Adler [a'dləɹ], Alfred, austrijski psihijatar (Rudolfsheim, od 1892. dio Beča, 7. II. 1870 – Aberdeen, Škotska, 28. V. 1937). Diplomirao je medicinu 1895. u Beču, gdje je potom vodio ordinaciju opće medicine, od 1920. prva savjetovališta za odgoj djece, a 1920–29. predavao u Pedagoškom institutu. Bio je član psihoanalitičkoga kruga Sigmunda Freuda od 1902., suosnivač (1908) i predsjednik Bečkoga psihoanalitičkoga društva (1910–11), a nakon razlaza s Freudom 1911. utemeljio je individualnu psihologiju. U Beču je osnovao Društvo za individualnu psihologiju (1912) te izdavao Međunarodni časopis za individualnu psihologiju (Internationale Zeitschrift für Individualpsychologie, 1914–35). Kao gostujući profesor boravio je u SAD-u (sveučilište Columbia 1927–30. i Long Island College of Medicine 1932–37., oboje u New Yorku), kamo je, zbog židovskoga podrijetla, nakon dolaska nacista na vlast emigrirao 1934. Osobito se bavio razvojem osobnosti koja započinje s urođenim osjećajem (kompleksom) manje vrijednosti i sumnje u vlastite sposobnosti, te neurozom kao posljedicom toga kompleksa, koji se kod zdravih pojedinaca kompenzira putem težnje k uspjehu i izvrsnosti, prema Adleru glavnomu pokretaču ljudskog ponašanja. Zastupajući teleološka stajališta, smatrajući kako je svaki pojedinac jedinstven i usklađen sa samim sobom, naglašavao je njegovu osobnu odgovornost. Za razliku od S. Freuda isticao je važnost proučavanja čovjeka u odnosu na njegovu okolinu, naglašavajući značaj osjećaja zajedništva; među prvima je istraživao obiteljsku dinamiku i više se zanimao za psihičko zdravlje nego bolesti. Jedan od prvih psihijatara koji su razvijali holistički i humanistički pristup pojedincu i zauzimali se za socijalnu jednakost, znatno je utjecao na kasnije generacije psihijatara i psihologa (Rollo May, Viktor Emil Frankl, Abraham Harold Maslow, Erich Fromm). Glavna djela: O nervoznom karakteru: osnove usporedne individualne psihologije i psihoterapije (Über den nervösen Charakter: Grundzüge einer vergleichenden Individualpsychologie und Psychotherapie, 1912), Praksa i teorija individualne psihologije: uvodna predavanja iz psihoterapije za liječnike, psihologe i učitelje (Praxis und Theorie der Individualpsychologie: Vorträge zur Einführung in die Psychotherapie für Ärzte, Psychologen und Lehrer, 1920), Poznavanje čovjeka (Menschenkenntnis, 1927), Odgoj djece (Kindererziehung, 1930), Smisao života (Der Sinn des Lebens, 1933).
