Ch’ien-lung; 1736–95) Kina je imala svoj najveći teritorijalni opseg. Ratovi, vođeni za proširenje teritorija, i jak prirast stanovništva, s kojim nije išao ukorak gospodarski razvoj (kao u Europi), izazvali su naglo osiromašenje stanovništva, što je uvjetovalo mnogobrojne ustanke u zemlji (ustanak sekte Bijeli lotos, »Društva neba i zemlje« i dr. potkraj XVIII. i na početku XIX. st.). Istodobno su, pomalo, kinesko tržište osvajali europski trgovci (Britanci), a od 1784. i Amerikanci.

U XVIII. st. Kina je u europske zemlje pretežito izvozila svilu i čaj. Otkako je 1781. britanska Istočnoindijska kompanija počela u Kinu uvoziti opijum, njegova je potrošnja toliko porasla da je poremetila trgovačku bilancu Kine i nagnala kinesku vladu da zabrani pušenje i uvoz opijuma. Kada je 1839. u luci Guangzhou (tradicionalno Kanton) uništeno 20 000 sanduka prokrijumčarenog opijuma, Velika Britanija povela je protiv Kine I. opijumski rat (1840–42) u kojem je Kina bila poražena. Mirom u Nanjingu (Nanking; 1842) morala je pristati da Velikoj Britaniji plati golemu odštetu, da joj prepusti Hong Kong i da europskoj trgovini otvori pet svojih luka, u kojima je za Europljane imao biti uveden režim eksteritorijalnosti. Već 1844. slične trgovačke ugovore iznudile su i SAD i Francuska. Prodorom zapadnih sila na kinesko tržište pogoršao se položaj seljaštva, pa je 1851. izbio veliki Taipinški ustanak u kojem su ustanici osvojili veliko područje s Nanjingom kao središtem i ondje proveli niz revolucionarnih mjera (konfiskaciju veleposjeda, podjelu zemlje seljacima, ukidanje ropstva). Kako bi ishodila pravo trgovanja po cijeloj Kini, Velika Britanija povela je II. opijumski rat (1856–60), u kojem joj se pridružila i Francuska.

Potkraj 1857. britansko-francuske snage zauzele su Guangzhou. Kina je kapitulirala potpisavši mirovne ugovore u Tianjinu (Tientsin; 1858) i Pekingu (1860). Trgovini zapadnih zemalja bile su otvorene nove luke, strancima je bilo dopušteno kretanje po cijeloj zemlji, legaliziran je uvoz opijuma. Velika Britanija i Francuska pomogle su mandžurskoj dinastiji 1864. slomiti Taipinšku pobunu, ali su ustanci u sr. Kini trajali sve do 1877. U ratu s Japanom zbog Koreje (1894–95) poražena Kina izgubila je Tajvan i otoke Pescadores (Penghu) i odrekla se svih interesa u Koreji. U diobu Kine na kraju se uključila i Njemačka, koja je 1897. zaposjela zaljev Qingdao (Tsingtao) i istočni dio poluotoka Shandonga (Shantung). Rusija je 1895. dobila koncesiju za izgradnju transsibirske željeznice kroz Mandžuriju i zaposjela poluotok Liaodong (Liaotung) s Port Arthurom (pinyin Lüshun). U obalnom području Francuska je prisvojila Guangzhou, a Velika Britanija luku Weihaiwei. Imperijalističke zemlje podijelile su Kinu na interesne sfere: rusku u Mandžuriji, njemačku u Shandongu, francusku u Yunnanu (Yün-nan), Quangxiju (Kwangsi) i Guangdongu (Kwangtung), britansku u dolini Yangtzea i zapadnoj Kini i japansku u Fujianu (Fukien). SAD, koje su se kasno uključile u podjelu Kine, pokušale su 1899. »politikom otvorenih vrata« prema Kini (Hayeva doktrina) osigurati svoje interese na kineskom prostoru. Kinesko građanstvo i napredniji dvorski krugovi željeli su, prema japanskom uzoru, reformirati zastarjeli feudalni sustav Kine te, uspostavom ustavne monarhije i razvojem domaće industrije, vratiti Kini prijašnju neovisnost. Inicijator reformnoga pokreta Kang Youwei (K’ang Yu-wei; 1858–1927) utjecao je na mladoga cara Guangxua (Kuang-hsu) koji je 1898. počeo objavljivati »reforme sto dana« (11. VI – 21. IX). No konzervativni krugovi oko carice udovice Cixi (Tz’u-hsi) spriječili su provedbu reformnoga programa. Od tajnih udruga, koje su potkraj XIX. st. djelovale u Kini protiv dvostrukoga tereta – feudalnog ugnjetavanja i strane dominacije – osobito su se isticali boksači. Oni su podignuli Boksački ustanak (1899–1901) u kojem su ustanici već 1900. zauzeli Peking i blokirali četvrt stranih poslanika. Tako su izazvali oružanu intervenciju 8 stranih država, kojih su postrojbe zaposjele Peking i skršile ustanak. Poražena Kina potpisala je 1901. »Završni protokol«, kojim se obvezala isplatiti odštetu od 450 milijuna taela i dopustiti stacioniranje stranih trupa u zemlji. Tako se početkom XX. st. Kina našla u polukolon. položaju pod nadzorom imperijalističkih država.

