Baker [bẹi'kəɹ], Chet (pravo ime Chesney Henry Baker Jr.), američki jazz-trubač i pjevač (Yale, Oklahoma, 23. XII. 1929 – Amsterdam, 13. V. 1988). Rođen u obitelji gitarista i pijanistice. Trubu je počeo svirati u školskom sastavu, studirao je teoriju glazbe i harmoniju u Los Angelesu. Nakon koncertne suradnje s Charliejem Parkerom i Stanom Getzom priključuje se kvartetu Gerryja Mulligana s kojim 1952. snima svoju ključnu izvedbu, pop-standard »My Funny Valentine«. Kao trubač prepoznatljivo suzdržanoga, sjetnog i pročišćenog stila postaje jedan od predvodnika cool jazza, podžanra nastaloga na američkoj Zapadnoj obali poslije II. svjetskog rata. Od 1953. predvodi vlastiti kvartet (katkad kvintet), s kojim 1954. objavljuje album Chet Baker Sings, proširujući instrumentalistički opus vokalnim izvedbama u koje je unosio jednaku lirsku mekoću; zahvaljujući visokom, delikatnom tenoru lišenom vibrata i virtuoznih ukrasa, skladbama poput »I Fall in Love Too Easily«, »It’s Always You« i vokalna inačica »My Funny Valentine« potvrđuje ugled (»King of Cool«) i proširuje popularnost izvan jazz-krugova. U nizu od 24 albuma izdanih 1953–59 (npr. Chet Baker Sings and Plays, 1955) vrhunac je njegov drugi najpopularniji vokalni album (Chet Baker Sings) It Could Happen to You (1958), kojim dorađuje fraziranje i emocionalnu sugestivnost. Sa saksofonistom Artom Pepperom 1956. snima tri albuma u energičnijem bop-stilu, a osobito su cijenjeni albumi Chet Baker in New York (1959) i instrumentalni Chet (1959), na kojem, sviraju i flautist Herbie Mann te pijanist Bill Evans. Od sredine 1950-ih nastupa u Europi i u različitim postavama snima zapažena ostvarenja (npr. Chet Baker in Europe, 1956; Chet Baker in Milan, 1960; Chet Is Back!, 1962), ali mu od 1960. karijera gubi na zamahu zbog zlouporabe droga (ovisnost o heroinu); uhićivan je te suđen na zatvorske kazne u SAD-u 1959. i Italiji 1960., gdje snima s orkestrima Ezija Leonea i Ennija Morriconea (za koje također komponira), te deportiran iz Zapadne Njemačke, Velike Britanije i Francuske, da bi se 1964. vratio u SAD gdje objavljuje neujednačene albume (u tom razdoblju često svira krilnicu, npr. na albumu Baby Breeze, 1965). Narušena zdravlja, 1968–73. nije nastupao, a zbog zubne proteze mijenja mu se tehnika sviranja i pjevanja. Kasniju fazu karijere započeo je s dobro prihvaćenim albumom She Was Too Good to Me (1974) u suradnji s, među ostalima, flautistom Hubertom Lawsom, alt-saksofonistom Paulom Desmondom i basistom Ronom Carterom, s kojima ostvaruje i album You Can’t Go Home Again (1977). Kao dio seksteta jazz-gitarista Jima Halla 1975. snima Concierto, s cijenjenom verzijom »Concierto de Aranjuez« Joaquína Rodriga; s Hallom i Lawsom supotpisuje i album Studio Trieste (1982). Od kraja 1970-ih većinom živio u Europi, intenzivno nastupajući i snimajući (npr. 11 albuma 1979., 10 albuma 1980) u raznim postavama, često kao gostujući trubač. Iako tada bez značajnijega odjeka, kasna su mu ostvarenja poslije stekla status istovrijedan ranima; ističe se pet albuma s danskim basistom Niels-Henningom Ørstedom Pedersenom (npr. The Touch of Your Lips, 1979), kao i suradnja s američkim pijanistom Dukeom Jordanom (No Problem, 1980) te kanadskim pijanistom Paulom Bleyom (Diane, 1985). Nakon Bakerove smrti (u padu s balkona) objavljen je utjecajni album Chet Baker Sings and Plays from the Film »Let’s Get Lost« (1989). Za života je objavio oko 145 albuma, a među desetcima postumno izdanih snimki nalazi se i There’ll Never Be Another You (1997), koncert snimljen u Zagrebu 1985. s belgijskim gitaristom Philipom Catherineom.
