Anderson [æ'ndəɹsən], Philip Warren, američki fizičar (Indianapolis, 13. XII. 1923 – Princeton, New Jersey, 30. III. 2020). Na Harvardovu sveučilištu je završio fiziku 1943. te doktorirao 1949. Radio je u Laboratorijima Bell Telephone u Murray Hillu, New Jersey (1949–84), bio profesor teorijske fizike na sveučilištima Cambridge (1967–75) i Princeton (1975–96).
Bavio se fizikom kondenzirane tvari, kvantnom teorijom antiferomagnetizma, teorijom magnetizma nečistoća, supravodljivošću, suprafluidnošću i spinskim staklom. Razvio je ideju da se elektroni u kristalnoj rešetki poluvodiča mogu lokalizirati s pomoću nečistoća ili defekata (danas Andersonova lokalizacija), opisao raspršenje nečistoća u supravodičima (Andersonov teorem) i magnetske nečistoće u metalima (Andersonov model nečistoća ili Andersonov hamiltonijan). Objavio je knjige Koncepti čvrstoga stanja (Concepts of Solids, 1963), Osnovni pojmovi fizike kondenzirane tvari (Basic Notions of Condensed Matter Physics, 1984), Karijera u teorijskoj fizici (A Career in Theoretical Physics, 1994), Više i drukčije: bilješke promišljenog mrzovoljnika (More and Different: notes from a thoughtful curmudgeon, 2011).
Za temeljna teorijska istraživanja elektronske strukture magnetskih i neuređenih sustava s Nevillom Francisom Mottom i Johnom Hasbrouckom Van Vleckom dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 1977. Bio je član Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1963), Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1967), Royal Society (od 1980) i Ruske akademije znanosti (od 1994).