Revolucija 1911–12.

Neuspješna politika oslabljele mandžurske dinasije Qing stvorila je jaku oporbu na čelu sa Sun Jat-senom (Sun Zhongshan). U emigraciji u Tokyju on je 1905. osnovao Ujedinjenu ligu, preteču Kuomintanga (pinyin Guomindang; Kineska nacionalna stranka), koje je program bio sadržan u »3 narodna načela«: nacionalizmu (koji će se ostvariti svrgavanjem vladajuće dinastije), vladavini naroda (uspostavom republike) i narodnom blagostanju (koje će se postići izjednačenjem prava na zemlju). Odluka carske vlade da inozemnim kapitalistima povjeri izgradnju nekih željezničkih pruga izazvala je 10. X. 1911. ustanak u Wuhanu, čime je počela građansko-demokratska revolucija. Republika je proglašena 1. I. 1912., a za prvog je predsjednika bio izabran Sun Jat-sen; car Pu Yi, posljednji vladar mandžurske dinastije, abdicirao je 12. II. 1912.

Nakon pada monarhije, Kina je bila razjedinjena i podijeljena na niz pokrajina i područja u kojima su apsolutnu vlast imali vojni guverneri, koji su se oslanjali na vlastite vojne snage. Kako bi spriječio dezintegraciju zemlje, Sun Jat-sen je prepustio položaj predsjednika republike dotadašnjemu premijeru carske vlade – maršalu Yuan Shikaiju (Yüan Shih-k’ai), predstavniku krupnih zemljoposjedničkih krugova (1912). Sun Jat-sen je svoju Ujedinjenu ligu povezao s desnim političkim skupinama i stvorio Kuomintang, koji je već u proljeće 1913. stekao većinu u parlamentu. Ubrzo je uslijedio sukob s Yuan Shikaijem, koji je nastavio s dodjeljivanjem koncesija inozemnim tvrtkama (osobito japanskima) pa je u studenom 1913. Kuomintang bio zabranjen.

Unatoč neutralnosti Kine u I. svjetskom ratu (sve do 14. VII. 1917), Japan je već u studenome 1914. zaposjeo velik dio pokrajine Shandong i, početkom 1915., predao Kini ultimativni »21 zahtjev« u kojem je tražio posebne povlastice u Mandžuriji, Mongoliji i Shandongu, zatim značajne gospodarske koncesije i utjecaj na politiku kineske vlade. Prihvaćanjem tih zahtjeva, a i odlukom o restauraciji monarhije, Yuan Shikai je izazvao nagli razvoj kineskog nacionalizma, a pokušaj je propao zbog jakog otpora pokrajina, posebice južnih, gdje je 1916. stvorena Federacija neovisnih pokrajina Juga s vladom u Guangzhouu. Yuan Shikaijevom smrću 1916. počelo je razdoblje diktature pokrajinskih vojnih guvernera koje je trajalo do 1928., pa je novi predsjednik republike Li Yuanhung (Li Yüan-hung) bio samo marioneta u njihovim rukama. I u južnoj, »neovisnoj« Kini bilo je slično stanje. Kada je vlada u Pekingu pod pritiskom sila Antante 14. VII. 1917. objavila rat Njemačkoj (u kojem je poslije samo formalno sudjelovala), južne su pokrajine u rujnu, radi zaštite svojeg autonomnoga položaja, oblikovale u Guangzhouu tzv. Vladu zaštite ustava, na čelu sa Sun Jat-senom.

Kao reakcija na odluku Pariške mirovne konferencije da se na Japan prenesu njemačka prava u pokrajini Shandong, u Pekingu su 4. V. 1919. izbili jaki prosvjedi studenata. Taj nacionalni pokret, poznat kao »pokret četvrtoga svibnja«, proširio se na velik dio zemlje i poprimio goleme razmjere, pokrenuvši više od 10 milijuna ljudi. Pod pritiskom javnosti, kineska vlada odbila je potpisati Versailleski ugovor.

Nakon rata, Sun Jat-sen je uz pomoć sovjetske Rusije učvrstio vlast Kuomintanga u Guangzhouu i započeo 1923. suradnju s Komunističkom partijom (osnovana 1921), pod vodstvom Mao Ce-tunga (pinyin Mao Zedong). Članovi KP čak su ušli u Kuomintang. Zajedno su počeli borbu za ponovno političko-administrativno sjedinjenje zemlje.

