Piaget [pjažε'], Jean, švicarski psiholog (Neuchâtel, 9. VIII. 1896 – Ženeva, 16. IX. 1980). Prirodne znanosti je završio doktoratom na Sveučilištu u Neuchâtelu 1918. Usavršavao se (1918–19) u Zürichu, gdje se zainteresirao za psihoanalizu; na Sveučilištu u Parizu polazio je (1919–21) predavanja iz psihologije, psihopatologije, logike i znanstvene filozofije te započeo suradnju s Théodoreom Simonom u istraživanjima inteligencije. U Ženevi je bio istraživač (1921–25), a potom ravnatelj (1933–71) Instituta Jean-Jacques Rousseau (pripojenog sveučilištu 1929); ondje je od 1929. do umirovljenja 1971 (kada je izabran u zvanje profesor emeritus) radio kao profesor povijesti znanosti, sociologije i eksperimentalne psihologije. Ujedno je u istome gradu bio ravnatelj Međunarodnoga zavoda za obrazovanje (1929–67) te utemeljitelj (1955) Međunarodnoga centra za genetičku epistemologiju, koji je vodio do smrti. Predavao je i na sveučilištima u Neuchâtelu (1925–29), Lausannei (1938–51) i na Sorbonnei (1952–64). Jedan je od najznačajnijih istraživača kognitivnoga razvoja djece i utemeljitelj epistemologije kao eksperimentalne znanosti. Opažajući spontane dječje aktivnosti u prirodnim uvjetima, zaključio je da se dječja percepcija i mišljenje razvijaju u četiri kvalitativno odvojena razdoblja, u trajanju kojih su moguća odstupanja: senzomotoričko razdoblje (od rođenja do druge godine života), predoperacijsko razdoblje (od druge do sedme godine), razdoblje konkretnih operacija (od sedme do 11. ili 12. godine) te razdoblje formalnih operacija (od 11. ili 12. godine). Njegova se teorija kognitivnoga razvoja temelji na konceptima adaptacije (prilagodba odnosno prijelaz u viši stupanj kognitivnoga razvoja), sheme (slike o svijetu, obrasci kojima dijete objašnjava i istražuje okolinu), asimilacije (razjašnjavanje novih informacija putem postojećih shema), akomodacije (prilagođavanje postojećih shema novim informacijama) i funkcionalne stabilnosti (u svakom od razdoblja kognitivnoga razvoja odvija se neprekidna izmjena akomodacije i asimilacije radi postizanja stabilnosti). Proučavao je razvoj pojmova i jezika, interaktivno ponašanje djece i predmeta te mentalnu manipulaciju simbolima u djece; bavio se i znanstvenim temeljima morala te je u istraživanjima nastojao povezati biologiju, logiku i psihologiju. Svojim je postavkama utjecao i na filozofiju, pedagogiju i informacijsku znanost. Glavna djela: Jezik i misao u djeteta (Le Langage et la pensée chez l’enfant, 1923), Moralno rasuđivanje u djeteta (Le Jugement moral chez l’enfant, 1932), Rođenje inteligencije u djeteta (La Naissance de l’intelligence chez l’enfant, 1936), Oblikovanje simbola u djeteta: imitacija, igra i san, slika i reprezentacija (La formation du symbole chez l'enfant: imitation, jeu et rêve, image et représentation, 1945), Psihologija inteligencije (La Psychologie de l’intelligence, 1947), Uvod u genetičku epistemologiju (L’Introduction à l’épistémologie génétique, I–III, 1950), Strukturalizam (Le structuralisme, 1968), Genetička epistemologija (L’épistemologie genetique, 1970).
