akadski jezik, semitski jezik sjeveroistočne skupine. Najranije zabilježeni semitski jezik, govorio se u Mezopotamiji približno od 2300. do 500. pr. Kr. Naziva se i asirsko-babilonski. Istisnuo je sumerski kao govorni jezik. Početkom II. tisućljeća pr. Kr. podijelio se na dva dijalekta: inovativniji babilonski na jugu i arhaičniji asirski na sjeveru. Početkom I. tisućljeća pr. Kr. babilonski se na Bliskom istoku rabio kao diplomatski, trgovački i međunarodni kulturni jezik, ali ga je nakon nekoliko stoljeća (osobito nakon perzijskog osvojenja Babilonije 539. pr. Kr.) iz govorne uporabe istisnuo aramejski, iako se kao jezik učenih i vjerskih tekstova rabio sve do I. st. nakon Kr. Akadski se pisao klinovim pismom (klinopisom), koje je dešifrirano tijekom prve polovice XIX. st.
Književnost na akadskome
Književnost na akadskom jeziku, zabilježena na glinenim pločicama u klinopisu, nastavlja se neposredno na raniju književnost Sumerana, usmenu i klinopisnu. Iščeznućem sumerskog jezika oko 1800. pr. Kr. počelo je preuzimanje i preoblikovanje sumerskih književnih rodova i vrsta, ali i tekstova u Babiloniji, a potom i u Asiriji, na dvama dijalektima akadskoga, babilonskome i asirskome. Za vladavine Kasita (XV. do XIII. pr. Kr.) u babilonskim se hramovima sustavno sabiru književna djela pisana na akadskome; najveća zbirka glinenih pločica sačuvana je u Ašurbanipalovoj kraljevskoj knjižnici u Ninivi. Sačuvalo se oko 1500 tekstova na akadskome, mahom fragmentarnih. Najstarijemu sloju pripada poema o potopu, po glavnom junaku nazvana Atrahasis, sačuvana na starobabilonskom narječju iz XVIII. st. pr. Kr. (u prijepisu iz 1650. pr. Kr.). Spjev poznat po prvome polustihu kao Enuma eliš (»Kad nebo gore [nemaše ime]«), nastao ili za vladavine Hamurabija ili pak za razdoblja osamostaljenja Isina nakon hetitskog pustošenja Babilona 1531. pr. Kr., sastavio je pisar Kabti-ilāni-Marduk. Djelo obuhvaća oko 1000 redaka u dvostihu na sedam glinenih pločica, a tema mu je stvaranje svijeta, prikaz borbe starih i novih bogova te dolazak boga Marduka na vlast. Najbolje očuvan primjerak teksta mladobabilonski je prijepis iz Ašurbanipalove knjižnice (VII. st. pr. Kr.). Ondje se također sačuvao mladobabilonski prijevod starobabilonske inačice (XIX. do XVII. st. pr. Kr.) sumerskog epa o Gilgamešu, koji je kompilirao svećenik Sin-leki-unini (Sîn-lēqi-unninni), a koja je njegova najpotpunije očuvana inačica (tzv. standardna babilonska inačica). Spjev o Ištarinu silasku u zagrobni svijet, Silazak Ištarin (tj. U nepovratište – Ana kurnugi), preuzima i preoblikuje temu, strukturu i djelomice fakturu sumerskog spjeva Silazak Inane u podzemni svijet. Istoj mitološkoj podvrsti pripada i spjev o bogovima Nergalu i Ereškigal, kralju i kraljici zagrobnoga svijeta. Sredinom II. tisućljeća pr. Kr. nastaje himničko pjesništvo po uzoru na sumerske obrasce (božici Ištar, Marduku, Šamašu). U molitvenu književnost pripadaju Ašurbanipalove pjesme Šamašu i Ištar, molitve Nisabi, božici pismenosti, i bogovima noći, kao i meditativni Hvalospjev Suncu (tj. Lučaru cijelosti – Mušnammir gimillu). Molitvenom pjesništvu bliske su »liječničke« bajalice (Trava od srca – Šammu ša libbi). U mudrosnu književnost pripadaju Razgovor čovjeka i njegova boga (oko 1665. pr. Kr., odjek sumerske pjesme Čovjek i njegov bog), kontemplativni pjesmotvor Hvalit ću Gospoda mudrosti (Ludlul bēl nēmeqi), tzv. »akadski Job«, kasitskog dostojanstvenika Šubši-mašrâ-Šakana (kraj XIII. st. pr. Kr.), pjesnički »proročki snovi« Asarhadona i Ašurbanipala, dijalozi (Tamaris i datulja, početak II. tisućljeća pr. Kr.; Palma i vino), pesimistična pjesma Razgovor gospodara i sluge te akadske mudre izreke (nalik starozavjetnima) i humoristične pripovijesti s poukom (npr. Pripovijest o siromahu iz Nipura). U književnost u širem smislu ubrajaju se srednjobabilonski i mladoasirski kraljevski ljetopisi te mladobabilonske kronike i astrološko-astronomski dnevnici, tj. zvjezdani katalozi (npr. Kada bogovi Anu i Enlil – Enuma Anu Enlil, zbirka 6500 do 7000 tumačenja položaja mjeseca, planeta i zvijezda na približno 70 glinenih pločica). Epski opisi podviga kraljeva iz srednjoasirskog razdoblja uklesani su u monumentalne građevine (vladari Adad-narari, Tukulti-Ninurta I., Salmanasar III.). Zbirke staroasirskih zakona potječu iz XIX., XVIII. i XVII. st. pr. Kr. (Zakoni iz Ešuna, Hamurabijev zakonik i Proglas Ami-Saduke), a srednjoasirskih iz XIV. i XI. st. pr. Kr. (Ašur-ubalit I., Tiglatpileser I.). Na hrvatski su najvažnija književna djela na akadskome, uključujući Enuma eliš, preveli Marko Višić, s modernih europskih jezika u antologiji Književnost drevnog Bliskog istoka (1993), i Bulcsú László, koji je filološki precizne prijevode pet djela s akadskoga objavio u antologiji Hvalopjev Suncu (2012).