Prvi revolucionarni građanski rat (1924–27)

Primarna zadaća ujedinjenoga bloka bila je borba s vojno-feudalnom skupinom Juga u pokrajini Guangdong, u kojoj je bio slobodan samo glavni grad Guangzhou. Radi podizanja vlastite vojske osnovana je, uz pomoć Sovjetskoga Saveza, vojno-politička akademija Kuomintanga, u kojoj je prvi voditelj bio Čang Kaj-šek (pinyin Jiang Jieshi). Nakon Sun Jat-senove smrti (u ožujku 1925), u Kuomintangu je sve više jačao utjecaj desnoga, Čang Kaj-šekova krila. U dva »Istočna pohoda« i jednom »Južnom pohodu«, u borbi s mnogo nadmoćnijim neprijateljem, Narodna revolucionarna armija (NRA) Kuomintanga uspjela je do kraja 1925. osloboditi cijelo područje pokrajine Guangdong. Radi zaštite oslobođenoga teritorija, poduzet je 1926. »Sjeverni pohod«, tj. ofenziva protiv vojno-feudalne skupine Sjevera. Kuomintangovom NRA od 8000 vojnika zapovijedao je Čang Kaj-šek. Pohod je započeo 9. VII. 1926. zauzimanjem Wuhana (u koji je prešla revolucionarna vlada iz Guangzhoua) i Nanjinga. Do kraja godine, NRA je oslobodila 7 pokrajina s oko 150 milijuna stanovnika. U proljeće 1927., prilikom osvajanja Shanghaija (22. III.), izbio je rascjep u redovima Kuomintanga. Čang Kaj-šek je izvršio državni udar i 12. IV. iznenada dao uhititi ili smaknuti veći dio članova KP. Desno krilo Kuomintanga osnovalo je 18. IV. Čang Kaj-šekovu »nacionalnu« vladu u Nanjingu, bez obzira na postojeću revolucionarnu vladu u Wuhanu u kojoj su bili zastupljeni lijevo krilo Kuomintanga i KP.

Drugi revolucionarni građanski rat (1927–37)

KP podignula je 1927. nekoliko neuspjelih ustanaka, nakon čega su Mao Ce-tung i Ču De (pinyin Zhu De) povukli ostatke svojih snaga na jugu Kine u planinu Jinggangshan (1928). U namjeri da sačuva mladu vojsku, Mao Ce-tung je 1929. odbio izvršiti odluku CK KP Kine o hitnom podizanju općeg ustanka (s težištem na gradovima), jer je smatrao takav ustanak preuranjenim, a razvio je svoju ideju o selu kao težištu revolucije.

U međuvremenu je Čang Kaj-šek uspješno ratovao protiv vojno-feudalnih skupina Sjevera te u lipnju 1928. ušao u Peking, a prijestolnicu prenio u Nanjing. Nakon pada Pekinga, većina vojno-feudalnih skupina, a i vlade stranih zemalja, priznale su vladu Kuomintanga u Nanjingu kao legitimnu vladu Kine. Čang Kaj-šek je postao generalisimus. Njegova vlada pokušala je provesti neke reforme (trgovina) i unaprijediti promet, ali seljaštvo koje je činilo veliku većinu ostalo je u iznimno teškome položaju pa mu je program agrarne reforme, koji je na svojem području provodila KP, bio privlačniji. Na čelu modernizirane vojske Kuomintanga Čang Kaj-šek je poduzeo 1930–34. pet »ofenziva okružavanja« kineskih revolucionarnih (komunističkih) postrojbi (Crvena armija). U međuvremenu, razjedinjenost i nesređeno unutrašnje stanje Kine iskoristili su Japanci, koji su 18. IX. 1931. pobijedili vojsku Kuomintanga kraj Mukdena (danas Shenyang) i započeli svoju agresiju na sjeveroistočnu Kinu. Od zaposjednute Mandžurije oni su ustrojili marionetsku državu Mandžukuo, kojoj je na čelu bio svrgnuti kineski car Pu Yi. Zauzevši Shanghai, Japanci su u siječnju 1932. iznudili i posebne koncesije. Međutim, na intervenciju SAD-a, Velike Britanije i Francuske japanske postrojbe ubrzo su napustile Shanghai. Čang Kaj-šek se u prvom redu usmjerio protiv revolucionarnih snaga Kine, protiv kojih je 1933. poduzeo i »Peti pohod«. U tom pohodu, mnogo nadmoćniji Kuomintang (700 000 : 200 000) uspio je blokirati Crvenu armiju na jugu Kine u području Yangtzea. U kritičnoj situaciji, u listopadu 1934. Crvena armija započela je svoj znameniti »Dugi marš« (više od 12 500 km), u kojem se uz goleme gubitke (od 100 000 preživjelo ih je samo oko 20 000), uspjela prebaciti na sjeverozapad Kine, u pokrajinu Shaanxi (Shensi). Tijekom marša, u siječnju 1935., u Zunyiu (Tsuni), na čelo KP Kine došao je Mao Ce-tung.

