Borel [bɔʀε'l], Émile, francuski matematičar (Saint-Affrique, Aveyron, 7. I. 1871 – Pariz, 3. II. 1956). Diplomirao je 1892. na École normale supérieure gdje je i radio 1897–41. Poznat je po radovima iz teorije vjerojatnosti, teorije igara i teorije funkcija. Jedan je od utemeljitelja teorije mjere i njezine primjene u teoriji vjerojatnosti. Ilustrirajući koliko malena neka vjerojatnost može biti, formulirao je teorem o beskonačnom majmunu (1913) prema kojem će neki dugoživući majmun nasumičnim tipkanjem po pisaćem stroju, u dovoljno dugom vremenu, napisati bilo koji zadani tekst. Glavna djela: Slučaj (Le Hasard, 1916), Načela algebre i analize (Principes d’algebre et d’analyse, 1924), Rasprava o računu vjerojatnosti i njegovim primjenama (Traité du calcul des probabilities et de ses applications, 1925). Bio je član francuske Akademije znanosti (od 1921). Osnovao je Institut za statistiku Pariškoga sveučilišta 1922. i Institut Henri-Poincaré (IHP) 1928. Po njem su nazvani Borelova algebra, Borelova raspodjela, Borelova lema, Borelov skup, Borelov zakon velikih brojeva, krater na Mjesecu (Borel) i planetoid (16065 Borel).