Nastavak japanske agresije te pasivno držanje legitimne vlade izazvali su je jake protujapanske prosvjede, koji su u prosincu 1935. izbili širom zemlje. Zahtijevalo se pružanje otpora japanskom agresoru koji je do proljeća 1936. zaposjeo još dvije kineske pokrajine. Kako je i u toj situaciji Čang Kaj-šek namjeravao povesti novi ratni pohod protiv revolucionarne baze, njegovi su ga generali uhitili i privremeno internirali (12. XII. 1936). Bio je prisiljen sklopiti protujapanski sporazum s KP (»druga jedinstvena fronta«), a Ču En-laj (pinyin Zhou Enlai) je ušao kao komunistički predstavnik u vladu u Nanjingu (1937).

Rat s Japanom (1937–45)

Kada se ratnim djelovanjima 1931–36. učvrstio u Kini, Japan je polovicom 1937. poduzeo opći napadaj na Kinu. U odlučujućoj ofenzivi, napadajući istodobno sa sjeveroistoka, istoka i juga, japanske postrojbe uspjele su do kraja srpnja zaposjesti Peking i Tianjin te su započele prodor prema jugu i zapadu Kine. Do kraja 1937. Japanci su osvojili i Nanjing, pa se vlada preselila u Hankou (Han-k’ou).

Ulaskom SAD-a i Velike Britanije u II. svjetski rat i Kina je 8. XII. 1941. objavila rat silama Osovine. Nadmoćne japanske snage zaposjele su do kraja 1941. sve značajne dijelove Kine, ali je osvajanje kineskog teritorija bilo obustavljeno sve do 1944. zbog japanske ofenzive na Pacifiku. Saveznici su za kinesko bojište osnovali posebno zapovjedništvo na čelu sa Čang Kaj-šekom, a kako bi Kinu što čvršće vezale, SAD i Velika Britanija odrekle su se u siječnju 1943. svojih eksteritorijalnih prava na kineskoj granici. U novom napadaju u travnju 1944. Japan je oduzeo Kini nova područja. Nakon poraza svoje vojske, Čang Kaj-šek je od travnja do kolovoza ponovno pregovarao s KP Kine, ali vjerujući u pomoć zapadnih sila odbio je prijedlog KP o stvaranju koalicijske vlade. Kada je SSSR 8. VIII. 1945. objavio rat Japanu, a sovjetske postrojbe prešle granicu Mandžurije, Mao Ce-tung je pozvao na opću protujapansku ofenzivu. Dvije revolucionarne armije oslobodile su dio sr. Kine i gotovo cijelu sjevernu Kinu. Japanske postrojbe prihvatile su savezničke uvjete kapitulacije, koja je potpisana 9. IX. 1945. u Nanjingu.

Kina od 1949.

Nakon kapitulacije Japana, u Kini je nastavljen rat komunističke Narodnooslobodilačke vojske (do 1946. Crvena armija; oko 1,15 milijuna vojnika potkraj 1947) i nacionalističkih (vladinih) snaga Kuomintanga (oko 2,7 milijuna vojnika potkraj 1947). Do kraja 1949. komunističke su snage pobijedile; Čang Kaj-šek se s dijelom poraženoga Kuomintanga prebacio na Tajvan (6. XII. 1949), gdje je uspostavio svoj režim (Republika Kina). U Pekingu je uspostavljena komunistička vlast, na čelu s Mao Ce-tungom, pa je 1. X. 1949. proglašena NR Kina; premijer i ministar vanjskih poslova postao je Ču En-laj. Do ožujka 1950. bile su poražene preostale snage Kuomintanga (uglavnom u južnoj Kini); 1949., nakon poraza Republike Istočni Turkestan, uspostavljena je komunistička vlast u Sinkiangu (kineski Xinjiang), a 1950. kineska vojska zauzela je Tibet (kineski Xizang), u kojem je 1956–59. bila oružana pobuna. U prvim godinama komunističke vlasti, u Kini se uspostavljao totalitarni sustav. Započeo je progon oporbe, veleposjednika i drugih tzv. klasnih neprijatelja; procjenjuje se da je u tim progonima ubijeno od 1 do 3 milijuna ljudi. Po sovjetskom uzoru provodila se agrarna reforma i kolektivizacija poljoprivrede te industrijalizacija. Nakon Maova posjeta Moskvi, u prosincu 1949., Kina je sa Sovjetskim Savezom 14. II. 1950. zaključila ugovor o prijateljstvu, savezu i uzajamnoj pomoći, na razdoblje od 30 godina (Maov drugi posjet Moskvi bio je u studenome 1957). U Korejskome ratu (1950–53) Kina se vojno angažirala od listopada 1950. podupirući Sjevernu Koreju (sudjelovala je u rješavanju korejskoga pitanja na međunarodnoj konferenciji u Ženevi 1954). U prvoj polovici 1950-ih Kina je imala povremene oružane incidente s Tajvanom, koji je 1954. ugovorio obrambeni savez sa SAD-om (američka ratna flota bila je raspoređena u Tajvanskome prolazu); 1958–59. Kina je napadala položaje tajvanske vojske na otocima Quemoy (kineski Jinmen) i Matsu (kineski Mazu Tao). Početkom 1950-ih Kina je zauzela kašmirsko područje Aksai Chin, koje je svojatala Indija; radi sporazumnoga rješavanja međusobnih sporova Ču En-laj i indijski premijer J. Nehru dogovorili su 1954. načela miroljubive međudržavne koegzistencije te ih istaknuli 1955. na konferenciji azijskih i afričkih zemalja u Bandungu (Indonezija). Kinesko-indijska granica ostala je sporna na više sektora, a 1962. došlo je do oružanoga sukoba u kojem je kineska vojska na kratko zaposjela dijelove indijskog Assama. Veliko razvojno opterećenje bila je gospodarska zaostalost te mnogobrojno stanovništvo, uglavnom siromašno i neobrazovano; prema popisu iz 1953. Kina je imala oko 590 milijuna st. (oko 80% stanovništva živjelo je na selu). S novim ustavom (1954) bila je centralizirana državna i partijska vlast; Mao Ce-tung, predsjednik KP Kine, postao je i predsjednik republike. Nakon smrti J. V. Staljina (1953) i pokrenute destaljinizacije u SSSR-u, postupno su se pogoršavali kinesko-sovjetski odnosi (1960. ukinuta je sovjetska pomoć Kini). Osim političkih razlika, odnose Kine i SSSR-a pogoršavali su i sporovi oko granica (1960. događali su se povremeni pogranični incidenti).

Tijekom 1957–58. Mao je pokrenuo političke kampanje (»cvjetanje stotinu cvjetova«, »veliki skok naprijed« i dr.), koje su trebale ubrzati društveni razvoj. No one su dovele do gospodarskog nazatka. Poticano je stvaranje seoskih komuna, a oko 200 milijuna seljaka preusmjereno je iz poljoprivrede na primitivnu proizvodnju čelika, što je dovelo do pojava masovne gladi. Procjenjuje se da je u Kini više od 20 milijuna ljudi umrlo od gladi, tj. od posljedica prisilne kolektivizacije poljoprivrede. Pod pritiskom dijela vodstva Mao je 1959. odstupio s položaja predsjednika republike; u travnju 1959. na to je mjesto postavljen Liu Shaoqi, koji je provodio ograničenu privrednu liberalizaciju (uvođenjem materijalnih stimulacija, povećanjem privatnih poljoprivrednih posjeda i dr.). Mao i njegovi sljedbenici procijenili su da takav razvoj zanemaruje klasnu borbu i da obnavlja kapitalizam; 1963. pokrenuli su kampanju »učiti od vojske«, radi povratka revolucionarnim ciljevima. Tijekom 1966. Maove su ideje bile masovno propagirane; njegovi su sljedbenici stvorili radikalni ljevičarski pokret Crvenu gardu (najprije na Sveučilištu u Pekingu), koji je progonio neistomišljenike i izgrađivao Maov kult. Na XI. plenumu CK KP Kine (8. VIII. 1966) Mao je donio Odluku o velikoj proleterskoj kulturnoj revoluciji, a zatim su raspuštene pokrajinske vlade i partijska vodstva te uspostavljeni revolucionarni komiteti. Provođenje tzv. kulturne revolucije jačalo je samovolju Crvene garde (u pojedinim područjima vlast je preuzela vojska); česti su bili nemiri s velikim žrtvama te progoni u seoske komune i radne logore, radi ideološkoga preodgoja. God. 1967. sa svih je položaja uklonjen pragmatični reformator Deng Xiaoping, a u listopadu 1968. smijenjen je Liu Shaoqi (umro je u zatvoru 1969). Za kulturne revolucije 1966–69. ubijeno je više stotina tisuća ljudi.

U težnji da postane svjetska vojna sila, Kina je, uz sovjetsku pomoć, počela razvijati nuklearno oružje; u listopadu 1964. izvela je prvu eksploziju atomske bombe (u lipnju 1967. i eksploziju hidrogenske bombe). Na osnovi sporazuma iz prosinca 1965. Kina je počela pomagati Sjeverni Vijetnam, podupirući komunističke snage u vijetnamskome ratu (1964–73). U ožujku 1969. izbio je kinesko-sovjetski oružani sukob, u pograničju na rijeci Usuri (kineski Wusuli); povremeni incidenti na dijelovima zajedničke granice u sr. Aziji događali su se do kolovoza 1969 (ponovno i 1974). U prvoj polovici 1960-ih Kina je pokušavala uspostaviti utjecaj u pojedinim afričkim zemljama i postati predvodnik nerazvijenih zemalja tzv. Trećega svijeta. God. 1961–77. Kina je pomagala Albaniju, nakon njezina razlaza sa SSSR-om. Tijekom 1971–73. rastao je utjecaj umjerenih članova partijskog i državnog vodstva; Ču En-laj je pokušao potisnuti radikale radi političke stabilizacije Kine i njezina uključivanja u međunarodnu zajednicu. Poticao je političku rehabilitaciju kadrova proganjanih tijekom kulturne revolucije; u travnju 1973. bio je rehabilitiran Deng Xiaoping (postao je zamjenik premijera i potpredsjednik CK KP Kine).

God. 1971. Kina je uspostavila političke veze sa SAD-om (nakon tajnih pregovora što ih je u Pekingu, u lipnju 1971., vodio američki državni tajnik H. A. Kissinger). SAD je prihvatio kinesko stajalište o postojanju »jedne Kine«, u zamjenu za sporazumno rješavanje kinesko-tajvanskih problema. Kina je 25. X. 1971. primljena u UN (mjesto Tajvana, koji je isključen), a u veljači 1972. posjetio ju je američki predsjednik R. Nixon. Tijekom 1971–72. Kina je započela i normalizaciju odnosa s Japanom. God. 1976., nakon smrti kineskih lidera (8. I. 1976. umro je premijer Ču En-laj, a 9. IX. 1976. Mao Ce-tung), došlo je do političkih promjena. Novi premijer i predsjednik KP Kine postao je Hua Guofeng. Početkom 1976. Deng Xiaoping ponovno je bio uklonjen iz vodstva pod pritiskom radikala. Obračun s njima počeo je odmah nakon Maove smrti; u listopadu 1976. bila je zatvorena Maova udovica Jiang Qing i njezini sljedbenici (tzv. četveročlana banda; osuđeni su početkom 1981). U srpnju 1977. Deng Xiaoping bio je vraćen na položaj zamjenika premijera i potpredsjednika CK KP Kine. God. 1978–79. u Pekingu i više drugih gradova pojavili su se zahtjevi za demokratizacijom. Službeno je bio kritiziran ekstremizam kulturne revolucije, ali bez osude Mao Ce-tunga (1980. posmrtno je rehabilitiran Liu Shaoqi). U vodstvu je sve više jačao utjecaj Deng Xiaopinga i njegovih sljedbenika, koji su poticali privrednu decentralizaciju, dekolektivizaciju poljoprivrede, snaženje vanjske trgovine i druge oblike ekonomske liberalizacije te međunarodnu afirmaciju Kine. U kolovozu 1978. Kina je s Japanom potpisala sporazum o miru i prijateljstvu; ostao je neriješen spor oko otočja Senkaku (kineski Diaoyu), koje zahtijeva i Tajvan. Diplomatski odnosi sa SAD-om bili su uspostavljeni 1. I. 1979; Deng Xiaoping sastajao se s američkim predsjednikom 1975., 1979. i 1984 (SAD je nastavio pomagati obranu Tajvana). U drugoj polovici 1970-ih Kina je pogoršala odnose s Vijetnamom zbog sporne granice i vijetnamskoga povezivanja sa SSSR-om; u srpnju 1978. Kina je obustavila pomoć Vijetnamu, a u veljači 1979. s njim je zaratila (nakon vijetnamske invazije na Kambodžu). U ožujku 1979. kineske su se snage povukle iz Vijetnama (povremeni okršaji nastavljeni su u pograničju); kinesko-vijetnamski odnosi ostali su opterećeni i zbog spora oko pojedinih otočnih skupina u Južnokineskome moru (uz Kinu i Vijetnam, u spor su uključene i druge regionalne države).

U travnju 1979. kinesko je vodstvo najavilo novu privrednu reformu; bila su stvorena eksperimentalna poduzeća s ograničenom ekonomskom samostalnošću. God. 1980. premijerom je postao Zhao Ziyang, koji je provodio politiku »jedna zemlja dva sustava«; stvorene su prve tzv. posebne ekonomske zone, u kojima se privreda organizirala na tržišnoj osnovi (u te se zone nizom olakšica privlačio strani kapital, pretežno iz kineske zajednice u iseljeništvu). Na plenumu CK KP Kine, u lipnju 1981., potvrđene su političke zasluge Mao Ce-tunga, ali mu je pripisana glavna odgovornost za radikalizam kulturne revolucije; bile su izvršene smjene u vodstvu, a za predsjednika KP Kine bio je izabran Hu Yaobang (u rujnu 1982. postao je generalni sekretar CK KP Kine, nakon ukinuća funkcije partijskoga predsjednika). U listopadu 1982. Kina i SSSR počeli su pregovore o poboljšanju međusobnih odnosa. Potkraj 1984. Kina je s Velikom Britanijom dogovorila uvjete pod kojima će pripojiti Hong Kong nakon prestanka britanske uprave (1997), a 1987. sličan je sporazum postigla s Portugalom za Macao (vraćen je Kini potkraj 1999). U Tibetu je u listopadu 1987. došlo do nemira i pobune protiv kineskih vlasti, pa je u ožujku 1989. bilo uvedeno izvanredno stanje (prema službenim izvorima, tijekom pobune 1987–89. bilo je više od 600 poginulih). God. 1987–88. Kina je s Vijetnamom imala povremene oružane sukobe u pograničju te incidente oko spornih otoka u Južnokineskome moru.

Potkraj 1986. u više je gradova došlo do demonstracija u kojima su tražene veće slobode i brža demokratizacija. U siječnju 1987. ostavku je podnio Hu Yaobang (kritiziran zbog neodlučnosti prema demonstrantima), a novi generalni sekretar CK KP Kine postao je premijer Zhao Ziyang; od studenoga 1987. premijer je Li Peng. Nakon Hu Yaobangove smrti, u travnju 1989., u nekoliko gradova izbile su proturežimske demonstracije, koje su nastavljene i u svibnju; predvodili su ih studenti na glavnom pekinškom trgu Tiananmenu. Protiv nenaoružanih demonstranata intervenirala je vojska (4. VI. 1989), pa je na Tiananmenu bilo ubijeno više stotina ljudi. Uslijedile su promjene u partijskom vodstvu i u lipnju 1989. novi generalni sekretar CK KP Kine postao je Jiang Zemin; 1993. postao je i predsjednik republike (ponovno i 1998). God. 1993. Li Peng je ponovno bio izabran za premijera, a 1998. zamijenio ga je Zhu Rongji.

God. 1991. Kina je pristupila sporazumu o neširenju nuklearnog oružja, a 1993. s Indijom je postigla sporazum o stabilnosti u pograničju. Tijekom 1990-ih odnosi Kine sa SAD-om ostali su opterećeni zbog Tajvana i povremenih kineskih vojnih vježbi u Tajvanskome prolazu. U travnju 1996. Kina je u Shanghaiju potpisala sporazum o pograničnoj sigurnosti i suradnji s Rusijom, Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom (Šangajski sporazum); tijekom 1996–98. određen je najveći dio kineske granice prema tim zemljama. U srpnju 1996. s Mongolijom je potpisan sporazum o pitanjima međusobne granice. Potkraj 2002. Kina je s ASEAN-om postigla sporazum o izbjegavanju sukoba oko spornih otoka u Južnokineskome moru. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih u autonomnoj regiji Xinjiang Uygur (čini oko 16% teritorija Kine) izbijali su povremeni nemiri i pobune pojedinih ujgurskih islamističkih i dr. skupina (pojedine teže stvaranju Istočnoga Turkestana, nazivanog i Ujguristan). Unutarnju stabilnost Kine opterećuju i povremeni veći prosvjedi; u travnju 1999. oko 10 000 sljedbenika duhovnoga pokreta Falun Gong prosvjedovalo je u Pekingu zbog zabrane djelovanja pokreta, a u kolovozu 2000. više od 20 000 seljaka pobunilo se u pokrajini Jiangxi zbog previsokih poreza. U studenome 2002. održan je 16. kongres KP Kine (procjenjuje se da ima oko 61 milijun članova). Za generalnoga sekretara CK KP Kine izabran je (15. XI. 2002) Hu Jintao, koji je 15. III. 2003. postao i predsjednik republike; reizabran je 2008 (Wen Jiabao postao je premijer). Japansko svojatanje otočja Senkaku (kineski Diaoyu) u rujnu 2012. vodilo je pogoršanju međudržavnih odnosa. Na kongresu kineske KP održanom u studenome 2012. za generalnog sekretara CK izabran je Xi Jinping; 14. III. 2013. postao je i predsjednik republike (Li Keqiang postaje premijer). Na iste državno-stranačke dužnosti Xi Jinping je ponovno izabran 2017–18. Odnosi sa SAD-om opterećeni su američkim optužbama o globalnom širenju kineske gospodarske i druge prevlasti (SAD nastoji ograničiti uvoz iz Kine te 2018. Donald Trump pokreće »trgovinski rat«). Kina se od 2020. suočila i s američkim optužbama zbog širenja bolesti COVID-19 (početno iz Wuhana); po broju oboljelih od približno 99 milijuna tijekom 2020–22., bila je druga u svijetu (iza SAD-a), ali je imala znatno manju smrtnost (oko 120 000 umrlih). U listopadu 2022. Xi Jinping je ponovno izabran za stranačkoga generalnog sekretara, a u ožujku 2023. za predsjednika republike, dok je premijera Li Keqianga zamijenio Li Qieng.

Politički sustav

Prema Ustavu od 4. XII. 1982., Kina je unitarna republika s jednostranačkim sustavom. Predsjednik republike na čelu je države, bira ga parlament za razdoblje od pet godina, mora biti stariji od 45 godina; mogao je biti biran dva puta uzastopno, a donošenjem ustavnog amandmana 2018. ukinuto je ograničenje mandata. Državno vijeće, vlada, obavlja izvršnu vlast; predsjednika i članove vlade predlaže CK KP Kine, a imenuje ih i opoziva Državni narodni kongres (Quanguo Renmin Daibiao Dahui). Kongres je najviše tijelo središnje državne vlasti, obavlja zakonodavnu vlast. Sastaje se jednom na godinu te donosi odluke o promjeni ustava; prihvaća zakone, državni gospodarski plan i proračun; imenuje predsjednika Vrhovnoga narodnoga suda, glavnoga tužitelja, koji je na čelu Vrhovnoga narodnoga tužiteljstva, i predsjednika Centralne vojne komisije, koja rukovodi oružanim snagama. Državni narodni kongres ima 2987 članova, koje biraju narodni kongresi lokalnih političko-teritorijalnih jedinica (regija, provincija i gradova) i vojska. Mandat zastupnika u Kongresu je pet godina. Kongres bira Stalni odbor, koji ima 154 člana i obavlja poslove Kongresa između zasjedanja, ima široke zakonodavne i izvršne ovlasti. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane starije od 18 godina, ako im nisu bila oduzeta građanska prava. Sudbenu vlast obavljaju sudovi i javna tužiteljstva. Najviši je sud Vrhovni narodni sud, postoje lokalni narodni sudovi, vojni i drugi specijalizirani narodni sudovi. Administrativno se država dijeli na pet autonomnih regija, 23 provincije i četiri gradska područja te niže lokalne jedinice. Autonomne regije, provincije i gradovi imaju izravno birana tijela vlasti, narodne kongrese, koji osiguravaju primjenu zakona i provedbu odluka središnjih državnih tijela. Nacionalni blagdan: Godišnjica utemeljenja Narodne Republike Kine, 1. listopada (1949).

Političke stranke

Kineska komunistička stranka (Zhongguo gongchan dang), osnovana 1921., stranka je ljevice. Vojno-politički je učvršćena u građanskom ratu (1924–37), a njezina je Crvena armija predvodila borbu protiv japanske okupacije (1931–45). Nakon japanskog poraza savladala je i suparnički Kuomintang te 1949–50. preuzela vlast (osim na Taiwanu, u Macau i Hong Kongu). Od tada ima hegemonijski status u sustavu koji formalno nije jednostranački, ali u kojem je njezina vodeća uloga ustavna kategorija. Tijekom 1943–76. stranku je vodio Mao Zedong. Nakon radikalizacije koja je pokrenula tzv. kulturnu revoluciju, stranka se postupno reformirala od kraja 1970-ih (napose pod utjecajem Deng Xiaopinga). Poslije Maove su smrti na čelu stranke bili Hua Guofeng (1976–81), Hu Yaobang (1981–87), Zhao Ziyang (1987–89), Jiang Zemin (1989–2002; predsjednik republike 1993–2003) i Hu Jintao (2002–12; predsjednik republike 2003–13); od 2012. stranku vodi Xi Jinping (predsjednik republike od 2013). Stranka ima oko 97 milijuna članova koji su angažirani u približno pet milijuna osnovnih stranačkih organizacija (2021). Vodeće je tijelo stranke Centralni komitet (CK), koji se bira na nacionalnom stranačkom kongresu (održava se svakih pet godina). Članovi CK biraju Politički biro (politbiro) i njegov Stalni komitet (državno-stranačko vodstvo), te vođu stranke (generalni sekretar CK). Na 20. stranačkom kongresu 2022. sudjelovalo je 2200 delegata; izabran je CK (200 stalnih članova i 170 povremenih) koji je izabrao politbiro (25 članova) i njegov Stalni komitet (sedam članova; uključuje predsjednika države, premijera i njegova zamjenika); za vođu stranke po treći je put izabran Xi Jinping. U Kini je legalno još osam manjih stranaka koje djeluju pod kontrolom Kineske komunističke stranke. Najznačajnije među njima su Revolucionarni komitet kineskog Kuomintanga, Kineska demokratska liga i Društvo Juisan/Društvo 3. rujna. U Hong Kongu i Macaou djeluju posebne stranke u višestranačkom sustavu.

Citiranje:

Kina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 21.5.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kina>.